Naprosto je znala što joj je činiti...

Moja baka Barbara bila je vrlo pobožna.

Obavezna molitva prije jela. Post petkom, strogi post na žestoke svece. S krunicom u krevet i moli dok ne zaspi. S krunicom u malu srednju sobicu kad sastavi grmljavina i ne prestaje molit dok se ne smiri grmež. Na misu kad god i dok god je mogla. Obavezan blagoslov kuće za Božić; ko sad se sjećam župnika koji bi kredom ispiso na dovratku G+M+B, pa malo dalje A.D. i godinu. Nama djeci podijelio bi slikice bucmastih anđela, i dobro sam fasovala kad sam ga jedne godine pitala da zašto ne dijeli bombone, i na pitanje zašto ne dođem sa bakom u crkvu odgovorila - zato šta moj tata ne vjeruje u Boga, al molim sa bakom krunicu doma.

Kad se baka razbolila, par je dana odbijala ići u bolnicu i ležala je u šlafcimeru mojih roditelja. Jednog je jutra rekla mojoj mami:
-Imam veliku molbu na tebe. Bi li ti otišla kod župnika, da me dođe ispovijedit i dat mi posljednju pomast?
Mama se bez riječi presvukla i otišla kod župnika, al župnik taj dan nije mogo doć i dogovorili su se da dođe sutra ujutro. ( Pretpostavljam da se nadala da će ga odmah moć dovest sa sobom i time tatu stavit pred svršen čin; ovako mu je po dolasku iz škole morala priopćit šta se sutra ima izdogađat. )

Došla ona predvečer sa posla, primila se spremanja večere i kreće elaborirat:
-Slušaj, imam ti nešta za reć i nemoj me prekidat. Bila sam danas kod župnika, tvoja mama me zamolila da ga zovem da je dođe ispovijedit i dat joj posljednju pomast.
Tata otvara usta, ona brže ponavlja:
-Ne me prekidat. Znači on sutra dolazi da je ispovijedi i dade joj bolesničko pomazanje. Mene je zamolila i on dolazi, pa makar ti dubio na glavi odsad nadalje.
-Jebe... ( to tata kreće psovat, mama mu uskače u usta i odmah nastavlja ):
-Ne laj, vrata od sobe su otvorena, znaš da mama ne podnosi kad psuješ. I nisam još gotova. Kad mama umre, župnik će bit i na sprovodu, i misa zadušnica će bit. I amen.
Tata je gleda ko da je prvi put vidi, pa šapće:
-Dobro, jesi li ti normalna?! Jel znaš ti koje bi ja sranje mogo imat na poslu radi tih manevara, jebe...
Mama ga opet prekida i sikće:
-Ne laj, vrata od sobe su otvorena. I ja bi mogla imat sranje, i šta sad? Da joj kažem da se nemre ispovijedit? Župnik sutra dolazi, a i na sprovod dolazi JER SAM JA TO ŽENI OBEĆALA. A ja svoju riječ nemam namjeru pregazit. Sad kad smo to riješili, idem mami odnest večeru pa onda i mi idemo jest. Smatraj ovo riješenim. Uostalom, radiš ujutro i nećeš bit doma, a za sprovod...štajaznam, izmisli nešta, da nisi znao.

Župnik je sutradan obavio sve šta je baka htjela, i uistinu je sklopila oči zauvijek za par dana. Tada još nije bilo mrtvačnice i pokojnika se ispraćalo iz kuće. Totenvagen koji su vukli konji prolazio je cijelim gradom u pratnji plehglazbe. Župnik nas je dočeko na početku uzbrdice prema groblju i ispratio moju baku na posljednje putovanje. Tata me čvrsto držo za ruku i kasnije grlio i tješio svoje sestre koje su plakale za svojom majkom.
Mojoj majci kasnije je na karminama reko:
-Bila si u pravu. Ispratili smo je onako kako je htjela.
Mama je samo podigla obrvu; zapravo mu je time rekla - ja sam uvijek u pravu.

Danas je rođendan velikog pastira ljudskih duša, pape Ivana Pavla II. On je jednom prilikom napisao: "Božja ljubav nam ne nameće terete koje ne bismo mogli nositi, niti pred nas stavlja zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti; ako poziva, onda i dolazi s potrebnom pomoći.“
Moja mama je primjer njegovih mudrih riječi.

( fotka - Ivan Pavao II prilikom posjete Nairobiju u Keniji; bio je tako poseban pastir )