Završetak opusa

Ostalo mi je još dovršit svatovsku trilogiju, i to nastavkom o nevjerojatnim plesnim vještinama mog najdražeg bratića, mog Miča ( kako ga je zvao moj junior prema jednom od glavnih junaka serije Spasilačka služba ).

Naime, cijeli se život deklariro ko neko sa dvije lijeve noge za ples. Antitalent. Dibidus. Pa je uglavnom izbjegavo plesni podij ko kugu. A onda su na red došli jedni u nizu svatova mlađarije naše velike obitelji, i on je zabljesno punim sjajem, na sveopće čuđenje.
Ponesen svatovskim vlakićem koji je šibo salom u ritmu dalmatinskih pjesama ( ma znate ih sve – falile se Kaštelanke, kad su se dva Bracanina, da nije ljubavi, večeras je naša fešta a vežu se jedna na drugu do u beskraj ) ničim izazvan se ukrco u vlakić, al mu je kruženje po sali možda neznatno išlo na živce pa je odlučio izvest plesnu solo točku. Tu se nas par priključilo, ko da ga dodatno podignemo, i raspleso se on ko Travolta. Doista povremeno mu ruke i noge nisu bile usuglašene, al pleso je da se sve pušilo. Čak je kasnije izjavio – jebate, pa ja ne znam šta je meni bilo da prije nisam išo plesat, kak je to dobro. Brzo se smorio, pa se stropošto za naš stol koji je bio pored nekakvog stupa. Kadli eto torte, pogasila se svjetla i konobari voze tortu obasjanu onim svatovskim bengalkama. Mrakača, svi na nogama, plješću torti; upali se rasvjeta, a naš Mič žmiri naslonjen na stup. Ja k njemu, reko – pa jel ti spavaš. On otvori jedno oko i odgovori – šta bi spavo, ti ko da nisi bila tu, pa jel nisi vidjela da sam se satro plešuć sve do maloprije. A i smeta me to plavo svjetlo za oči ( naime, svijeće su bile baš naglošljašteće plave i moguće je da mu je bilo nužno odmorit vidno polje ).

Druga koreografija bila je puno žešća. U igri su bili zimski svatovi, pa je imo fini topli lajbec na sebi. I u jednom trenutku dolamazdro k meni ( već znate da ja u svatovima plešem, znači nema sjedenja ) i ajmo, neviđeni stil i neponovljivi pokreti jer je odabro malo žešći ritam za izać na podij. U jednom trenu kreće raskapčanje lajbeca i skidanje istog, ja plešuć pružam ruku da uzmem lajbec al on s njime vitla iznad glave i manirima vegaske plesačice baca ga na stol od mladenaca ( bio je najbliži, jebiga ). Dobro da se nije zapalio na one fensi svijeće koje su gorjele na stolovima. Kad je završio, imo je ovacije cijele sale, pa smo se vratili za stol jer je bend odlučio malo odmorit. Sjeda on takav zajapuren i zadihan i kaže ovima šta sjede – e sad znate ko je u familiji Đo Kokeer ( Joe Cocker, ) čije ime je izgovaro s mekim đ i rastegnutim e u prezimenu. Otkud je njega iskopo, to samo on može znat.

Moram priznat da me ova svatovska trilogija vratila u dane kad je svaki, pa i najmanji razlog bio dobar razlog za lomljavu i kad smo se smijali i pjevali iz punog srca. Moj Mič i ja.