O bolu

Prije izvjesnog broja godina zaglavila sam na ginekologiji, zbog tegoba koje i nisu bitne za ono što želim reći.

Bilo je ljeto, užasna sparina i vrućina koja je dodatno stvarala nervozu kod žena koje su morale čuvati trudnoću i otežavala rodiljama muku kroz koju su morale proći da bi donijele na svijet novi život.
Nju su dovezli na odjel rano ujutro. Četvrti spontani pobačaj u šestom mjesecu trudnoće, kasnije sam to saznala. Bila je izmučena, blijeda i uplakana. Okrenula se licem prema zidu i tiho jecala u jastuk. Ubrzo je zaspala, tko zna koliko je sati provela na induciranom porodu. Jer spontani pobačaj u šestom mjesecu trudnoće to i jest – nafilaju ženu dripom i rađa, svjesna da njeno dijete neće zaplakati kad sve konačno bude gotovo. Probudila se kad je u sobu ušla vizita; izgledala je čak i malo gore nego kad su je dovezli u sobu. Liječnik je očito znao kroz što je prolazila, bio je vrlo pažljiv i nježan u razgovoru s njom. Govorio joj – mladi ste, biće još prilika. Bilo je nečeg sablasnog u pogledu koji mu je uputila rekavši kroz suze – garantiram vam da me ovdje više nikad nećete vidjeti. Ne mogu više prolaziti kroz sve to.
Kasnije je izašla sa mnom na kavu. Zamolila me jednu cigaretu, pa smo sjedile i ispijale kavu i pušile. Pustila sam je da šuti, ništa je nisam htjela pitati. Njena je silna tuga bila opipljiva poput ogrtača. A onda je njen bol prokuljao van, i dobro da je bilo tako. Svaku je trudnoću čuvala, mirovala, disciplinirano slušala savjete liječnika. Svaki put došla do brojke šest i ostala bez svog djetešca. Nikada, ni prije ni poslije nisam doživjela toliko bola u nečijem tijelu i glasu. Bila je izbezumljena. Šutke sam je držala za ruku i pomagala joj da porodi i svoj bol, jak poput trudova.

Jučer sam pročitala, a i vi ste vjerojatno, stravičnu priču o trudnici koja nosi djetešce s tumorom na mozgu. Liječnici se slažu da su nikakve šanse da će živjeti, ali ne žele inducirati porod ( nazovimo to tako ). Ostala sam zgromljena. Može li itko uopće zamisliti kroz koji pakao prolazi ta žena? Svjesna da je željela roditi zdravo i normalno dijete, a onda su otkrili da beba ima tumor na mozgu. Svjesna da će – ako iznese trudnoću do kraja – roditi teško bolesno dijete pred kojim nema baš puno života. Može li se itko usuditi procjenjivati njenu odluku, jer nitko osim nje same ne nosi njen jezivi bol i neće nositi njenu prazninu kada jednom sve bude iza nje. Može li se itko usuditi pomoći joj?

Toliko pitanja, a na nijedno ne mogu naći suvisli odgovor.
Kako se sudbina okrutno igra ljudskim životima, a ništa se ne može učiniti da ipak sve na kraju nekih priča dobro završi. Jer ova će priča jako boljeti, kako god završila.