20

subota

kolovoz

2022

Nastavak opusa

Ništa, idemo udarit još jedan nastavak svatovskog opusa, za one koji su još sinoć navijali da šta ne bi ja pisala kad ionako ne spavam, jel tako.

Svatovi u Gorskom kotaru usred zime, pod onim nekadašnjim snježnim radostima, znaju se pretvorit u paranormalnu aktivnost. Prvo su se jedva živi dovezli do tamo, zakrmačilo bijelog govna ko da ga je naručivalo da zakrmači baš taj vikend. Kad su se konačno u autima marke fićo dokoturali do tamo, naišli su na svatovsku balvan revoluciju. Naime, tamo je – bar u ono vrijeme – bio običaj da nabacaju drva na cestu kod skretanja prema mladenkinoj kući e da bi mladenac i ostatak familije iskeširali neke pare za prolazak. Bilo je malo i verbalnog delikta; pa kud ćeš mom tati i ostatku ekipe reć da treba platit, a onda i smicat drva da bi se neko oženio? Natezali se malo s njima, a onda je glavni lik priče digo bunu, reko tamo njima– ništa ljudi, idemo u aute i nazad za Petrinju. A vi šta ste navukli ta drva objašnjavajte tamo priki i priji da se džabe kuvala juha i sarma i peko odojak, mi se više smrzavat nećemo. Vidjeli gorani da je vrag uzeo šalu, pa nabrzaka razmakli ta drva sa ceste da ne ispadne da se sirota mladenka džabe spremala. Dalje je išlo po peesu, vjenčanje i ožderavanje, al problem je nasto malo kasnije, kad se smrklo i kad je stegla studen. Svatovi su bili doma kod mladenke, a vece onaj slatki poljski, drveni, sa srčekom na vratima. Pa su u jednom trenu moj tata i glavni lik priče krenuli združenim snagama u forsiranje vecea, i vratili se nazad bijeli ko kreč, jer je kuća bila dosta blizu šume i čuli su vukove da zavijaju negdje tamo dalje, među borovima. Glavni lik je izjavio da se momentalno rastrijeznio, da se osjećo ko Crvenkapica i da više na zahod ne ide, pa makar mu mjehur eksplodiro, sve dok se ne razdani.

Kad se ženio moj brat zapala ga je odgovorna dužnost da odveze na kirurgiju jednog od uzvanika jer se čovjek proklizo i pao i razbio glavu na radijator. Stavila strinka leda u čistu kuhinjsku krpu, natakrčili mu to na glavu, utrpali ga u Mićin reno četvorku i pravac za Sisak. Svađo se sa ranjenikom cijelim putem jer je skido led sa glave i postojala je mogućnost da mu sjebe sic sa krvavim flekovima. Posvađo se namrtvo na kirurgiji sa kirurgom jer nije htio ranjenika šivat i dat mu tetanus, jedva mu stavilo tufer i onu mrežicu na glavu. Posvađo se namrtvo sa ranjenikom jer isti nije htio ić doma nego nazad u svatove; na kraju ga istrpo ispred kuće i reko mu – slušaj, ja nisam medicinska sestra i nemam namjeru do ujutro ići za tobom po sali i popravljat tufer. Vratio se u svatove i zapio se ko čovjek, da zaboravi na stres.
Ujutro smo dopjevali u Brezje nas nekolicina odabranih; šest sati ujutro, sunce na horizontu, a mi pjevamo iz petnih žila. Jedan od odabranih uzima onu probušenu ranjglu za peć kestene i neki komad drveta, pa će dat malo ritma performansu. Glavni lik traži od moje mame da bubnjaru otme ranjglu i drvo, jer da će mu eksplodirat glava. Dok je moja ispaćena roditeljica otimala ranjglu i nosila je u špajzu na sigurno, glavni je lik izjavio da mu je dosta šokova i da ide kući spavat. Na opće negodovanje je prokomentiro – lako vi arlaučete, niste se vi natezali sa kuhinjskom krpom i ledom i vozili na kirurgiju. Ja se moram ići leć, da se dobijem, imo sam težak dan i još težu noć.

O plesnim izvedbama ćemo drugi put, plesat je opasno počeo tek u nekoj zrelijoj dobi.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.