31
utorak
svibanj
2022
Ružarij
Tako volim riječ ružarij. Puna su je usta, i zvoni srebrnim suzvučjem poput malenih bucmastih anđela koji o Božiću rese tolike domove.
Ovaj sam ružarij dobila na poklon 2017. Iste one godine kada nas je čudo vratilo u život nakon stravične prometne nesreće. Stigla je iz Vatikana; donijeli su mi je moji Slavuljaši koji su u rujnu otputovali tamo održati nekoliko koncerata. Ja nisam mogla ići jer sam još uvijek zacjeljivala posljedice preživljenog užasa. Mirisna je poput najfinije ruže. Rijetko je vadim iz njene kutijice, želim da što duže zadrži taj poseban miris kojim ispuni moje ruke kada je povremeno izvadim.
Teško je govoriti o vjeri. Ljudi je uglavnom traže i priklanjaju joj se kada budu izloženi bolesti ili teškoj životnoj situaciji. Još je strašnije ako mole reda radi, iz navike ili da bi bili viđeni kako mole. Vjera bi morala biti snažna poput stijene, nježna poput majčina dodira i moćna poput One koja je na svijet donijela jaganjca Božjeg da na sebe oreuzme grijehe svijeta. Vjera bi nas trebala načiniti boljim ljudima, osnažiti nas kad posrnemo pod teretom i nedaćama, biti svjetionikom u mrkloj i olujnoj noći. Ispuniti ljudska srca ljubavlju prema svakom čovjeku koji nam dolazi u susret. Svjedočiti vjeru ne znači biti dijelom mase, nego u tišini spoznati koliko nam snage može dati.
Danas je Majka Božja od Kamenitih vrata. Neka sve vjerne zaogrne svojom ljubavlju i izmoli zagovor bolesnima, potrebitima i nevoljnima koji vape za čudom i utjehom.
komentiraj (14) * ispiši * #
30
ponedjeljak
svibanj
2022
Operacija Budnica
Već sam u nekoliko navrata spomenula da je Brezje centar svijeta, jel tako. Između ostalog, po tome što je u Brezje stiglo olimpijsko zlato iz Los Angelesa, po tome što nosi naziv akademske četvrti, po osebujnosti i složnosti svojih stanovnika, ali i po tome što su sve vrste budnica u izvođenju Gradske limene glazbe kretale iz Brezja. Razlog je jednostavan – godinama je limena glazba održavala probe u malenoj drvenoj kućici koju smo svi zvali baraka, pa su onda i sa budnicama kretali iz našeg firtla.
Ove su godine susjedi donijeli ukaz kojim se povodom Dana državnosti ima buklijom dočekati limena glazba, koja bi nakon odsvirane budnice trebala u povratku svratiti i na gulaš. Mene su zadužili da budem glasnogovornica i primim se odgovorne dužnosti postavljanja fotki u glavni stožer ( čitaj – Tocinu garažu za koju sam odabrala fotke riječnog galeba i Kupe, jer Toca ima mali brod za koji tvrdi da je u njega ulupano više novaca nego u školski brod Galeb ) i izdvojeno zapovjedno mjesto ( čitaj – Dadinu i Sonjinu kuću, gdje su postavljene stare fotke limene glazbe, jer njihov sin svira u istoj ).
Probudila se ujutro debelo prije alarma, popila kavu i u pet nula nula krenula ka glavnom stožeru sa friško otfikarenom granom ružmarina za u vazu sa ružama, pa pala u devet nesvijesti kad sam vidjela da pada kiša. Popili još malo kave, Dado broj dva pristavlja dinstat luk i povrće jer je meso za gulaš izvađeno iz kištre i napacano, znači gulaš se kuha orilo – gorilo. Toca postavlja stijegove, Anđelka mijesi kiflice, Sonja i ja slažemo štokrl sa heklanim miljeom i bršljanom pa postavljamo stol sa čašama, termosicama, osvježavajućim napitcima i kobasicama prvo pod jedan krov, pa prenosimo pod drugi krov, pa vraćamo pod prvi krov jer tamo ima više mjesta. U taj čas stiže poruka našeg mlafog glazbenika da od budnice ipak neće biti ništa jer kiša i dalje pada. Dio svirača dolazi na kavu i sve ostalo, a stiže i pojačanje prehrambene i tekuće logistike koju su donijeli članovi dviju petrinjskih obitelji iz drugog kvarta, čiji podmladak isto svira u limenoj glazbi. Nakon okrepe svirači se razišli, uz našu napomenu da ih gulaš čeka oko 11 – pola 12 ako se žele vratiti, bez obzira što budnice nije bilo. Pa nisu oni krivi što su meteorološki uvjeti bili nepovoljni, jel tako.
Gulaš je bio fenomenalan, zna Dado broj dva svoj posao, pa smo se kao organizatori u glavnom stožeru natrpali kiflica i gulaša uneznano. Još malo posjedili i razišli se ( barem ja, dio je još uvijek u stožeru ).
Šteta je što vrijeme nije dopustilo i da se operacija Budnica skroz uspješno izvede ( mislim na sviranje ), ali mi organizacijski nismo zakazali. Brezje je to, kod nas nema labavo.
komentiraj (18) * ispiši * #
29
nedjelja
svibanj
2022
517 dana
Svakog dvadeset i devetog dana u mjesecu, bez obzira koji mjesec bio, prekrije me tuga poput teškog, olovnog ogrtača. Još uvijek nisam pronašla način da nekako ublažim sve ono što mi trga snove u silne krhotine, poput onih jezivih i bolnih krhotina kraj kojih svakodnevno prolazim.
Prošlo je godinu i pol dana otkako je u Petrinji vrijeme stalo, i zapljuskuje nas tek sjećanjima na sve ono što smo preživjeli. Slike koje je nemoguće zaboraviti i potisnuti - stravično razaranje, vojsku na ulicama, sve one volontere koji su pristigli u Petrinju kako bi pomogli. Sve je još uvijek bolno.
Ono što je još bolnije jest spoznaja da naš grad i dalje stoji zaustavljen u vremenu. Ono što je načeo i devastirao rat stajalo je tako godinama, i potres je samo dodatno uništio sve ono što je ostavljeno da propada. Tko bi mogao i pomisliti da ćemo postati nevidljivi ljudi dva puta, u samo trideset godina svojih života, u vlastitoj državi? Samo fraze, pusta obećanja, brojke koje ne drže vodu i prolongiranje svih mogućih rokova. Sjetimo se samo izgradnje nove škole; prvi rok za početak izgradnje bio je rujan 2021. Konac je svibnja 2022., konačno je prije nekih mjesec dana okončano iskapanje i zakapanje na mjestu gdje bi se škola trebala graditi, izgleda da su stigli i radnici ali izgleda i da još uvijek škripi najveća boljetica - dokumentacija koja treba ne znam kome i ne znam zašto da bi radovi konačno počeli. Osam mjeseci prolongiranja početka gradnje, a takvih je primjera koliko želite.
Može li itko zamisliti kako se osjećaju naši sugrađani poodmakle životne dobi kojima su kuće morale biti srušene, ili još čekaju rušenje? Svjesni da nikada neće dočekati da ponovo otvore vrata svog doma, borave po kontejnerima ili u nekakvom privremenom smještaju kod rodbine i prijatelja, znajući da neće dočekati obnovu. Toliko potresnih životnih priča, toliko tuge i gorčine na petrinjskim ulicama. Toliko onih koji kažu - pa obnavljajte sami, meni da je srušilo kuću ne bih čekao nikoga. Previše je onih koji si nažalost ne mogu priuštiti da sami krenu u obnovu - ili se ne mogu uvaliti u kredite pa graditi, ili su prestari pa bespomoćno gledaju sve što ih je snašlo.
Naša djeca pohađaju glazbenu školu u prostoru baptističke crkve, jer je zgrada glazbene škole oštećena. Sve donedavno mali su rukometaši održavali treninge u seoskoj školi u Jabukovcu; završetkom sportske dvorane i oni su u mogućnosti ići na treninge normalno. Kretati se centrom grada za djecu je vrlo opasno, jer je većina kuća i nogostupa ograđena zaštitnim ogradama, pa je kretanje moguće isključivo kolnikom. Sa svih kuća spada crijep i komadi žbuke, i pravo je čudo da već netko nije nastradao.
Mogla bih ovako nabrajati do sutra. Svaki čovjek i svaka kuća u Petrinji ima svoju tužnu priču. Ostaje mi tek da se zahvalim svim nadležniim ministarstvima i tajništvima što godinu i pol dana nakon strahote koja nas je snašla i dalje hodamo kroz ruševine, i strepimo za našu djecu.
I noćas je ponovo streslo, tek da nas podsjeti da kalvariji još nije kraj.
( fotke - nekadašnje staro kino u centru grada i pogled na krovište nekadašnje željezničke postaje, sa nekadašnjeg autobusnog kolodvora...možete li uopće vjerovati da grad 50 km od Zagreba nema ni autobusnu, ni željezničku postaju? mi možemo )
komentiraj (18) * ispiši * #
27
petak
svibanj
2022
Komarac parti
Evo sjedim i znojim se. A pred mjesec dana sam ložila kamin jer je bilo hladno.
Jebeš ti klimu u kojoj iz zimskog kaputa skačeš u ljetnu haljinu. Proljeća i jeseni smo bez, nemojte ni stavljat fotke tih godišnjih doba u kalendare. Šta će mi fotka sunčanog travnja kad idem radit u pernatoj jakni, sa rukavicama na rukama?
Al nisam o tom htjela pisat. Dakle sjedim i znojim se, i slušam kako sa fihplaca kraj škole dopiru zvuci sisačkog benda koji me toliko puta raspleso šta u svatovima, šta na božićnim domjencima. Imaju koncert ba sto metara od mene. A ja prismrdit ne mogu jer bi me komarci pojeli. Otkud znam? Pa eto znam; krenula zalit moju paradajz terasu, kadli eto cijelog ešalona. Jedva dočekali da se pojavim pa da navale. Dok sam zalila paradajze ugrizlo me šest, sedam komada, od čega su tri smrtno stradala. I šta bi ja sad trebala, ić među ljude i mlatarat rukama ko vjetrenjača da se obranim od letećih krvopija? Izbit nekome oko u naletu češanja?
Pa sam sirota otvorila prozor, nebil ušlo barem malo noćnog zraka i slušam kako dečki sviraju. Usput se prisjećam i svih sjajnih koreografija koje sam stvorila na njihovim izvedbama. Najdraža mi je svakako Proud Mary u jednim svatovima, koju su otprašili meni za dušu u u pola četri ujutro, kad ostanu samo odabrani i na sreću nema više ni onih šta snimaju jer su mogli snimit šta nikada nigdje snimili nisu, i hvala nebesima da nisu.
A krvopije mene zapravo najviše vole zbog moje krvne grupe. Nula im je najdraži izotonični napitak, i gdje god dođem - eto za mnom roja komaraca. Druge ni ne gledaju, samo njurlaju za mnom i loču ko mahniti. Probala se par puta našpricat autanom; kad me nisu živu pojeli gadovi.
E sad ću leć i slušat dečke kako praše i zamišljat koliko ih ima tamo s krvnom grupom nula, da se i komarci okrijepe po ovoj sparevini.
Ja večeras neću bit hodajući kanister il jupol kanta za komarac parti.
komentiraj (7) * ispiši * #
26
četvrtak
svibanj
2022
Srušeni svijet
Ima nečeg posebnog u crno - bijeloj fotografiji. Kao da se manje vide rane. Kao da gledaš iluziju, a ne grubu stvarnost kojom koračaš. Najčešće sredinom ulice, ili uz zaštitne ograde. U centru grada na pedeset kilometara od Zagreba. Tamo gdje je vrijeme stalo prije gotovo godinu i pol dana.
komentiraj (6) * ispiši * #
25
srijeda
svibanj
2022
Dan za pamćenje
Moj najdraži frajer danas je svirao na produkciji glazbene škole u Petrinji.
Obzirom da su popustile epidemiološke mjere, i ostatak obitelji mogao je doći i dati mu podršku; na polugodišnjoj produkciji bili su samo njegovi roditelji, a bake i tete i svi ostali morali su se zadovoljiti snimkom njegovog prvog nastupa.
Bilo je prekrasno. Na samom početku nekoliko skladbi odsvirao je puhački orkestar učenika petrinjske i sisačke glazbene škole. Bili su fenomenalni; nastup su započeli Williamsovom temom iz "Indiane Jonesa". Nakon njih svirali su naši mladi glazbenici na klaviru, rogu, klarinetu, saksofonu, trubi i gitari. Oduševila me malena djevojčica, prvi razred glazbene škole, koja je svirala rog. Nasmiješena, crvenokosa, sićušna poput Kosjenke, odsvirala je kratku skladbu uz pratnju korepetitorice. Za njom su slijedili ostali učenici petrinjske glazbene škole, i koliko sam mogla čuti biće tu sjajnih glazbenika kroz nekoliko godina.
Moj najdraži frajer nastupio je prvi od učenika koji sviraju gitaru. Popeo se na pozornicu, u bijeloj košulji i krasnim bermudama, i otprašio svoj valcer bez nota. Ja sam malo zaslijepila od suza i pucala od ponosa; u tih minutu i pol, koliko je trajala skladba, toliko je toga prošlo mojom glavom - moj brat koji je nekoć bio vrhunski gitarist i tamburaš, moja mama koja je tako krasno pjevala, djed po majci moga najdražeg frajera koji je bio jedan od najboljih bubnjara...Kako bi bili ponosni da su ga mogli čuti kako svira nakon samo deset mjeseci druženja sa glazbom i gitarom.
Nakon nastupa došao je gore k nama ( a bilo nas je samo osam obožavatelja ) sa prekrasnim osmijehom i svojim plavim pogledom u kojem se vidjelo pitanje tipa - jesam bio dobar, ljudi?
Nema veće radosti od spoznaje da dijete koje toliko voliš ide dobrim putem. Zasluga je to u prvom redu njegovih roditelja, koji sa obojicom sinova provode puno vremena i uče ih pravim vrijednostima.
Sebi ću ukrasti zaslugu što je sa šest godina u vrtić odnio CD Erica Claptona, jer su tete rekle da mogu donijeti i slušati glazbu koju vole. U Brezju smo naučili pjevati Laylu i Tears in heaven.
Mom najdražem frajeru ću poželjeti da mu samo nebo bude granica u ostvarenju snova, kao i svoj ostaloj prekrasnoj petrinjskoj djeci koju sam danas poslijepodne imala čast slušati kako muziciraju.
komentiraj (14) * ispiši * #
24
utorak
svibanj
2022
Njegovo veličanstvo sataraš
Dakle, danas ćemo o Njegovom veličanstvu satarašu. Neokrunjenom kralju ljetne jelske ponude, barem šta se mene tiče. Baršunastoj simfoniji okusa, koja se može vrlo lako pretvorit i u užarene zalogaje ako se doda feferona ( ne preporučujem, jer se izgubi onaj fini okus sljubljenog luka, paprike i paradajza; jeste sad svjesni da sam ja masteršef u nastajanju, barem šta se izraza tiče? )
Sataraš mi je uvijek neodoljivo miriso iz bakine i mamine kuhinje. Pa još kad uđem u kuhinju i čujem kako krčka u onoj nekadašnjoj emajliranoj ranjgli na tufne...gladna iste milisekunde. Meni sa satarašom ne treba ništa, ni mesa ni krumpira. Samo uneznano trpam u sebe dok mi ne pozli od prežderavanja.
Kad sam se učila boravit u šparetskom prostoru, moja mama je na sve upite odgovarala - to ti ja stavljam od oka. Pa onda za sataraš narežem prvo glavicu luka srednje veličine, pa još jednu. Pitam - jel to dosta. Da je, meći dinstat, malo posoli i odmah reži paradajz. Koliko - od oka. Pa narežem jedan veliki i jedan manji paradajz i bubnem na luk, da se zajedno dinsta. Jel treba vode, mama? Malo samo, da ne bude kuvano nego dinstano. Reži papriku. Više ni ne pitam koliko, znam da će reć od oka. Pa narežem dvije srednje paprike i tubeknem ih u luk i paradajz. Dodam samoinicijativno i dva češnja češnjaka, jer ga volim. Vode ne dodavat puno, tek toliko da se krčka na laganoj vatri. Pa tako dok ne omekša i ne dobije onaj fini, kremasti, gusti umak, najbolji za burit kukuruzni kruh unutra.
Trebalo mi je neko vrijeme da se posložim i pogodim pravi omjer povrća, da ne bude ničega ni previše ni premalo. A sad? E sad sam ja ko moja mama, pa kad me junior koji voli i pojest i skuhat pita - koliko stavljaš čega, moj odgovor glasi . ja ti to od oka. I onda kad kuham idući put brojim glavice luka i paradajze i paprike da bi dala neki omjer koji okusom pogađa ravno u jednjak.
Otkrila sam i šemu za sataraš u vidu zimnice. Zamrzavanje nula bodova, sve bude ko blato. Trpa se u vruće teglice, zatvara i kratko pasterizira, i provjereno može stajat do idućeg proljeća. Za tamanit samo sataraš ili napravit finu rižu, koju jedino u tom obliku jedem.
Pa ko nije siguran kako napravit sataraš, eto elaborata za isprobat. Ja to jedem dok ne osjetim da više nema mjesta u želucu ni za gutljaj vode.
( ovo na fotki ima malo više umaka, trebo bi bit još malo gušći, al bila sam jako gladna i nisam mogla čekat; ponekad mi glad sjebe proces kuvanja )
komentiraj (14) * ispiši * #
23
ponedjeljak
svibanj
2022
Naslova bez
Danas sam imala najbolju namjeru pisat o satarašu, baršunastoj ljetnoj simfoniji okusa koju nemilice jedem cijelog ljeta, al sam zaspala.
Obzirom da sataraš zaslužuje interdisciplinarni pristup, za koji sad nisam sposobna jer sam živčana usljed same pomisli da sam si opet sjebala ionako loše noćno spavanje, ostaviću elaborat o satarašu za sutra.
Samo ću kratko oko pustih selfija oko još pustijih posvuduša. Evo recimo danas kad sam se probudila i skužila koliko je sati, pa takva sumanuta malo išla štračit po mobitelu, izletio mi ničim izazvan izletio članak ( čuj članak - opis sklizav od sline ) o Nives nacionale koja se najčešće fotka naležećke il kako već na terasi. Pametna žena, nema na terasi ništa osim ograde pa se fotka samo tako. Ja recimo na terasi imam veliki plastični stol za manufakturu ajvara, pa mali stol i stolice, pa tegle sa nekim cvijećem, lavore za veš i kvačice, vreću zemlje koja će mi trebat za dosut paradajzima, vreću sa praznim plastičnim bocama i limenkama. Znači i da se hoću naslikavat na terasi - ko bi to sve mico. Pa se presvlači, nariktavaj, plazi po betonu...prestara sam ja za ta sranja.
Al zato recimo mogu leć na nadmadrac i namjestit se na dva cvjetna jastučka, ko šta i priliči postklimakteričnoj ženi, i uslikat se bez presvlačenja i tih kerefeka. Osim toga, ja se sve teže dižem sa poda, to su pripreme ko za uspon na Himalaju - te gledaj za šta ću se primit, te pazi da se ovakva ćorava ne okliznem i krvno stradam, te puca u koljenima...ništa od toga.
Najbolji je osjećaj bit svjestan svojih mogućnosti. Samo za to je potrebna disciplina mozga pilota i nešta godina na leđima. Plus živčanoća oko spavanja. E to je dobitna kombinacija.
( fotka je od lani, nastala je u čudesnom trenutku kad sam se konačno ošišala nakon dugo vremena; život mi je tih mjeseci bio gorak kao pelin i šišanje me razveselilo ko dobitak na lotu )
komentiraj (8) * ispiši * #
22
nedjelja
svibanj
2022
Nije li dosta toga?
Ovu sinoćnju stravu na autoputu nisu izazvali nikakvi navijači. Izazvali su je huligani. Njima nije prioritet gledanje nogometa nego izazivanje nereda, a situacija od sinoć moglo je i puno tragičnije završiti.
Zaustaviti promet na autoputu? Čupati prometne znakove kako bi i njima napali policiju, brojkom i slovom 15 policajaca do kojih su se kolege probijale pješice kako bi im pomogli? Nasrtati na policajce bocama, vatrogasnim aparatima, lancima, palicama, kamenjem i noževima? I to zbog toga jer nisu htjeli donijeti transparente na pregled i postaviti ih dva sata prije početka utakmice, nego ih samo unijeti? Zbog toga su valjda na benzinskoj postaji ispaljivali pirotehnička sredstva, prava je sreća da nije sve odletjelo u zrak.
Već vidim prepucavanja - zašto je policija pucala? Oni kojima nije jasno zašto neka se zamisle okruženi hordom od parstotinjak ljudi koja započinje tučnjavu svim navedenim pomagalima. Bilo bi zanimljivo znati i kakvi bi bili rezultati njihovih pretraga krvi, pritom ne mislim na kontrolu željeza i diferencijalne krvne slike.
Napali su ljude koji rade svoj posao, vrlo podcijenjen i premalo plaćen za sva ona govna koja moraju pojesti da bi završili svoj radni dan. Tko bi iz te horde imao petlju reći - ja sam kriv da je koji od policajaca smrtno stradao? Govorimo o nečijim sinovima, muževima i očevima kojima je sinoć mogao biti posljednji radni dan. Njihovim obiteljima transparenti ne bi vratili ubijenog sina, muža ili oca. Intervetna policija ide tamo gdje drugi ne idu i nagleda se svačega, ali ovo sinoć prevršilo je svaku mjeru i granicu.
Margaret Thatcher odavno je riješila problem huligana. Drakonskim kaznama, i novčanim i zatvorskim, i doživotnom zabranom ulaska na stadion, kao i oduzimanjem putovnica jer su sijali teror kud god bi doputovali pod krinkom navijanja. Svi gledate nogomet: na engleskim stadionima sjedi se do travnjaka kao u kazalištu i nema više problema. Nizom zakonskih mjera suzbili su mogućnost divljanja. Što bi bilo da tamo, ili bilo gdje drugdje u civiliziranom svijetu, zaustave promet na autoputu i napadnu policiju - e to ne znam. Sumnjam da bi im podijelili sendviče i sokove da dalje nastave put, nakon što pospreme lance, noževe i palice.
Nije li vrijeme da se konačno počne poduzimati nešto kako bi se zaustavilo nasilje i divljanje pojedinaca, koje može rezultirati smrću drugog čovjeka? A taj drugi čovjek samo radi svoj podcijenjeni i potplaćeni posao.
komentiraj (27) * ispiši * #
21
subota
svibanj
2022
Sva se struja gasi
Ajme šta se ja užasavam grmljavine i nevremena.
Čim mi se u vidnom polju pojave oblaci sa mogućnošću grmeža, ja sve poištekavam iz struje i zavučem se gdje mi je najsigurnije. U slučaju da se bliži noć, na gotovs vadim mirisne svijeće kojih uvijek imam jer pušim ko luđakinja, znači ni svjetlo se ne pali. I onda se skutrim i čekam da se sve smiri.
Jednom sam u Lici doživjela neviđene svjetlosne efekte na nebu usljed nevremena. Zacrnilo se nebo u desetak minuta, a iz oblaka sijeva na sve strane, ko da ulaziš u Mordor. Pofotkam ja nebo, da imam za stavit na fejsbuk, i brže čupaj svo kablovinje - ruter, vešmašinu, kuhinjsku peć. Ispaćeni životni supatnik gleda neku tekmu, mrtav ladan. Teve velićine pola zida, gledaš igrače ko da si na stadionu. Ja u sobu i ugasim teve i iščupam produžni kabal iz zida. On u šoku, da šta ja radim i da jesam normalna.
Reko - pa jel ti ne čuješ kak vani grmi? Da ne čuje jer je pojačo teve, i da šta stvaram paniku kad s te strane nikad ne bude nevremena. Nije ni dovršio riječ nevremena; kad je grom bubno...cijela se kuća stresla. Ja uzela daljinski i najstrože zabranila paljenje tevea. Nebo sve crnje, ko da će smak svijeta. On bi rješavo sudoku jer mu je dosadno, kreno upalit svjetlo. Reko - samo priđi šalteru, da te ja vidim. Pa da nemre u toj mrakači sudoku rješavat. Ja upalila svijeću. eto svjetla pa rješavaj, Čmrljio malo po tim brojketinama, pa konstatiro da je gladan. I baš bi pečena jaja jeo. Reko - ne bi, amigo. Peć je van funkcije usljed nepovoljnih vremenskih uvjeta. Ako možeš - čekaj da prestane grmež, ako ne možeš ima sira i vrhnja, salamurine i paradajza pa ćemo jest. Da ne može čekat, krepaće od gladi.
Palim ja još svijeća, ne vidim rezat paradajz jebiga. I taman krenem rezat, i opet jako bubne, i porežem se al majstorski. On leti po flastere, ko zna gdje su pa štrači svjetla sad vamo sad tamo. Izdajem ukaz kojim se obustavlja potraga za flasterima i stavljam na porezotinu cigaretni papir.
Sjedimo i jedemo uz svijeće, ko plemići. Taman kad smo pojeli, jenjalo nevrijeme. On brže uštekava teve i pali, da vidi bar još malo nogometa. Ja ne ulazim u sobu, za slučaj da bubne još koji put; ležim radi boljeg varenja u drugoj sobi i uživam u tišini iza one silne buke sa nebesa.
Kasnije izašli malo na friški zrak i ovi ispod nas vele da je bio baš dobar kaubojac i da su gledali film cijelo vrijeme. Moj ispaćeni životni supatnik šuti; kud će im reć da je rješavo sudoku i jeo uz svijeće ko u srednjem vijeku? Samo je izjavio - dobro da grmljavina nije poplašila konje. mogli su kauboji krvno stradat ko neki kad u nedoba režu paradajz.
Ja sam samo digla obrvu. U prijevodu - drugi put ni sudoku nećeš rješavat, reću ti da nema svijeća.
( fotka neba tog jezivog popodneva )
komentiraj (16) * ispiši * #
19
četvrtak
svibanj
2022
Što biste odabrali?
Kada bi morali odabrati, što biste odabrali?
Bi li uopće primijetili maleni, skromni cvijet kaćuna u travi?
Većina bi odmah ugledala raskošnu ljepotu ovog žarkocrvenog ružinog slapa, tako bujnog i zanosnog mirisa. Na kaćun bi mogli i stati, jer je malen i gotovo neprimjetan.
Ja sam ga ugledala jednog ranog jutra u Lici, hodajući za svojom Bonkicom. Sićušan i ljubičanstven, osvojio me svojom nježnošću i skromnošću. Toliko me osvojio da sam sjela u rosom okupanu travu i gledala ljubičastu, krhku divotu, zaklonjenu od svijeta travom i maslačcima. Napisala mu i haiku i stavila na fotografiju, jer me očarala njegova ljepota.
Ruži to nije potrebno. Njenu glamuroznu ljepotu svi vide, jer je tako očita. Svatko će posegnuti rukom da je dotakne, pomiriši i uživa u njenoj ljepoti.
Tako je i sa ljudima. Koliko divnih ljudskih duša uopće nećete primijetiti samo zato jer su skromne i ne ističu se ničim sve dok im ne priđete i ne shvatite koliko su posebne i prekrasne?
Zato dobro pogledajte oko sebe. Možda ugledate ljepotu kad joj se najmanje budete nadali. Ljepotu koja nije odmah i izdaleka uočljiva, ali možda vrijedi tisuću puta više.
Meni je draži mali kaćun.
Laka vam noć. Sanjajte i ostvarite svoje snove.
( fotke su moje - haiga malom kaćunu i ružin slap )
komentiraj (16) * ispiši * #
18
srijeda
svibanj
2022
Naprosto je znala što joj je činiti...
Moja baka Barbara bila je vrlo pobožna.
Obavezna molitva prije jela. Post petkom, strogi post na žestoke svece. S krunicom u krevet i moli dok ne zaspi. S krunicom u malu srednju sobicu kad sastavi grmljavina i ne prestaje molit dok se ne smiri grmež. Na misu kad god i dok god je mogla. Obavezan blagoslov kuće za Božić; ko sad se sjećam župnika koji bi kredom ispiso na dovratku G+M+B, pa malo dalje A.D. i godinu. Nama djeci podijelio bi slikice bucmastih anđela, i dobro sam fasovala kad sam ga jedne godine pitala da zašto ne dijeli bombone, i na pitanje zašto ne dođem sa bakom u crkvu odgovorila - zato šta moj tata ne vjeruje u Boga, al molim sa bakom krunicu doma.
Kad se baka razbolila, par je dana odbijala ići u bolnicu i ležala je u šlafcimeru mojih roditelja. Jednog je jutra rekla mojoj mami:
-Imam veliku molbu na tebe. Bi li ti otišla kod župnika, da me dođe ispovijedit i dat mi posljednju pomast?
Mama se bez riječi presvukla i otišla kod župnika, al župnik taj dan nije mogo doć i dogovorili su se da dođe sutra ujutro. ( Pretpostavljam da se nadala da će ga odmah moć dovest sa sobom i time tatu stavit pred svršen čin; ovako mu je po dolasku iz škole morala priopćit šta se sutra ima izdogađat. )
Došla ona predvečer sa posla, primila se spremanja večere i kreće elaborirat:
-Slušaj, imam ti nešta za reć i nemoj me prekidat. Bila sam danas kod župnika, tvoja mama me zamolila da ga zovem da je dođe ispovijedit i dat joj posljednju pomast.
Tata otvara usta, ona brže ponavlja:
-Ne me prekidat. Znači on sutra dolazi da je ispovijedi i dade joj bolesničko pomazanje. Mene je zamolila i on dolazi, pa makar ti dubio na glavi odsad nadalje.
-Jebe... ( to tata kreće psovat, mama mu uskače u usta i odmah nastavlja ):
-Ne laj, vrata od sobe su otvorena, znaš da mama ne podnosi kad psuješ. I nisam još gotova. Kad mama umre, župnik će bit i na sprovodu, i misa zadušnica će bit. I amen.
Tata je gleda ko da je prvi put vidi, pa šapće:
-Dobro, jesi li ti normalna?! Jel znaš ti koje bi ja sranje mogo imat na poslu radi tih manevara, jebe...
Mama ga opet prekida i sikće:
-Ne laj, vrata od sobe su otvorena. I ja bi mogla imat sranje, i šta sad? Da joj kažem da se nemre ispovijedit? Župnik sutra dolazi, a i na sprovod dolazi JER SAM JA TO ŽENI OBEĆALA. A ja svoju riječ nemam namjeru pregazit. Sad kad smo to riješili, idem mami odnest večeru pa onda i mi idemo jest. Smatraj ovo riješenim. Uostalom, radiš ujutro i nećeš bit doma, a za sprovod...štajaznam, izmisli nešta, da nisi znao.
Župnik je sutradan obavio sve šta je baka htjela, i uistinu je sklopila oči zauvijek za par dana. Tada još nije bilo mrtvačnice i pokojnika se ispraćalo iz kuće. Totenvagen koji su vukli konji prolazio je cijelim gradom u pratnji plehglazbe. Župnik nas je dočeko na početku uzbrdice prema groblju i ispratio moju baku na posljednje putovanje. Tata me čvrsto držo za ruku i kasnije grlio i tješio svoje sestre koje su plakale za svojom majkom.
Mojoj majci kasnije je na karminama reko:
-Bila si u pravu. Ispratili smo je onako kako je htjela.
Mama je samo podigla obrvu; zapravo mu je time rekla - ja sam uvijek u pravu.
Danas je rođendan velikog pastira ljudskih duša, pape Ivana Pavla II. On je jednom prilikom napisao: "Božja ljubav nam ne nameće terete koje ne bismo mogli nositi, niti pred nas stavlja zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti; ako poziva, onda i dolazi s potrebnom pomoći.“
Moja mama je primjer njegovih mudrih riječi.
( fotka - Ivan Pavao II prilikom posjete Nairobiju u Keniji; bio je tako poseban pastir )
komentiraj (10) * ispiši * #
17
utorak
svibanj
2022
O dobroti i ljepoti
Ponekad shvatiš da je za sreću potrebno tako malo. Recimo kap ljudske dobrote i tračak ljepote u tvom dvorištu.
Maleni crni psić stigao je tko zna otkuda u krug naše firme. Vrlo mlad i prestrašen; čim netko krene rukom prema njemu trgne se i skupi u klupko poput ježa. Ima ranice na vratu, očito je negdje bio zavezan. Šapica ga boli, pa uglavnom leži pod klupom i drijema. Kad ga netko zovne, mahne repićem, ali pokret ruke je dovoljan da izazove strah. Jedan mladi kolega došao je danas po njega, s novim crvenim povocem i džepom prepunim grickalica za pse. Isprva bojažljivo, a onda sve hrabrije jeo je iz njegove ruke mašući repićem. Na milovanje se ispočetka svaki put trgnuo, a onda je shvatio da dodir ljudske ruke ne mora uopće biti ni strašan, ni bolan. Dok mu je stavljao povodac, bilo je straha u njegovim toplim psećim očima, ali je odvažno krenuo u svoj novi dom. Zastajao je putem, pa bi kolega strpljivo pričekao i opet posegnuo u džep za grickalicom. Meni su, naravno, krenule suze. Ganula me dobrota mladog čovjeka koji se sažalio nad sudbinom uboge životinje, ganulo me povjerenje koje maleni psić ipak ima prema čivjeku unatoč svemu ružnom što je do sada doživio od ljudi u svom kratkom životu. Od srca se nadam da je današnji dan samo početak jednog divnog prijateljstva, i da će psić godinama uživati uz svoga čovjeka.
Moja rožica još nije ni blizu punog cvata, tek je krenula otvarati pupove kojih ima na stotine. Stara je dvadeset i sedam godina; donijela sam je od bratića koji je svoju rožicu držao malenom, šišao je na kratko. Moja rožica stremi ka nebu. Ostavim je i onda u svibnju uživam u njenom raskošnom cvatu. Njene grane padaju poput cvjetnih slapova i divno miriši. Ona je bijela, ali se nekim čudnim križanjem sa starom ružom koja je bila posađena pored nje pojavilo nekoliko grana koje cvjetaju crveno, pa izgleda poput šahovskog polja s jedne strane. Danas, nakon onog stravičnog pljuska i grmljavine, izašla sam na dvorište i nisam mogla odoljeti da ne pofotkam njeno šarenilo, koje će kroz par dana biti još bujnije kad se otvore brojni pupovi koji još drijemaju u njenom lišću.
Dvije naoko bezazlene priče, a opet tako tople. Griju dušu u onim danima kada je teško i kada jedva pronalaziš snagu, jer se sjetiš dobrote i krasote kojoj si bio svjedokom.
( moja rožica na fotkama, baš je volim tako šarenu; psića nisam fotkala, radije sam uživala u pogledu na njegovu radost )
komentiraj (14) * ispiši * #
16
ponedjeljak
svibanj
2022
Pa kud ćeš mi kasnit...
Ako nešta ne podnosim, onda je to kašnjenje, u bilo kojem obliku. Pogotovo kad se radi o faktoru kašnjenja koji te tjera u predinfarktno stanje.
Naime, kad se moj junior ženio tamburaška pratnja trebala je stić iz Zagreba ( obratit pažnju na - trebala je stić ) i odradit svirku kod nas, pa normalno otić po mladenku i dalje po protokolu. Sve složeno na špagu - šator i ograda prekrasno ukrašeni, stolovi složeni, naresci i odojak i salate i alkoholni pripravci rashlađeni na najjače obzirom da je tog dana bilo - pazi sad - tridesetdevet stupnjeva i gorilo je nebo i zemlja. Ja prije polaska na frizuru pitam juniora - hoćemo izvuć liniju van, da nema potrebe jer tamburaši dolaze između dva i pola tri, tako nekako. Odem ja na frizuru ( a bilo je posla s njom, imala sam kosurinu do pola ramena i odlučila se za pundžu, znači zabolo mi u glavu jedno stotinjak onih kineskih špangi da drži silesiju od moje kosurine ), vratim se kući, malo još poriktam neke sitnice i ne oblačim se jer znam da moram jurišat vamotamo dok se ne krene. Lagano počeli dolazit i gosti, lagano došli SVI gosti. Tamburaša nema. Iznijelo se sve na stolove, ljudi pojeli. Tamburaša nema. Tu sam ja već lagano počela pokazivat prve znakove panike. Još kad je moja teta rekla da zašto mi sjedimo u tišini...pa slabo mi došlo. Reko saće oni, teta, samo šta nisu. Njih i dalje nema.
Neću ja sad juniora ništa ni pitat, jer sam već bijesna ko ris. Svi se vrpolje, potrošile se i teme za razgovor. Njih i dalje nema. Ja se odlazim oblačit, da takva bijesna ne odem po mladenku u krivoj robi. Obukla se ja, izašla van, kadli eto na jednom kotaču nekog auta zege tablica, i za minutu dvije dosviraše oni u dvorište. Primaš kaže - jel nas neko tražio? Pa došlo mi je da mu kažem - nije, al bi vas mogli sakupljat kad mi dokraja padne klapna al ajde. Razvukla neki osmijeh ko Džokerov, da ne ispadne da nisu dobrodošli. Odsvirali mladići par pjesama i morali kretat po mladenku, da ne pomisle u drugom taboru da smo se predomislili. Kaže moj ispaćeni životni supatnik - pa nisu ništa ni popili. Reko - bejbe, mogli su samo dobit laksativa u čaše, nemoj me ti još jadit. Šta nisu došli na vrijeme pa bi se stigli i napit.
Došli po mladenku, pa u sakralni objekt, obavilo se vjenčanje, i ne da meni nešta mira, pitam ja njih da šta će svirat kad novovjenčani par izađe iz crkve. Kažu oni - pa Cocu, Vilo moja. Reko šta ćete svirat?! Jel to vi mislite onu gdje tekst izrijekom kaže:
A lagje bilo bi da si tuja mi
Da te ne poznan, da te ne znan...
Pa jeste vi normalni?! Pa tek su se vjenčali, grom vas ubio!! To vi planirate svirat?!
Pa da šta onda da sviraju, pitaju. Mi okupljeni oko njih koji planiramo mladence dočekat pjesmom donosimo ukaz kojim se najstrože zabranjuje sviranje vile koju bi bilo lagje ne poznavat. Sviraćete naprimjer Procvale su dunje na granama. Da to ne sviraju prečesto. E pa saćete svirat kako god znate.
I odsvirali su. Dapače jako dobro. Biće su u bljesku mog pogleda prepoznali moguće sakupljanje neupotrebljivih instrumenata oko paviljona ako ne prođe kako treba.
Ne volim kad neko kasni, i to je sve.
komentiraj (12) * ispiši * #
15
nedjelja
svibanj
2022
Respect, Mr Selak
Svaka čast, ministarstvo obrane. Sigurno su svi oni - zaduženi za obilježavanje trideset godina od preleta dva MIG-a u Hrvatsku - osobno upravljali spomenutim avionima.
Znači pozvat samo jednog pilota, gospodina Ivandića, a brigadira Selaka NE pozvat i uopće ga NE spomenut...pa to je sramota. Čitavo je obilježavanje nazvano 30. obljetnica preleta MIG-om pukovnika Ivice Ivandića. Brigadir Selak ko da nije ni letio. Činjenica jest da je Ivandić sletio u Split zbog nedostatka goriva, a Selak na Pleso, al ima li to uopće bilo kakve veze? ZAJEDNO SU MAZNULI AVIONE, GOSPODO. Zajedno su letjeli prema hrvatskom zračnom prostoru. Zajedno su hrvatskom zrakoplovstvu dopeljali dva borbena zrakoplova. Brigadir Selak je, po mišljenju mnogih, najbolji hrvatski i jedan od najiskusnijih europskih borbenih pilota. A vaša objašnjenja da Selak nije pozvan jer da će, eto, u ponedjeljak u Divuljama bit otkriven eksponat MiG-a 21 kakvim je Ivandić preletio, a Selak već ( navodno ) ima takav eksponat - e to objesite mačku na rep. I to prvom mačku koji naiđe.
Kad budete imali petlje napravit ono šta je napravio brigadir Selak, e onda se javite. Do tad se bavite raketama dugoročnog i kratkoročnog dosega, kako je to divno sročeno u nekoj od izjava, i to bez razumijevanja koju glupost se izreklo.
Naklon do poda, brigadire. Možda i bolje da se ne pojavljujete tamo gdje nisu našli za shodno uopće spomenuti Vaše ime.
( fotka - Wikipedija, četvorica veličanstvenih - Ivan Selak, Rudolf Perešin, Danijel Borović i Ivica Ivandić )
komentiraj (15) * ispiši * #
14
subota
svibanj
2022
Moji ljepotani
Najdraži frajeri bili su danas kod mene.
Da malo izbjegnemo igrice na mobitelu, bavili smo se vrtlarenjem. Naime, kupila sam par flanaca za moju malu paradajz terasu, i manji najdraži frajer silno ih je želio posaditi. Bilo je već prevruće, pa mi je palo na pamet da u jednu veću teglu posadimo jedan od onih paradajza koji se čudom pojavio između prkosa. Sve je nadgledao - i stavljanje zemlje, i kopanje rupe, i onda upiknuo paradajz u teglu rekavši:
- To je sada moj paradajz. ( Doista, on ne jede paradajz ali nema veze - ima jedan kojeg će pratiti kako raste i cvjeta i daje mirisne plodove ).
Uzeo je i dvije prazne kućice puža vinogradnjaka i par kamenčića, pa stavio pored tegle.
- Neka paze na paradajz kad mene nema.
Ja sam se složila, i sa najdražim frajerom popikala neke kupljene frezije na koje sam zaboravila.
Za ručak je bio grah, dečki su danas slagali drva pa je i jelovnik bio težački, grah sa koljenicom i kobasicama. Najdraži frajer je navalio na tanjur, a manji najdraži frajer se silno nećkao, pogotovo kad je čuo brata da kaže - kako mi je fin ovaj veliki bijeli grah.
- Ja ne jedem veliki bijeli grah.
Tu ja krećem sa pričom o baki Elzi i čarobnom bijelom grahu od kojeg su njeni vukovi trčali šumom brže od olujnog vjetra. Ja pričam, on sluša i jede i gleda u mene, pa zabunom utrpa u usta baš taj veliki bijeli grah i konstatira:
- Pa ovo je fino.
Traži još velikog bijelog graha, pa kopam po loncu i vadim samo krupno zrnje u njegov tanjur.
Kasnije su dečki krenuli slagati drva, a mi smo krenuli na sladoled, do slastičarne gdje tako rado jedu slajac.
Bilo je ovo prvi put od potresa da sam obojicu svojih dječaka odvela do centra grada. Još jedan demon kojeg sam morala nadvladati. Uvijek iste misli - što ako jače zdrma, a ja s njima dvojicom na cesti, i to doslovno na cesti, izmrđu kuća koje su stravično oštećene?
Kad smo došli do Radićevog trga, morali smo sići na kolnik jer je kretanje nogostupom nemoguća misija zbog svega onog što tako nesigurno još uvijek stoji iznad naših glava. Tu su i trake koje upozoravaju da je opasno biti na nogostupu. Najdraži frajer išao je par koraka ispred, a ja sam vodila manjeg najdražeg frajera za ručicu. Pogled na jezive praznine gdje su nekad bile kuće, na oštećene krovove i razbijene prozore, pogled prema Nazorovoj koja uvijek najjače boli. Moj najdraži frajer nabraja što je sve tu bilo, i nevjerojatno mi je da se sjeća točnog redoslijeda.
- Tu ti je bila željeznarija, pa krojački salon, pa knjižara...eno tamo je bio dm - govori on, a ja gutam i gutam, i samo molim nebesa da ne počnem plakati. Milujem ga po kosi, pa onda isto ponavljam i manjem najdražem frajeru koji me pogledao pogledom tipa - a meni maženje ništa, je li?
Kupujemo sladoled i polako se vraćamo u relativnu sigurnost Brezja. Manji najdraži frajer je sav zamusan i skeljen od plavog neba i vanilije, sva sreća pa sam u torbi imala papirnate maramice, jer dok mi jedemo sladoled on stalno nešto komentira i sladoled curi na sve strane. Pokazala sam im i jednu veliku brezu na fihplacu, jer su me pitali gdje su breze u Brezju.
Manji najdraži frajer se prestravio, mislio je da je netko ukrao njegov paradajz, a ja sam samo sklonila teglu sa najjačeg sunca jer se počeo poklapati.
- Mogla si mi baš i reći da si maknula teglu, baš sam se zabrinuo - govori mi kao da je riječ o velikoj dragocjenosti ( a zapravo i jest, to je njegov paradajz i on ga je svojim ručicama posadio ).
Ubrzo je došlo vrijeme da krenu doma. Izljubila ih, ispratila i vratila se u kuću koja je tako pusta bez njihovog žvrgoljenja.
Moja dva najveća blaga i moja dva srca. S njima i uz njih sve ima smisao i nestaje sav onaj mučni, teški teret kojeg nosim.
Moji ljepotani.
( ovo je paradajz manjeg najdražeg frajera, kojeg čuvaju kućice od puža )
komentiraj (16) * ispiši * #
13
petak
svibanj
2022
O globalnoj amneziji
Jel znate vi šta je globalna amnezija? Saću ja to jurišno pojasnit, imam puno posla al ne toliko da ne bi stigla ukratko osvijestit ovaj - nazovimo ga - poremećaj.
Znači kad je neko globalno amneziran onda se ne sjeća nikakvih informacija i osjetila iz prošlog vremena. Tako kaže struka. Kad to prevedeš na normalni jezik, to onda znači da se neko pravi da te ne pozna i gleda kroz tebe ko kroz celofan. Onaj šta je moja mama rezala i metala na kisele paprike i ciklu.
Prvi slučaj globalne amnezije doživjela sam kad se moja školska kolegica osupnula pogledom na moju malenkost i rekla da mene nigdje nemre smjestit jer me se ne sjeća, al nikako. Išle skupa prvih osam razreda osnovne škole, išle zajedno na literarnu, al džabe sve kad se ona mene ne sjeća. Ko da je jedna odrasla u Zimbabveu, a druga u Brezju. Pa sam prvo bila konsternirana, a kasnije mi je postalo tragikomično. Jebote, svih se sjećaš, samo sam ja prozirna i nevidljiva?! Ona šema - ko bi te se i sjećo, nisi bila nizašta ni onda ni sada. Pa s vremenom apsolviraš na toj naglodubokoumnoj tvrdnji jer znaš koliko vrijediš, jel tako. I ostaviš da te se i dalje ne sjeća; šta ćeš uznemiravat nekog ko je globalno amneziran? U slučaju da se i sretneš s tim nekim, natakneš sunčane očale i takva nevidljiva bauljaš za svojim poslom.
Danas sam u Lidlu ( više za vas ) naletila na još jednog globalno amneziranog čovjeka. Nekad davno radili smo zajedno, ne da me pozna nego me bašbaš pozna. Stigo na kasu sa iza nas, doteglio onu ogromnu vrećetinu kujeće hrane ( kako to divno kaže moja Štajcarica, koja me se sjeća ) i ja taman zinem reć - dobar dan, kadli skužim da i on gleda kroz mene ko kroz celofan. Nema pojma ko sam i šta radim uopće u Petrinji, da ne spominjem da pozna cijelu moju obitelj. I još ga moj ispaćeni životni supatnik ponudi da prođe ispred nas jer tegli samo tu vrećetinu, a mi nakrcali velika kolica koliko je bilo mjesta. Ide on svečanim korakom ispred nas, mumlja hvala, al mom supatniku, kroz mene i dalje gleda ko kroz prozor da se naluknjuje.
Znate šta ću vam reć? Ma mogu mi pljunut pod prozor pa se sklizat. Nisu oni svjesni svoje nesvijesti, još manje su svjesni koliko su oni prozirni. Preživjela sam ja i puno gore faraone od njih dvoje, samo oni to ne znaju, jer me navodno ne poznaju.
( Moram priznat da mi je došlo da mu
- pod a) potpetljam ko slučajno nogu, imala sam marte a one su nezgrapne pa se zna desit da noga prokliže u neželjenom pravcu
- pod b) poderem onu vrećetinu sa kuječom hranom, pa ga natjeram da laje dok skuplja brikete
al odustala sam. Nije on vrijedan ni moje noge, ni moje ruke. )
Vas isto pozivam da budete razumni kad sretnete nekog ko pati od globalne amnezije u vašem pravcu. Pravite se i vi grbavi, i sve će proć u najboljem redu.
komentiraj (19) * ispiši * #
12
četvrtak
svibanj
2022
Saga o haljini
Godinama nisam nosila ni suknje, ni haljine.
Ono, imala dojam da imam najružnije noge otkako je nasto ženski rod. Ne pitajte otkud mi te ideje, ne znam. Možda zato šta sam uvijek bila mršava, plus visina, a dečki su se šta u osnovnoj šta u srednjoj školi grebali oko cura koje su imale listove ko pola mog bedra. Pa sam ja noge nosila uglavnom u hlačama svih vrsta, sve dok mi jednom nije dopizdilo sakrivanje nogu i eno sad u ormaru pozamašne kolekcije šta suknji, šta haljina.
Pa kad je došlo vrijeme za promociju moje knjižice, poželila ja kupit neku posebnu haljinu, po mogućnosti da vuče na šezdesete, neki glokn il zvono u donjem dijelu. Ne bi našla da mi za glavu treba. Sve neki bijesni krojevi, sve nešta šareno, sve nešta kratko. I odem s frendicom u Sisak, i naletim na crvenu haljinu najbližu viziji koju sam imala. Dobar dan - dobar dan. Jel ima ta crvena oprava za mene ovakvu štrakljavu i dugačku - ima. Odem u kabinu probat - salivena. Ne pitam ja za cijenu, samo meći brže u vrećicu i naplati.
E oteglo se nešta i zakompliciralo, pa je promocija bila u mjesecu knjige, da ne velim u listopadu. Ja očajna; lako meni za sve šta se treba organizirat, imam ja svoje cure iz akademske četvrti i ostatak ekipe koji se pobrino za rezanje kobasica i sira, za hlađenje flaša, za pečenje kiflica, al šta ću za haljinu?! Pa ko još u listopadu nosi haljinu bez rukava jebote?!
Sekirala se ja, sekirala i onda odlučila da idem u toj crvenoj haljini makar bilo minus dvadeset. I nećete vjerovat, 22. listopada bilo je tak toplo da sam ispred Hrvatskog doma izašla iz auta ko Gracija, naflajbana i sa friškom frizurom, u crvenoj haljini bez rukava. ( Cipele sam obuvala pet minuta prije, naravno; ko bi u tom nabado satima. Bile su na nogama dok su trebale bit i išle nazad u najlonkesu, a na noge one normalnije, da ne hodam ko metiljava po sali. )
I znate šta ću vam reć? Nekad se zbilja sve poklopi onako kako treba bit, i nikako drugačije. Ta je haljina zapravo mene čekala i znala je da će savršeno poslužit, bez obzira na kašnjenje iz objektivnih razloga.
( fotke - PxHere, da vidite šta sam htjela imat na sebi, i moja malenkost, doista malo mutnjikava al htjela sam da se vidi glokn nastojećke, pa nek je mutnjikav; mooja fotka - moja mutnjikavost )
komentiraj (9) * ispiši * #
11
srijeda
svibanj
2022
Za ovo nema naslova
Kada bi samo svjetski eksperti znali kako je jednostavno izvoditi protupotresnu izgradnju i ojačavanje zidova rasklimanih i popucanih uslijed tisuća potresa. Pa mi bi mogli zgrnuti neviđene novce na prodaji tih neviđenih metoda.
Nije da je zgrada gradske uprave u Petrinji prva koja se učvršćuje na ovaj način, bilo ih je već. Razlika je možda u boji gurtne i dodatku mašne koja zasigurno ima jako važnu funkciju u cijelom pristupu rješenju problema. Sigurna sam da kod manjih puknuća može proći i ona široka ljepljiva traka, samo s njom se ne mogu raditi mašne pa se gubi na estetici. Od krucijalne je važnosti da se gurtne postave petstotinjak dana iza najjačeg potresa, nikako ne ranije. Do tada se zidovi ostave da pucaju jer onda gurtna bolje drži. Što su zidovi raspucaniji - metoda je efikasnija.
Isto je i sa krovištima. Krov katastra zjapio je u nebo jezivim oštećenjima, pa kad je sve dobro nakislo onda se krov pokrpao. To je isto jedna od suvremenijih metoda; samo najbolje za potresom pogođena područja.
Jedan ugao krovišta prve osnovne škole samo što ne padne; već danima ga gledam i pitam se kako već nije pao. Nadam se samo kad do toga dođe da nikoga neće biti u blizini. Koliko puta vidim djecu da hodaju nogostupom do tog dijela zgrade.
Bombardiraju nas brojkama o obnovljenim zelenima. Žute nitko ni ne spominje. Crvene čekaju rušenje.
Zapravo je jedina olakotna okolnost činjenica da mi više nismo normalni. Samo se pretvaramo da jesmo. Kako bi drugačije mogli gledati sve ovo što nas okružuje? Slušati sve te puste brojke radi kojih mi ljudi koji ne žive ovdje govore - pa kažu da se radi?
A mi hodamo ruševinama, ulicama sa načičkanim tablama - kretanje na vlastitu odgovornost i pretvaramo se da smo normalni, jer ne vidimo ništa od onog o čemu pričaju nadležni uredi, tajništva i ministarstva.
I raduje nas smijeh djece koja se igraju u parku; njihovi glasovi nas iscjeljuju, ali i padaju kao najteža kletva na one koji gotovo godinu i pol od kataklizme mirno spavaju, u kućama bez gurtni i pukotina, i ne čine ništa da ova agonija počne blijediti.
komentiraj (14) * ispiši * #
10
utorak
svibanj
2022
Pa ti vari hranu...
E pa danas sam usrala i šefa, i stanicu, i prugu do rastovačke ceste, kako je to divno običavala reći moja ispaćena roditeljica kad bi nešta uprskala.
Ja sam došla s posla, najela se i legla samo da želudac malo lakše preradi hranu. Općejepoznata činjenica da kad si naležećke želudac radi sto na sat. I samo sam zažmirila, isto radi želuca. I probudila me zvonjava mobilnog uređaja u - pazi sad - devetnajst nula nula. Tu je mene momentalno zabolio isti onaj želudac radi kojeg sam samo malo legla dok on prerađuje ručak. Jer bi noćas možda mogla imat malo problema oko spavanja; ionako spavam tako da skoro pa ne spavam, i onda još popodne zaspim ko cjepanica u nedoba.
Sad imam par opcija. Prva je popit čaj od kamilice i matičnjaka, mislim to mi pomaže na način da djeluje jednako ako ga popijem il prolijem preko ramena; razlika je u tome šta ako ga popijem onda se još dižem i na vece. Druga je opet se nažderat, u nadi da ću zaspat jer sam eto legla samo da želudac malo lakše provari žderačinu a ne radi spavanja. To je možda čak i najbolja ideja, jer moj želudac je živi dokaz da se može spavat kad si prežderan. Treća opcija je gledat serije na RTL2 do pola jedan, pa popit tablete i nadat se da ću zaspat do dva ujutro. Četvrta opcija je ostat skulirana ako ne upali nijedna od prve tri opcije.
Pa ja stvarno nisam normalna. Od danas je na snazi ukaz da se iza ručka na kapke stavljaju dvije čačkalice da se onemogući zatvaranje očiju i izrijekom se zabranjuje korištenje garniture u dnevnom boravku u svrhu varenja hrane.
Idem sad u frižider, malo poradit na opciji broj dva dok ne zakipi voda za opciju broj jedan.
komentiraj (12) * ispiši * #
08
nedjelja
svibanj
2022
Sretan Majčin dan, Mame
Neki sam dan naletila na tekst Rudanove, star nekoliko godina mislim ali ga je taj portal eto objavio sad. Raspisala se žena o nezahvalnosti djece i lošem odnosu prema roditeljima.
Ni inače mi nije jasno otkud joj tolika gorčina, koja izbija iz svake njene riječi. Jebote, njoj ništa i niko ne valja i nije se rodio taj ko joj može ugodit. Samo bljuje žuč. I još donekle mogu razumjet kad pljuje po svemu drugom, al po svome djetetu...e to ne mogu razumjet al nikako. Jer da je svome djetetu davala četrdeset godina i dušu i tijelo, i sad se to dijete iskesi na nju kad je nazove i nikad nema vremena. Pa još kaže - citiram: "Dijete koga sam nekad jako voljela i koga iz dana u dan volim sve manje. Ne osjećam se krivom zbog toga i ne, neće mi moje dijete nabijati osjećaj krivice za sve svoje promašaje." E pa tu nešta gadno ne valja.
Za početak, dijete nije biralo da ga se rodi. Došlo je na svijet našom voljom ( možda slučajno, možda namjerno ), mi smo ti koji su odabrali imat dijete. Bit roditelj je zahtjevno; daješ se tisuću, a ne sto posto. I kad je bolesno, i kad traži tvoju pažnju, i kad si umoran a svejedno mu pečeš palaćinke jer ih voli jest. Dijete traži puno ljubavi i odricanja, al to se ne može smatrat žrtvom jer smo ga mi htjeli, za Boga milog.
Pa se sjetim moje mame, koja se isto tako davala tisuću posto i nikad, ali nikad nije rekla - ja sam se za vas žrtvovala. A imala je stravičnih trenutaka. Imala je trideset i osam godina kad je tata obolio, sina maturanta i kćer od deset godina. Sav je teret pao na nju, i nosila ga je najbolje šta je znala i umjela, al nikada iz njenih usta nisam čula takve strašne riječi. Bila je jedinstvena, posebna i bila je Mama. Kako joj je bilo, to je jedino ona znala. Neizmjerno sam zahvalna šta sam je imala u životu jer mi je uvijek bila podrška, i utjeha, i savjetnik.
Pa gledam mog juniora koji već ima svoju prekrasnu obitelj, i našao je i danas vremena da svrati i donese mi mali poklončić jer je danas Majčin dan. Ponekad me nazove tek tako, da se čujemo, bez da nešta treba njemu ili meni. Zar bi ja trebala očekivat da mu ja budem na prvom mjestu? Ja sam ga podigla, pružila mu sve šta sam mogla i silno sam ponosna na sve njegove životne uspjehe. Uvijek sam tu za njega, ali on ima svoj život i bilo bi nenormalno da mu ja budem na prvom mjestu. Mama je samo jedna, i uvijek je tu negdje - za pomoć, za saslušat, za sve je tu. To je poseban odnos, jer je Mama samo jedna. Nemaš ih na mijenjanje.
Zato, draga moja Rudanice, mislim da nije do djece. Do nas je. Imamo ulogu u njihovim životima koja se s vremenom mijenja, i to tak mora bit i nikako drugačije. Ono što se nikad ne bi smijelo promijenit je ljubav koju Mama zauvijek nosi u srcu za svoju djecu.
Sretan Majčin dan svim Mamama, uz jednu fotku jedne ponosne Mame ( da ne velim mene ). Volite svoju djecu.
komentiraj (22) * ispiši * #
07
subota
svibanj
2022
Žena s petljom
Uvijek sam se na neki način divila onima koji imaju petlje živjet svoj život onako kako oni misle da trebaju, a da se pritom previše ne obaziru na ono šta će reć familija, poštar, susjedi, a u nekim slučajevima i javnost.
Za početak moram reć da mi je fascinantno kako su mišljenja drugačija kad je muškarac puno stariji od svoje odabranice. To se uzima pod normalno; ne bode oči kad lik od sedamdeset kvrga oženi ženu od tridesetpet. E al kad je obrnuta situacija, iz toga se radi spektakl.
Prva dama Francuske starija je mislim 25 godina od svog ispaćenog životnog supatnika. Problem je taj šta su se upoznali i spetljali kad je on bio vrlo mlađahan ( ako ne i vrlo, vrlo mlađahan ). Činjenica je da su još uvijek zajedno, znači nije bilo u pitanju ubiranje zabranjenog voća pa svako sebi i šuti o tome do groba. Oni su, koliko god to nekom bilo ovakvo il onakvo, opstali ko par. Odlučili su zaboravit na već spomenuto - šta će reć familija, poštar i susjedi i živjet svoj život kako njima odgovara.
Ne znam jel uopće razmišljate o tome koliko takvih sličnih priča ima, samo šta ljudi nikad ne skupe petlju reć - idemo zajedno pa kako bude. Sakrivaju se od očiju familije, poštara i susjeda i ponekad vode i dvostruke živote da bi zadovoljili neke društvene norme, a s druge strane i svoje želje i potrebe. Pa se samo po sebi nametne pitanje jel normalnije živjet život ne obazirući se na to šta selo priča il živjet u lažima da selo ne bi pričalo. Poznajem neke ljude koji se nikad nisu odvažili bit samo svoji, takvi kakvi jesu, i život provode u naoko savršenim vezama a ima ih posvuda, a najmanje u svom dvorištu.
I usput moram reć da je gospođa Macron danas na inauguraciji izgledala savršeno; unatoč poznijoj životnoj dobi izgleda zavidno dobro, besprijekorno je odjevena i s lakoćom nosi vrtoglavo visoke potpetice. Izgleda točno onako kako izgleda neko koga previše ne zanima šta će reć familija, poštar i susjedi. Ne gleda u tuđa dvorišta nego se trudi uživat u svom rođenom dvorištu, kojeg je uredila po svom nahođenju.
Moj naklon, za sve.
komentiraj (18) * ispiši * #
05
četvrtak
svibanj
2022
O bolu
Prije izvjesnog broja godina zaglavila sam na ginekologiji, zbog tegoba koje i nisu bitne za ono što želim reći.
Bilo je ljeto, užasna sparina i vrućina koja je dodatno stvarala nervozu kod žena koje su morale čuvati trudnoću i otežavala rodiljama muku kroz koju su morale proći da bi donijele na svijet novi život.
Nju su dovezli na odjel rano ujutro. Četvrti spontani pobačaj u šestom mjesecu trudnoće, kasnije sam to saznala. Bila je izmučena, blijeda i uplakana. Okrenula se licem prema zidu i tiho jecala u jastuk. Ubrzo je zaspala, tko zna koliko je sati provela na induciranom porodu. Jer spontani pobačaj u šestom mjesecu trudnoće to i jest – nafilaju ženu dripom i rađa, svjesna da njeno dijete neće zaplakati kad sve konačno bude gotovo. Probudila se kad je u sobu ušla vizita; izgledala je čak i malo gore nego kad su je dovezli u sobu. Liječnik je očito znao kroz što je prolazila, bio je vrlo pažljiv i nježan u razgovoru s njom. Govorio joj – mladi ste, biće još prilika. Bilo je nečeg sablasnog u pogledu koji mu je uputila rekavši kroz suze – garantiram vam da me ovdje više nikad nećete vidjeti. Ne mogu više prolaziti kroz sve to.
Kasnije je izašla sa mnom na kavu. Zamolila me jednu cigaretu, pa smo sjedile i ispijale kavu i pušile. Pustila sam je da šuti, ništa je nisam htjela pitati. Njena je silna tuga bila opipljiva poput ogrtača. A onda je njen bol prokuljao van, i dobro da je bilo tako. Svaku je trudnoću čuvala, mirovala, disciplinirano slušala savjete liječnika. Svaki put došla do brojke šest i ostala bez svog djetešca. Nikada, ni prije ni poslije nisam doživjela toliko bola u nečijem tijelu i glasu. Bila je izbezumljena. Šutke sam je držala za ruku i pomagala joj da porodi i svoj bol, jak poput trudova.
Jučer sam pročitala, a i vi ste vjerojatno, stravičnu priču o trudnici koja nosi djetešce s tumorom na mozgu. Liječnici se slažu da su nikakve šanse da će živjeti, ali ne žele inducirati porod ( nazovimo to tako ). Ostala sam zgromljena. Može li itko uopće zamisliti kroz koji pakao prolazi ta žena? Svjesna da je željela roditi zdravo i normalno dijete, a onda su otkrili da beba ima tumor na mozgu. Svjesna da će – ako iznese trudnoću do kraja – roditi teško bolesno dijete pred kojim nema baš puno života. Može li se itko usuditi procjenjivati njenu odluku, jer nitko osim nje same ne nosi njen jezivi bol i neće nositi njenu prazninu kada jednom sve bude iza nje. Može li se itko usuditi pomoći joj?
Toliko pitanja, a na nijedno ne mogu naći suvisli odgovor.
Kako se sudbina okrutno igra ljudskim životima, a ništa se ne može učiniti da ipak sve na kraju nekih priča dobro završi. Jer ova će priča jako boljeti, kako god završila.
komentiraj (27) * ispiši * #
03
utorak
svibanj
2022
Da se barem nešta vidi...al ne vidi se
Krenula ja malo rondat po kupaoni, barem prebrat one košarice u kojima stoji uglavnom sve šta uopće ne koristim.
Ajme šta sam sve našla. Pincetu s kojom sam jedino mogla čupat obrve, a netragom je nestala ( šta je i logično, stajala na dnu košare od morskih trava a ne zna da je tražim i nemre se javit ). Onu veliku grickalicu za rezat nokte na nogama radi koje sam se namrtvo posvađala s ispaćenim životnim supatnikom jer da ko zna kud ju je ostavio i zguro, a ona samo pravila drušvo pinceti. Jedno šest maskara za koje je garantiralo pri kupnji i u reklamama da povećavaju volumen i daju dramatik luk, a ispostavilo se da spigaju trepavice u keljavu hrpu dlaka, ko da su pekmezom namazane. Nepoznat broj flastera koji su se prosuli iz kutije za koju sam cijelo vrijeme mislila da stoji u kupaonskom ormariću i nikako je nisam mogla nać kad se porežem, pa svaki put keljim na porezotine cigaretni papir ko šta je moj tajo keljio ( i ne bi vjerovali, stane krvno stradavanje u roku sad ). Toplomjer digitalni koji se pokazo ko čisti promašaj. Toplomjer živin u toaletnoj torbi koju koristim u iznimnim situacijama, i da mi je samo znat kako je tamo završio. Tekući puder koji je košto ko svetog Petra kajgana, a nisam ga mogla nać jer sam ga iza potresa sfafuljala skupa sa parfemima u veću košaricu i zaboravila kud sam s njim. Ma čuda cijela sam našla, čak i karticu andola, samo je rok uporabe slabo vidljiv pa možda bolje da ih bacim, ko zna kad su i pod kojim okolnostima završili tamo.
E onda sam iz tuškabine izvadila one prazne flašice od regeneratora i gela za tuširanje, čija je jedina svrha da padaju po tuškabini kad pustiš tuš, pa moliš dok se opereš da ne staneš na koju i ne ulomiš vrat. Odlučila bit sagnuta dok perem tuškabinu i vidjela cijelu Mlječnu stazu kad sam se uspravila, prizaboravim da moja kičma loše reagira na sagibanje pa se sjebem u koracima.
Navirila se iza vešmašine, kadli tamo par britvica veselo leži. Ja se ne brijem, a vešmašna tu i tamo veselo đika dok centrifugira pa su britvice popadale iza iako sam donijela ukaz kojim se zabranjuje odlagat britvice na vešmašinu. Jedva čekam da se pojavi korisnik britvica pa da priupitam čemu ja donosim ukaze kad se isti ne poštuju.
Uspjela otkinut vrata na ormariću jer su ručnici odbijali suradnju i nisam ih al nikako mogla nagurat unutra pa sam možda malo pretjerala s nabijačinom.
Sad sam otvorila limenku pive da se dobijem od stresa i razmišljam gdje sam zgurala šerafcigere, da probam salatit jebena vrata natrag u funkciju.
Ma zapravo mi je najviše žao pauka Đure, sad se bogac prepo od tog rondanja i nabijačine i ko zna kud se siroče zavuko. Trebaš ti slušat kako neko pretura po svemu pušta tuš i nemre se ispravit, i onda još otkine vrata od ormarića.
Kad bi znala da ih voli, točno bi mu ostavila dva tri čvarka da se i on dobije od stresa.
komentiraj (8) * ispiši * #
02
ponedjeljak
svibanj
2022
Situacija oko tegle
Ja stalno imam neke situacije sa biljkama, šta sadnicama šta sjemenima.
Sagu o naglotamnocrvenoj magnoliji ste popratili, ispalo je da je bijela naskroz. A prije nekih dva tjedna posijala sam sjeme prkosa u teglu, nebil nekako opstali jer se moja paradajz terasa pretvori u malu džunglu, cherry paradajzi išibaju do oluka a volovska srca se ispomrse s njima pa nemrem skinut sve zaperke i onda imam paradajze vidljive iz svemira. Znači kupila sjeme i frišku zemlju, čistu teglu i posijala prkose, malo pliće jer tako piše na vrećici. I prije nekih par dana vidim ja da je došlo do naglog razvoja klijanja, hoću reć zeleni se nešta u tegli. Ja sva sretna, idem se navirit, i ima nešta malo prkosa, al ima i . pazi sad - jedno sedam, osam stabljičica paradajza.
Ja u šoku. Pa znam šta sam posijala, znam kako izgleda sjeme prkosa, znam kako izgledaju koščice od paradajza; otkud su se stvorili u tegli, da mi je znat? I to nekakve tamnije biljčice. Da mi neko po noći ne hoda po terasi i ne copra tegle? ( Čisto sumnjam, al ne vidim načina kako su paradajzi mogli niknut iz sjemena prkosa. ) Jebote, ne usuđujem se ništa više posijat, još će mi baobab niknut i podić temelje od terase.
Sjetilo me to pokojne babe koja je jedne godine uobičajeno posijala svaštanešta za flance, i tamo gdje je zatakla kesicu na kojoj je bio karfiol niklo ko ludo. Flanaca za pola tone karfiola ubrat. Susjede navalile ko lude - daj meni, daj meni. Baba sva važna razdijelila flance, trajo taj tukež za karfiolom par dana. I desi se šta? Da to uopće nije bio karfiol nego stočni kelj. Sitni oni listići, ona ko darovatelj ćorava a susjede ko flancoprimatelji isto obezglavljene od ushita jer će imat karfiola ko u priči i eto ti spektakla. Bilo stočnog kelja i za kokoši, i za svinje, i za piliće. Karfiola ni za lijek.
E zato ja nikome neću nudit flance paradajza. Ko zna šta je uopće niklo u toj tegli među prkosima; možda su zbilja baobabi?
komentiraj (18) * ispiši * #
01
nedjelja
svibanj
2022
E to je zet
Jelda da ste mislili da samo na Balibegu bijela košulja izgleda nenadjebivo dobro?
I ja sam mislila. Dok nisam u Plesu sa zvijezdama vidjela najljepšeg hrvatskog zeta ( sori zetovi, al iznosim činjenično stanje ). Znači spojit dobru genetiku, 185 visine, zelene oči i tamnu kosu, osmijeh za koji moraš stavit masku za varenje da bi ga gledo...pa kad je kreno paso doble s jednom od naših najboljih plesačica...žene iz žirija u transu, žene u publici u transu, komentari na emisiju - ajme šta je ovo, sve gori. I onda nedjeljom navečer sakrivanje daljinskog u brojnim kućanstvima, da ne bi kome palo na pamet štračit po teveu jer se ne zna kad će se najljepši zet ukazat sa svojom plesnom partnericom, plus šta treba durat šta žiri, šta voditelje da bi se pročistilo vidno polje. Čovjek je naprosto prototip prokulin kapi za očobolju.
Pa onda uz sve to, još je radi ljubavi doselio u Hrvatsku. Dobitna kombinacija. Naučio hrvatski. Možda voli i kuvat, ako ne kuvat - barem prat suđe il peglat. Ko da ga gledam - potfrkani rukavi, kuva neke brazilske kerefeke i barata suđem bolje od Karapandže ( sori Stevo, al i izgleda bolje ). Pa i da skuva nešta skroz nejestivo, kućeš mu zamjerit kad uz zasljepljujući osmijeh poservira sve na stol? S vremenom maska za varenje više ne treba, naviknu se oči na blještavoću.
I šta sam još htjela reć? S godinama skužiš da su ti prioriteti skroz drugačiji. Pa ja recimo drobim o pegli i o kuvači gledajuć fotku il ples frajera koji izgleda ko milion novaca. A o čemu bi drugom mogla il trebala drobit postklimakterična žena, molim vas?
komentiraj (8) * ispiši * #
