Duši šesnaestogodišnjaka

Kad imaš svega šesnaest, onda svijet gledaš kroz čudesni kaleidoskop boja. Zaljubljuješ se pa odljubljuješ, hodaš ulicama koje tako dobro poznaješ i voliš kao da si barem pola metra iznad zemlje i čini ti se da ništa na ovom svijetu ne može pokvariti slatkoću prvog poljupca, okus trešanja koje si krišom ubrao i pojeo kod prvog susjeda, miris i dodir rijeke čije valove tako voliš i svakog im se ljeta vraćaš.

Sve dok ne dođe rat. Onaj čudesni svijet boja gubi se u dimu vatre koja nemilosrdno guta kuću po kuću, u mirisu baruta i kanonadi topova čiji urlik ne prestaje danima. Umjesto da sjedneš u školsku klupu i čitaš uvijek tako dosadne lektire boraviš u podrumu, postajući iz trena u tren sve svjesniji koliko se sve promijenilo, na najužasniji mogući način. Kada na trenutak i uspiješ izaći, gledaš slomljena stabla i mrtva tijela koja leže posvuda poput potrganih lutaka.

Kada rika topova umukne, ukaže se slabašna svjetlost nade da je muci došao kraj. Nažalost, tišina donese nezamislivu patnju, tisuću puta goru od one dok si svjedočio umiranju jednog grada. Tišina donese i smrt, okrutnu i hladnu i bezdušnu, koja te odnese na put bez povratka. Tamo gdje nema poljubaca, trešanja ili rijeke. Tek mrtva vječnost, čijim dijelom si postao.

Pitanje je kako majka preživi kad njenog šesnaestogodišnjeg sina odvoje od nje i povedu ga u smrt? Ne preživi; duša vjerojatno umre istog trena, a raspadljivo tijelo funkcionira automatizmom, zbog onih koji je još trebaju.

Kako preživi šest godina neizvjesnosti u kojima ne zna je li ipak preživio ili je ubijen? Ne preživi; vjerojatno mehanički diše, hoda, jede i radi, zbog onih koji su zajedno s njom preživjeli pakao.

Kako preživi kada je nazovu i kažu da dođe identificirati njegove posmrtne ostatke, i tamo joj daju zlatni privjesak koji mu je kupila? Ne preživi; vjerojatno su oči umrle gledajući ga posljednji put živog, ili su ih isprale sve suze isplakane tijekom šest godina neizvjesnosti i uzaludnog nadanja.

Kako preživi kada joj kažu da su njenog sina tukli i slomili mu svaku kost, a onda ga ubili? Ne preživi; vjerojatno iz svakog kuta izviru sjećanja koliko je puta pao i udario se, a ona je bila tu da ga utješi i umiri... u najjezivijim trenucima njegovog života je nije bilo, i otišao je sam u strašnim mukama.

Kako preživi svaki rođendan i godišnjicu smrti? Ne preživi; njena duša je ionako u stalnom iščekivanju njihovog ponovnog susreta.

Igor Kačić napunio bi četrdeset i sedam godina 23. kolovoza.
Bio je najmlađa žrtva Ovčare.
Imao je samo 16 godina.

( ovo je jedan od tekstova koje iz godine u godinu ponavljam, za neke posebne duše koje zaslužuju vječno sječanje. photo by Dnevno hr )