Moji ljepotani

Najdraži frajeri bili su danas kod mene.

Da malo izbjegnemo igrice na mobitelu, bavili smo se vrtlarenjem. Naime, kupila sam par flanaca za moju malu paradajz terasu, i manji najdraži frajer silno ih je želio posaditi. Bilo je već prevruće, pa mi je palo na pamet da u jednu veću teglu posadimo jedan od onih paradajza koji se čudom pojavio između prkosa. Sve je nadgledao - i stavljanje zemlje, i kopanje rupe, i onda upiknuo paradajz u teglu rekavši:
- To je sada moj paradajz. ( Doista, on ne jede paradajz ali nema veze - ima jedan kojeg će pratiti kako raste i cvjeta i daje mirisne plodove ).
Uzeo je i dvije prazne kućice puža vinogradnjaka i par kamenčića, pa stavio pored tegle.
- Neka paze na paradajz kad mene nema.
Ja sam se složila, i sa najdražim frajerom popikala neke kupljene frezije na koje sam zaboravila.

Za ručak je bio grah, dečki su danas slagali drva pa je i jelovnik bio težački, grah sa koljenicom i kobasicama. Najdraži frajer je navalio na tanjur, a manji najdraži frajer se silno nećkao, pogotovo kad je čuo brata da kaže - kako mi je fin ovaj veliki bijeli grah.
- Ja ne jedem veliki bijeli grah.
Tu ja krećem sa pričom o baki Elzi i čarobnom bijelom grahu od kojeg su njeni vukovi trčali šumom brže od olujnog vjetra. Ja pričam, on sluša i jede i gleda u mene, pa zabunom utrpa u usta baš taj veliki bijeli grah i konstatira:
- Pa ovo je fino.
Traži još velikog bijelog graha, pa kopam po loncu i vadim samo krupno zrnje u njegov tanjur.

Kasnije su dečki krenuli slagati drva, a mi smo krenuli na sladoled, do slastičarne gdje tako rado jedu slajac.
Bilo je ovo prvi put od potresa da sam obojicu svojih dječaka odvela do centra grada. Još jedan demon kojeg sam morala nadvladati. Uvijek iste misli - što ako jače zdrma, a ja s njima dvojicom na cesti, i to doslovno na cesti, izmrđu kuća koje su stravično oštećene?
Kad smo došli do Radićevog trga, morali smo sići na kolnik jer je kretanje nogostupom nemoguća misija zbog svega onog što tako nesigurno još uvijek stoji iznad naših glava. Tu su i trake koje upozoravaju da je opasno biti na nogostupu. Najdraži frajer išao je par koraka ispred, a ja sam vodila manjeg najdražeg frajera za ručicu. Pogled na jezive praznine gdje su nekad bile kuće, na oštećene krovove i razbijene prozore, pogled prema Nazorovoj koja uvijek najjače boli. Moj najdraži frajer nabraja što je sve tu bilo, i nevjerojatno mi je da se sjeća točnog redoslijeda.
- Tu ti je bila željeznarija, pa krojački salon, pa knjižara...eno tamo je bio dm - govori on, a ja gutam i gutam, i samo molim nebesa da ne počnem plakati. Milujem ga po kosi, pa onda isto ponavljam i manjem najdražem frajeru koji me pogledao pogledom tipa - a meni maženje ništa, je li?

Kupujemo sladoled i polako se vraćamo u relativnu sigurnost Brezja. Manji najdraži frajer je sav zamusan i skeljen od plavog neba i vanilije, sva sreća pa sam u torbi imala papirnate maramice, jer dok mi jedemo sladoled on stalno nešto komentira i sladoled curi na sve strane. Pokazala sam im i jednu veliku brezu na fihplacu, jer su me pitali gdje su breze u Brezju.
Manji najdraži frajer se prestravio, mislio je da je netko ukrao njegov paradajz, a ja sam samo sklonila teglu sa najjačeg sunca jer se počeo poklapati.
- Mogla si mi baš i reći da si maknula teglu, baš sam se zabrinuo - govori mi kao da je riječ o velikoj dragocjenosti ( a zapravo i jest, to je njegov paradajz i on ga je svojim ručicama posadio ).

Ubrzo je došlo vrijeme da krenu doma. Izljubila ih, ispratila i vratila se u kuću koja je tako pusta bez njihovog žvrgoljenja.
Moja dva najveća blaga i moja dva srca. S njima i uz njih sve ima smisao i nestaje sav onaj mučni, teški teret kojeg nosim.
Moji ljepotani.

( ovo je paradajz manjeg najdražeg frajera, kojeg čuvaju kućice od puža )