Hvala, Ljudi...

Idem kući s posla mojom uobičajenom rutom, kroz park pa pored oštećenih zgrada gradske uprave i katastra, pa onda Gimnatije i Prve osnovne škole.

Vani je 35 stupnjeva. Sunce tolikom silinom žeže da zapravo peče udisanje vrućeg zraka. Hodam polako, da se što manje znojim i povremeno otpijem gutljaj – dva vode iz bočice. Hodam pored stravično oštećenih zgrada i kuća Gundulićeve ulice, i onda se pred mojim očima ukazuje pomalo nestvaran prizor. Skoro je 16 i 30, 35 stupnjeva je vani, a na gradilištu nove zgrade škole radnici još uvijek rade.
Mene steže u grlu, ne od vrućine nego od zahvalnosti. Prvo Mađarskoj, koja je omogućila da nova zgrada škole naočigled raste u gradu u kojem je vrijeme stalo. A onda još veća zahvalnost tim radnicima, koji u nemogućim vremenskim uvjetima rade i zarađuju za kruh. Netko će reći – pa što, plaćeni su za to što rade; ili još okrutnije, da su učili ne bi morali na gradilištu prolijevati litre i litre znoja radeći.

Znate što ću vam reći? U mojim su očima oni veliki do neba, i ljudi u Mađarskoj koji su odlučili omogućiti petrinjskoj djeci da dobiju novu, lijepu školu u kojoj će biti sigurni, i ovi radnici koji vrijedno i mukotrpno rade na silini kolovoškog sunca kako bi izgradili školu. Moje najdublje štovanje, i jednima i drugima.

Ovim drugima bih još dodala – svaki vaš žulj i svaka kap znoja vrijede tisuću, vrijede deset tisuća puta više od skupih odijela onih koji i dalje - gotovo dvadeset mjeseci nakon potresa - dođu u Petrinju, govore o zamahu obnove, a onda sjednu u skupe aute i zaborave gdje su bili čim prijeđu most preko Kupe kod Bresta. ( Dobro, sad ne dolaze jer su na godišnjem i nemaju vremena za nevidljive ljude. )
Hvala vam, Ljudi. Hvala Mađarskoj i ovim premorenim radnicima.

( druga fotka je od jutros, zapravo sam se htjela pohvaliti kako zgrada škole raste, ali onda me smrznuo pogled na ljude koji je grade po paklenoj vrućini )