O ukradenoj radosti

Nekad sam se tako radovala Božiću.

Ne onom iskomercijaliziranom, koji uđe u izloge dućana mjesec i pol dana ranije i odzvanja iz zvučnika trgovačkih centara. Nije to smisao Božića. Radovala sam se unošenju bora u kuću na Badnjak i mirisu koji onda ispuni svaki kutak. Vađenju nakita iz kutija i sjećanja na one nekadašnje lomljive kuglice koje su se zamatale u papir da se ne oštete i ne razbiju, i ptičica koje su se pričvršćivale na grane metalnim kvačicama. Pa božićnih pjesama dok se bor kiti, i sjećanja na baku koja bi nam dala za napršnjak medene rakije i češnjaka i meda, da nam coprnice ne zametu pute - tako bi govorila. Sjećanja na salon bombone koji su se isto metali po boru, a bili su zamotani u sjajni papir i načinjeni valjda od samog šećera i vode. Sjećanja na maminu mađaricu od osam ili devet kora, koju je rezala na rombove, a ja bi neumorno kusala one ficleke viška. Sjećanja na neodoljive mirise blagdanske juhe, sarme i strogog posta za bakinog režima na Badnjak, dok u mislima jedeš svu tu ljepotu koja je pripravljena tek za drugi dan.

Sve me to poput valova zapljuskivalo svake godine i silno me radovalo. Ove godine imam osjećaj da mi je Grinch ukrao Božić. Ne mogu se uopće prisiliti da perem božićne stolnjake; moram kupiti nove jer me ovi podsjećaju na nešto sasvim drugo. Moram kupiti i nove kuglice, drugih boja i oblika. Iskreno, najradije ne bih ni kitila bor, ali što ću reći najdražim frajerima kad na Badnjak dođu k meni, nasmijani i puni radosnog iščekivanja? Zbog njih i samo zbog njih ću kupiti bor, da ga oni okite kako žele. Zbog njihovih osmijeha valja mi zaboraviti na Grincha i potisnuti svu tugu koja samo raste kako se Božić približava.

Zbog njih moram razvući najširi osmijeh na lice i praviti se da ne vidim svu tugu koja ovija moj grad studenim plaštem.
Jer oni ne vide ni Grincha, ni tugu. U njihovim je očima radost koja se nikada ne smije ugasiti, pogotovo ne zato što sam je ja izgubila i skupljam svoje krhotine već godinu dana.