O globalnoj amneziji

Jel znate vi šta je globalna amnezija? Saću ja to jurišno pojasnit, imam puno posla al ne toliko da ne bi stigla ukratko osvijestit ovaj - nazovimo ga - poremećaj.

Znači kad je neko globalno amneziran onda se ne sjeća nikakvih informacija i osjetila iz prošlog vremena. Tako kaže struka. Kad to prevedeš na normalni jezik, to onda znači da se neko pravi da te ne pozna i gleda kroz tebe ko kroz celofan. Onaj šta je moja mama rezala i metala na kisele paprike i ciklu.

Prvi slučaj globalne amnezije doživjela sam kad se moja školska kolegica osupnula pogledom na moju malenkost i rekla da mene nigdje nemre smjestit jer me se ne sjeća, al nikako. Išle skupa prvih osam razreda osnovne škole, išle zajedno na literarnu, al džabe sve kad se ona mene ne sjeća. Ko da je jedna odrasla u Zimbabveu, a druga u Brezju. Pa sam prvo bila konsternirana, a kasnije mi je postalo tragikomično. Jebote, svih se sjećaš, samo sam ja prozirna i nevidljiva?! Ona šema - ko bi te se i sjećo, nisi bila nizašta ni onda ni sada. Pa s vremenom apsolviraš na toj naglodubokoumnoj tvrdnji jer znaš koliko vrijediš, jel tako. I ostaviš da te se i dalje ne sjeća; šta ćeš uznemiravat nekog ko je globalno amneziran? U slučaju da se i sretneš s tim nekim, natakneš sunčane očale i takva nevidljiva bauljaš za svojim poslom.

Danas sam u Lidlu ( više za vas ) naletila na još jednog globalno amneziranog čovjeka. Nekad davno radili smo zajedno, ne da me pozna nego me bašbaš pozna. Stigo na kasu sa iza nas, doteglio onu ogromnu vrećetinu kujeće hrane ( kako to divno kaže moja Štajcarica, koja me se sjeća ) i ja taman zinem reć - dobar dan, kadli skužim da i on gleda kroz mene ko kroz celofan. Nema pojma ko sam i šta radim uopće u Petrinji, da ne spominjem da pozna cijelu moju obitelj. I još ga moj ispaćeni životni supatnik ponudi da prođe ispred nas jer tegli samo tu vrećetinu, a mi nakrcali velika kolica koliko je bilo mjesta. Ide on svečanim korakom ispred nas, mumlja hvala, al mom supatniku, kroz mene i dalje gleda ko kroz prozor da se naluknjuje.

Znate šta ću vam reć? Ma mogu mi pljunut pod prozor pa se sklizat. Nisu oni svjesni svoje nesvijesti, još manje su svjesni koliko su oni prozirni. Preživjela sam ja i puno gore faraone od njih dvoje, samo oni to ne znaju, jer me navodno ne poznaju.
( Moram priznat da mi je došlo da mu
- pod a) potpetljam ko slučajno nogu, imala sam marte a one su nezgrapne pa se zna desit da noga prokliže u neželjenom pravcu
- pod b) poderem onu vrećetinu sa kuječom hranom, pa ga natjeram da laje dok skuplja brikete
al odustala sam. Nije on vrijedan ni moje noge, ni moje ruke. )

Vas isto pozivam da budete razumni kad sretnete nekog ko pati od globalne amnezije u vašem pravcu. Pravite se i vi grbavi, i sve će proć u najboljem redu.