517 dana

Svakog dvadeset i devetog dana u mjesecu, bez obzira koji mjesec bio, prekrije me tuga poput teškog, olovnog ogrtača. Još uvijek nisam pronašla način da nekako ublažim sve ono što mi trga snove u silne krhotine, poput onih jezivih i bolnih krhotina kraj kojih svakodnevno prolazim.

Prošlo je godinu i pol dana otkako je u Petrinji vrijeme stalo, i zapljuskuje nas tek sjećanjima na sve ono što smo preživjeli. Slike koje je nemoguće zaboraviti i potisnuti - stravično razaranje, vojsku na ulicama, sve one volontere koji su pristigli u Petrinju kako bi pomogli. Sve je još uvijek bolno.

Ono što je još bolnije jest spoznaja da naš grad i dalje stoji zaustavljen u vremenu. Ono što je načeo i devastirao rat stajalo je tako godinama, i potres je samo dodatno uništio sve ono što je ostavljeno da propada. Tko bi mogao i pomisliti da ćemo postati nevidljivi ljudi dva puta, u samo trideset godina svojih života, u vlastitoj državi? Samo fraze, pusta obećanja, brojke koje ne drže vodu i prolongiranje svih mogućih rokova. Sjetimo se samo izgradnje nove škole; prvi rok za početak izgradnje bio je rujan 2021. Konac je svibnja 2022., konačno je prije nekih mjesec dana okončano iskapanje i zakapanje na mjestu gdje bi se škola trebala graditi, izgleda da su stigli i radnici ali izgleda i da još uvijek škripi najveća boljetica - dokumentacija koja treba ne znam kome i ne znam zašto da bi radovi konačno počeli. Osam mjeseci prolongiranja početka gradnje, a takvih je primjera koliko želite.

Može li itko zamisliti kako se osjećaju naši sugrađani poodmakle životne dobi kojima su kuće morale biti srušene, ili još čekaju rušenje? Svjesni da nikada neće dočekati da ponovo otvore vrata svog doma, borave po kontejnerima ili u nekakvom privremenom smještaju kod rodbine i prijatelja, znajući da neće dočekati obnovu. Toliko potresnih životnih priča, toliko tuge i gorčine na petrinjskim ulicama. Toliko onih koji kažu - pa obnavljajte sami, meni da je srušilo kuću ne bih čekao nikoga. Previše je onih koji si nažalost ne mogu priuštiti da sami krenu u obnovu - ili se ne mogu uvaliti u kredite pa graditi, ili su prestari pa bespomoćno gledaju sve što ih je snašlo.

Naša djeca pohađaju glazbenu školu u prostoru baptističke crkve, jer je zgrada glazbene škole oštećena. Sve donedavno mali su rukometaši održavali treninge u seoskoj školi u Jabukovcu; završetkom sportske dvorane i oni su u mogućnosti ići na treninge normalno. Kretati se centrom grada za djecu je vrlo opasno, jer je većina kuća i nogostupa ograđena zaštitnim ogradama, pa je kretanje moguće isključivo kolnikom. Sa svih kuća spada crijep i komadi žbuke, i pravo je čudo da već netko nije nastradao.

Mogla bih ovako nabrajati do sutra. Svaki čovjek i svaka kuća u Petrinji ima svoju tužnu priču. Ostaje mi tek da se zahvalim svim nadležniim ministarstvima i tajništvima što godinu i pol dana nakon strahote koja nas je snašla i dalje hodamo kroz ruševine, i strepimo za našu djecu.
I noćas je ponovo streslo, tek da nas podsjeti da kalvariji još nije kraj.

( fotke - nekadašnje staro kino u centru grada i pogled na krovište nekadašnje željezničke postaje, sa nekadašnjeg autobusnog kolodvora...možete li uopće vjerovati da grad 50 km od Zagreba nema ni autobusnu, ni željezničku postaju? mi možemo )