31
petak
prosinac
2021
Pidžama parti uz zvuke petardi
Najrađe bi opet o kalendaru s australskim vatrogascima, čisto radi poboljšanja kvalitete vidnog polja, al nema smisla da opet ponavljam da bi dobar postotak žena zbog njih non stop palio oko kuće, šta svoje šta susjedove.
Ne znam kakva je situacija kod vas, ovdje je do maloprije bila u tijeku baražna paljba petardi, pištolja sa šljaštećim raketama, nema šta nije bubalo. Sad se malo stišalo, biće su pucači sjeli večerat da bi mogli nastavit sa pucačkim aktivnostima radi boljeg varenja večere. Nisam baš za tu bubačinu, nisam bila ni prije a sad pogotovo. Šta će tek bit u ponoć, mila majčice...znači nema svrhe popit šlaftablete nikako dok se ne raziđe dim od petardi i svačegnečeg iza ponoći. Ako zaspim pred teveom, probudiće me pa ću pričekat dok stane bubanje i onda potrošit spomenute tablete.
Za doček sam odabrala pidžamu koja ima crvenu majicu i naglokarirani donji dio sa crvenom mašnom. Kažu da crvena boja donosi sreću, šta me košta obuć. Sad ćemo još malo ić večerat i zaglavit se pred teve, šta drugo. Priredit malo čipsa za uz film, čaše i flaše ni blizu da se ne isprevrće rukama kad iznenada kresne petarda na cesti. Gledat Pakleni šund iza baražne paljbe u ponoć dok me ne sašiju tablete.
Novogodišnje odluke nisam slagala, čemu ću ih slagat kad ih se ionako ne pridržavam. Al sam si dala truda pa pronašla novogodišnje odluke iz 2017. gdje izrijekom piše:
1. počeću zaozbiljno radit na tome da sve šta pišem ima hepi end, hoću samo smijeh i još smijeha
2. kupovaću samo robu koja se ne treba peglat, em je to čisti gubitak vremena em ću uštedit na struji em ne volim peglat
3. ako bi ne daj Bože radila kakve oblatne, probaću ih pritisnut gajbom pive ko šta sam vidjela na stranici ero gag
4. ako slučajno dobijem na lotu il eurodžekpotu, kupujem otok i svu dodatnu opremu za život na otoku; ne bojte se, vi koji pratite moj rad dobićete izvjesnu sumu da lakše pratite moj rad i dalje
5. pobacaću, tako mi svega, sve one prnje koje se vuku po ormaru a idu u grupu - trebaće mi nekad za nešto, samo se pogubim kad mi zbilja nešto treba pa onda izgubim sat vremena dok se iskopam iz te "trebaće mi nekad za nešto" formacije
6. neću više uopće otvarat one napise o smaku svijeta, jer ove godine zbog tih sranja nisam pokrečila spavaću sobu i kuhinju, a špajzu sam krčila tek kad je trebalo stavit kupus da se kiseli
7. prestaću nakuvavat za te žestoke svece koda imam manje svatove u dvorištu; onda samo ležim i žderem i varim ko anakonda i dobivam takve ideje da samu sebe splašim
8. radiću na tome da počnem čitat sve te veleumne priručnike tipa "kako privući sreću u svoj život", "kako se obogatiti u tri i pol sekunde", "kako svaštanešto"; možda me nadahnu da zbilja postanem novi Neale Donald Walsh
9. radiću na tome da se ludilo moje i dalje istrčava van, e da bi vi imali zanimljivo štivo za uz kavu il jutarnje tablete
10. biću ko i do sada takva kakva jesam - samo svoja, možda neznatno spaljena ( al nije kritično ) i spremna u svakom trenutku razmotrit svaku pojedinu odluku, pa ak zaključim da je bezveze odma odustanem, da se ne zlopatim
( moram priznat da sam neke djelomično i ostvarila, al ne odmah tu godinu, da ne prenaglim iza svih onih kad nisam ostvarila nijednu )
Vama želim lude provode, što ljepše pidžame onima koji ostaju pred teveom i svetačnu robu onima koji idu na doček, i jednu Novu koja će biti dovoljno dobra da zaboravimo zadnje dvije.
Voli vas Rossovka.
komentiraj (26) * ispiši * #
29
srijeda
prosinac
2021
Tu smo mi
Može li vam srce puknuti nekoliko puta u istom danu?
O da. Još kako može.
Težak je danas dan za Petrinju. Jedan od najtežh u njenoj povijesti. Jedan od onih za koje poželiš da se nikada, nikome, nikada ne ponove. Dan u kojem se probudiš sa neizrecivom i neopisivom bojazni koja je toliko snažna da se pretvara u klupko mučnine u utrobi. Srce lupa sve snažnije i nemirnije kako se kazaljke sata primiču onom trenutku kada je vrijeme stalo na tornju župne crkve svetog Lovre. Sve ono proživljeno i preživljeno zapljuskuje te poput mora boli. Trudiš se samo ostati sabran i disati. Trudiš se potisnuti slike koje samo naviru. Trudiš se i govoriš sam sebi - prestani, da te ne uguši silina tuge koju osjećaš.
Danas su Petrinjci, u organizaciji građanske inicijative Petrinjsko proljeće, grlili svoju izranjavljenu gradsku jezgru. Odvojeni transparentima načinjenim od tkanine, kako bi ispoštovali epidemiološke mjere, grlili su gradski trg, naše škole, naš prekrasni park. Grlili svoje uspomene, svoja sjećanja, sve one sretne trenutke koje su doživjeli u srcu svoga grada.
Danas smo po prvi puta na ekranima mogli vidjeti spot za pjesmu "Izgovaram tvoje ime glasno" u režiji Branka Schmidta, snimljen u centru Petrinje. Veliku glazbenu divu Terezu Kesoviju i našu djecu, kao i simbole svih onih koji su na današnji dan prije točno godinu dana iz svih krajeva Hrvatske pohrlili u Petrinju, opet ponavljam jer moram - riskirajući vlastite živote kako bi pomogli i učinili sve što je u njihovoj moći da olakšaju strahotu koju smo preživjeli. Znate što ću vam reći? Dušu sam isplakala. Kako da je ne isplačem kad čujem stihove "neuništiva ljubav to je"? Jer je uistinu neuništiva ljubav koju nosimo u srcima za taj gradić koji nas je zauvijek vezao mirisom svojih lipa i ljepotom koju sada nosimo samo u sjećanjima.
A onda vidim fotku naših vatrogasaca koji su na obilježavanje godišnjice potresa išli sporednim ulicama, i riječi jednog od njih:"Najveće poniženje u 23 god vatrogastva sam doživio kad su nas poslali u mimohod sporednim ulicama na godišnjicu potresa." I sjetim se kako smo stajali na raskršću, svi isprestravljeni, neki u kućnim papučama i bez jakni, ni ne znajući kakva se strahota dogodila u samom srcu grada. Iz Vatrogasne ulice, uz zavijanje sirena, iz svoje su baze prema centru grada jurila sva raspoloživa vatrogasna vozila. Pa dragi naši dečki, dajte da vam nešto kažem, i sigurna sam da nisam jedina koja to misli. Možda ste danas hodali sporednim ulicama, ali ste 29. prosinca 2020. nudili svoje živote čudovištu iz podzemlja dok ste spašavali sve one koje ste spasili. To se ne zaboravlja, i vaš vam današnji mimohod služi na ponos i čast, koliko god išao sporednim ulicama. Hvala vam na svemu što ste učinili za naš grad.
Progurali smo današnji dan prepun emocija, strašnih sjećanja, tuge. Pokazali smo da nismo nevidljivi ljudi u nevidljivom gradu.
Još kako smo mi vidljivi i još kako smo tu.
( fotke - zagrljaj grada, snimanje spota - PS portal, vatrogasci - Marlena Ljubičić i Kristijan Cavrić )
komentiraj (18) * ispiši * #
28
utorak
prosinac
2021
Pravimo se da ne vidimo
Čemu nas je naučilo 365 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nestao u nepovrat?
Da grad volimo i nosimo u srcima gdje god bili, da svaku ranu koju je pretrpio doživljavamo kao svoju, da strašne ruševine stare gradske jezgre gledamo onakvima kakve su nekad bile. Pravimo se da ne vidimo kolikom je silinom razoreno sve što smo tako voljeli i poznavali.
Da postanemo još bolnije svjesni kako je naš grad posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Što drugo reći o gradu pedeset kilometara udaljenom od Zagreba koji nema ni autobusnu ni željezničku postaju? Pravimo se da ne vidimo koliko smo svih tih godina bezobzirno prepušteni sami sebi.
Da stoički krpamo samo ono najnužnije, mi koji smo imali sreće da nam kuće požute ili pozelene. Da postavljamo hrpu pitanja na koje nam ne znaju dati odgovore oni koji bi ih trebali imati. Pravimo se da ne vidimo kako se pukotine na našim ili susjednim kućama šire, pravimo se da ne čujemo nesuvisle odgovore koje nam daju.
Da gledamo našu djecu kako i u takvim uvjetima, iza svih stresova i straha, kroz ruševine idu na probe zbora, u glazbenu školu, na treninge ili sa svojim tetama u vrtiću crtaju znamenitosti Petrinje. Kako hodaju ispod takozvanih sigurnih koridora ili kolnikom tamo gdje ih nema, a kuće su označene tablama – kretanje na vlastitu odgovornost i omeđene trakama, pa se nogostupom ne smiju kretati. Pravimo se da ne vidimo kolikoj su opasnosti zapravo izložena naša djeca.
Da ipak uživamo u pogledu na naš stoljetni park, tako prekrasno okićen u ovo božićno vrijeme. Krošnje lipa ilirki i dalje dodiruju nebo. Zajedno s nama prave se da ne vide što je grad preživio.
Da suspregnemo osjećaje i suze svaki put kada krenemo prema centru grada jer moramo njime proći. Vrijeme koje je proteklo nije donijelo olakšanje, i teško da ga može donijeti. Pravimo se da ništa ne osjećamo dok prolazimo krhotinama svojih života.
Da naprosto prestanemo slušati sva isprazna obećanja koja su to samo i ostala. Da prestanemo očekivati ispunjenja rokova jer su odavno iscurili. Pravimo se da ne vidimo koliko sve to vidimo.
Onima koji u svojim rukama imaju moć da podignu Petrinju s koljena možemo reći tek slijedeće – pravimo se da ne vidimo kako ćete sjesti u automobile, doći u Petrinju, napraviti pokoju fotografiju i nizati obećanja, pa zaboraviti gdje ste bili čim pređete kupski most.
Naša djeca zaslužuju živjeti u svome gradu i hodati obnovljenim ulicama i živjeti u obnovljenim kućama. Naš izmučeni grad zaslužuje da ga se podigne iz ruševina. Naša ga srca i ruke grle cijelog života, ne samo proteklih 365 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nestao u nepovrat.
( photo by Franjo Mihaljević )
komentiraj (26) * ispiši * #
27
ponedjeljak
prosinac
2021
Poput bajke
Ako postoji mjesto na kojem se isprepliću mašta i stvarnost, onda su to Rastoke. Nigdje drugdje ne mogu zamisliti neke male vilenjake, koji prosipajući noću srebrni prah oživljavaju bajku. Male drvene kuće u kojima žive ljudi. Silna ljepota i snaga vode kojom je optočeno ovo malo seoce. Huk Evinog buka, koji je najljepši od brojnih manjih i većih kaskada.
Cijele su Rastoke satkane od bajkovitih prizora, ali ovaj drveni mostić je nešto posebno. Ne znam što je to u njemu da me toliko privlači. Uvijek se spustim do tog čarobnog mjesta, udišem ljepotu i snagu koja izbija iz svakog pa i najmanjeg kamena i puštam vodi da odnese svaku tugu. Ovdje se studenvoda Slušnice pjeni ledenomodrom bojom kakvu nigdje drugdje nisam vidjela, hučeći u zagrljaj još hladnijoj Korani. Ovdje zastanem i osluškujem sebe, onakvu kakva jesam. Razmišljam o onome što me boli ili tišti, i uvijek imam osjećaj da mi se sa duše skine silan teret. Toliko je ljepote i mira u ovom mjestu, toliko je snage u ovom malenom drvenom mostiću i studenoj vodi koja pjeni silovitom snagom ispod njegovih dasaka.
Danas sam ovdje zatekla bjelinu snijega, koji je vjerojatno tokom jutra zapršio selo. Bilo je prilično hladno, nije bilo nigdje nikoga, samo ja i staza koja vodi prema ovoj divoti. Stajala sam poprilično dugo, puštajući kao uvijek da sav teret bude odnešen snagom vode, gledajući kako se njena ledenomodra boja čvrsto isprepliće sa pjenom koja nastaje na malenoj kaskadi, prije negoli će doći do mostića. Takav mir, takav neobjašnjiv osjećaj da će sve biti kako treba nigdje drugdje ne uspijevam postići. Zato se valjda uvijek i vraćam ovdje, posebno onda kada mi treba rasterećenje.
Ovdje jasno primam poruku da se uvijek sve dešava onako kako mora biti, i da će sve biti dobro. Ovdje pronalazim i primam potrebnu energiju, ponekad toliko snažnu da je gotovo opipljiva.
Ovdje mašta postaje stvarnost i otapaju se sve tuge.
komentiraj (7) * ispiši * #
24
petak
prosinac
2021
Badnjak
Stigli su na ručak u jednakim košuljama, sa sobovim roščićima na glavi.
Stigao je s njima i smijeh i gužva oko srebrne jele, na koju sam već stavila lampice. Krenuli smo s kićenjem, ja sam stavila girlande misleći da će oni stavljati kuglice, ali je manji najdraži frajer nakon jednog pokušaja stavljanja konstatirao:
- Tvoj bor jako bode. Vidi kako me sad boli prst.
Dala pusu u upiknuti prst i predložila da mi dodaje kuglice, da ga više ne bode, a najdraži frajer je kitio jelku zajedno sa mnom, iako je i on na kraju izjavio da baš bode moj bor.
Dok smo čekali da se ručak zgotovi manji je frajer izišao van staviti poneku kuglicu i na grm borovice u dvorište. Brzinski smo se dogovorili da stavim poklone pod bor, jer najdraži frajer ionako kuži da smo svi mi Djed Božićnjak, a i nije nas previše slušao. Pa sam pod okićenu jelu jurišno stavila poklone, upalila lampice i čekali smo da manji najdraži frajer uđe u sobu. Ušao i sjeo...i onda je nastao urnebes.
- Gle poklone pod borom. Mamaaaa, dođi vidi!
Ja glumim kao oskarovka, ispitujem je li tko što čuo i tvrdim da smo cijelo vrijem sjedili u blagovaoni.
- Pa jeste vi što vani čuli? - pitam.
- Nismo, valjda je došao s druge strane - kaže on i brzinom svjetlosti otvara svoje poklone. Presretan je jer je dobio baš ono što je poželio. Ja i dalje tvrdim da pojma nemam kako ga nismo čuli, a na konstataciju da je možda ušao kroz dimnjak manji najdraži frajer otpuhuje:
- Ma daj...pa gori peć, ispekao bi se. Možda je ušao kroz prozor.
Ručali, nagovarali ga da proba ribu ali bez uspjeha ( srećom bilo je i rezervnih opcija koje on voli jesti ). Sladoled je odbio, ali čokoladu nije. A onda je najdraži frajer izvadio gitaru i svirao Jingle Bells dok su obojica pjevali. Ja sam možda malo i gutala knedle, gledajući konačno žičani instrument u dječjim rukama. Junior zna svirati, ali nikad nije volio previše vježbati pa ostaje da vidimo hoće li najdraži frajer ustrajati u učenju.
Složili su i nešto legića koje je dobio manji najdraži frajer, a onda ih je uspavala toplina sobe pa su počeli kunjati i ubrzo krenuli kući. Odlaze, a manji najdraži frajer kaže:
- Tko zna je li Djed i kod nas kod kuće već ostavio poklone?
Mi svi uglas krećemo u elaborat da djedica ima pune ruke posla i da je pitanje je li stigao do njihove kuće ili će doći do sutra.
Kod mene je malo podranio; ranije darivanje zvano Brezje sindrom se nastavlja. Što mogu kad volim gledati radost u dječjim očima.
komentiraj (25) * ispiši * #
22
srijeda
prosinac
2021
Bez plastičnjave
Naravno da nisam kupila plastični bor. Vamotamo po dućanima, gledaj šta još fali ( jer popis nikad ne ponesem ) i jutros dok sam pila kavu padne mi na pamet da sam kupila nove kuglice, al umjetne borove nisam ni pogledala. Toliko o tome da više neću skupljat iglice po kući do ljeta.
Pa sukladno tome, kupili danas srebrnu jelu i novi stalak, jer stare stalke nemrem nać da mi život ovisi o tome. Negdje su u mauzoleju, nabasaću na njih kad mi ne budu trebali. A ovaj novi ću - kad se raskiti bor - zapakirat i napisat na najlonkesi "stalak za bor", pa ako se i onda zagubi e onda jedino preostaje da ga stalno sa sobom nosam u torbi.
Uglavnom privelo se kraju njurlanje po dućanima, šta je najgora stavka, jer je to uvijek najgore a kamoli u pandemiji. Sad samo laganini, krenut kuvat to šta se misli kuvat i pripremit bor da ga najdraži frajeri na Badnjak okite. Ove godine sve prepuštam njima, nek oni srede bor kak misle da je najbolje. I ne sumnjam da će bit savršen.
Sad idem namočit grah da se sutra može prvi stavit na kuvanje i izvadit meso za sarmu. I dok pišem, palo mi na pamet da nisam kupila sve šta mi treba za juhu. Znači nisam skiksala samo sa plastičnim borom, ima i jestivih stavki koje su nepotpune. Srećom stignem još popravit stvar.
I tako svake godine isti repertoar, uglavnom sve isto; pa neću na Božić kuvat kelj il mahune, detoksikacija ide iza blagdana. Od Božića do iza Nove godine hešteg samojedi, i kome god dođeš samo dotrpavaš nepoznate količine kalorija, a kod svih isto - odojak, francuska, grah salata, sarma i šesto vrsta kolača.
Kad bolje razmislim, možda čušpajz i ne bi bio loša ideja, al kud ću sad sa svim ovim šta sam nakupovala za kuvanje?
Nema druge nego ispoštivat tradiciju i ponašat se sukladno uobičajenoj jelskoj ponudi. Nekako sam sigurna da je i kod vas isto.
komentiraj (9) * ispiši * #
19
nedjelja
prosinac
2021
Plastičnjava
Točno ću kupit umjetni bor. Neki mali, zgodan, samo ga svake godine iščeprkam iz kutije i nasandrčim gdje treba.
Jer ovo smolavljenje svake godine će me izludit. Prvo dok natrefim bor koji mi se sviđa...čudo jedno. Ako je manji, onakav kakav hoću, onda il je grbav il ima rijetke grane. Velike borove ne volim, jer čim ga vidim odma imam viziju iznošenja na sveta Tri kralja - dok skineš kuglice i lampice pola iglica je dolje. Dok zapneš za sve štokove i vrata popada ono pola šta je ostalo na granama. E onda obiđi pet, šest prodavača dok jedva uspijem pronać ono šta mi se sviđa. Dok vadim novce taman zinem reć - nemojte mi ga motat u mrežu, eto ga je već ko buđolu spakiralo. Šta znači da kod kuće prije nasađivanja u stalak treba obuć staru jaknu zbog smole i pikanja, dok ga ispetljam iz one mreže zrela sam za apaurine.
Pa spuštaj sic da stane u gepek, pa ga drkljaj iz gepeka i čisti sic. Onda prvo predah i pripreme za vađenje iz mreže. Pa ispaćeni životni supatnik nasađuje, i uvijek problemi sa stalkom. Ima ih tri il četri, al nikad nijedan ne paše. Pa me saziva svake pol minute van da vidim. Šta imam vidit, nasadi bor jebote, znaš da smičem sve šta moram smaknut da se bor unese. Možda se neznatno i pokačimo jer on ne zna jel bi ga zakajlo il ne bi, obzirom da stalak baš ne paše. Pa odmor i pripreme za unošenje.
E kad se unese opet šou - kud ga zakrenut, eno je pala jedna kajla, bil ga prema tamo...Pa se sjetim da nisam izvadila kutiju s kuglicama i girlandama; miči bor da mogu do mauzoleja gdje stoji i nakit. Kad iznesem kutiju, opet potjera za kajlama i namještanje. I tako svake godine urnebes.
Pa jel bi možda bilo vrijeme da kupim plastičnjavu koja će stajat u kutiji i kad dođe vrijeme samo izvadim kutiju ko gospođa i smontira se bor, bez biranja i mreže i kajlanja jer stalak ne valja.
Nekako mi miriši da bi moglo bit kupnje plastičnjave.
komentiraj (20) * ispiši * #
18
subota
prosinac
2021
Rođendanski meniji
Gledam najavu za večerašnju romantičnu komediju, u kojoj Džejlo upada peta u šahtu i spašava je gelipter koji postaje čovjek njenog života, i sjetim se kako se meni ista stvar dogodila na sisačkoj špici, samo šta meni niko nije priletio u pomoć i jedva sam iščupala jebenu petu jer je bila širine taman ko razmak između rešetki na šahti. Nakon te egzibicije nije me Sisak vidio neko vrijeme, imala sam osjećaj da bi svima bila pred očima zaglavljena peta u šahti i ja kak je čerupam van.
Al nisam o tom htjela pisat. Naime danas je rođendan Bredu Pitu, blažena bila majka koja ga je rodila. Pa ne bi baš ovima s tevea pala kruna s glave da su stavili neki njegov film. Recimo Troju, iako već znam gdje šta kaže, al to nema veze; gledaš samo Ahila i ništa drugo. A obzirom da sam jučer ispisala elaborat o pire krumpiru, palo mi na pamet da bi Bred - obzirom da je Amer i živio je s one dvije čačkalice - uživo u rođendanskom ručku u vidu sarme i pire krumpira. Zamislite koji bi mu se horizont otvorio da proba tu divotu, uz malo dodatka koljenice kuvane u sarmi. Umjesto rođendanske torte štajaznam...palaćinke u vajnšatou ili princeskrafne. Idealno bi bilo da recimo zasere košulju sa listom od sarme, pa da je odma mora skinut za namakanje u nekom od onih čudotvornih prašaka, našla bi mu već neku majicu da je nategne na sebe. Da proba sarmu i pire krumpir odbio bi se vratit u Holivud i posvetio život gastronomskim užicima naše hrvatske kuhinje.
A onda sam, ponukana komentarom jedne gospođe koja je spomenula Balibega, išla vidjet kad je njemu tođendan. E pa na Badnjak je rođen, blažena babica koja ga je porodila. To bi malo iziskivalo kompliciraniji ručak, sarmu motam nažmirećke. Za Balibega - punjene pastrve sa kremastim krumpirom i blitvom i matovilcem. S tim se baš nemre zasrat dok jede, al nože za desert bit nešta jako čokoladno tak da košulja i u njegovom slučaju ide na namakanje, a on nek sjedi kako god mu volja, u čemu hoće. I svakako ga zadržat do dolaska Božića pa mu poservirat fini gulaš s domaćom tjesteninom, tak da i on zaboravi jel pošo il je došo kad proba vajngulaš koji isto kuvam nažmirećke.
Kad bolje razmislim, bolje da im ne mogu kuvat. Dopalo bi im se pa bi me odveli kući da kuvam njihovim gospojama, koje vjerojatno kuvaju jedino vodu za kavu.
Prestara sam ja za to pusto nakuvavanje.
komentiraj (16) * ispiši * #
17
petak
prosinac
2021
Elaborat o pire krumpiru
Jel možete vi vjerovat da ljudi izmišljaju toplu vodu i od pire krumpira? Ne možete? E pa izmišljaju.
Čitam danas da se krumpir za pire treba kuvat u kori i onda stemfat ( prvo ogulit, naravno ). Pa moja mama da to pročita zanesvijestila bi se devet puta. Zna se da se krumpir u kori kuva samo za salatu i restanje, barem se u njenoj - a sad i u mojoj - kuhinji tako kuva. Kak ću stemfat krumpir kuvan u komadu jebote? Drugačije je strukture skroz kad se kuva pod korom. Šta da mu radiš, da plačeš nad njim pa da ga suze malo razmoče da lakše ispadne pire od njega?
Ja recimo krumpir za pire kuham u slanoj vodi, narezan na komade, ocijedim i dodam vrhnje, stemfam i gotovo. Pa sam išla guglat da vidim kak ga prave ovi fensišmensi kuvari. Jamie Oliver ga isto guli i kuva narezanog. Marry Berry, ona koju viđate u britanskom slastičarskom showu ga isto guli i kuva, jedino malo izmišlja toplu vodu pa kad hoće iznenadit jedače onda recimo nabuba u pire il senfa, il hrena, il poriluk narezan na kolutiće. ( I ona me razočarala; da ona ne zna da se senfom maže meso za pečenje i da se u senf bure hrenovke, a hren ide najbolje uz šunku, kućeš mi hren trpat u pire krumpir? Poriluk uopće neću komentirat, to je strašno. ) Gordon Ramsay kuva krumpir na pari za radit pire. Tu ja vidim moju mamu s podignutom lijevom obrvom kak skida krumpir s pare i istresa ga u lonac kipuće vode nad kojim se dotad pario ko da se inhalira, i ne da Ramsayu ni pisnut jer da šta krumpir ima radit na pari? Dobro da ga ne pegla u parnoj postaji.
I onda kad to sve tak pročitaš skužiš da ti fensišmensi kuvari zapravo izmišljaju toplu vodu oko svega, pa čak i oko pire krumpira. On dok skuva krumpir na pari ja sam svoj već pojela i oprala suđe, i to tanjure bez onih pustih mrlja za koje nikad ne znaš jesu dekoracija, jel ih treba jest il mu je ispo tanjur dok ga je pružo konobaru da te podvori za stolom.
komentiraj (14) * ispiši * #
16
četvrtak
prosinac
2021
O ukradenoj radosti
Nekad sam se tako radovala Božiću.
Ne onom iskomercijaliziranom, koji uđe u izloge dućana mjesec i pol dana ranije i odzvanja iz zvučnika trgovačkih centara. Nije to smisao Božića. Radovala sam se unošenju bora u kuću na Badnjak i mirisu koji onda ispuni svaki kutak. Vađenju nakita iz kutija i sjećanja na one nekadašnje lomljive kuglice koje su se zamatale u papir da se ne oštete i ne razbiju, i ptičica koje su se pričvršćivale na grane metalnim kvačicama. Pa božićnih pjesama dok se bor kiti, i sjećanja na baku koja bi nam dala za napršnjak medene rakije i češnjaka i meda, da nam coprnice ne zametu pute - tako bi govorila. Sjećanja na salon bombone koji su se isto metali po boru, a bili su zamotani u sjajni papir i načinjeni valjda od samog šećera i vode. Sjećanja na maminu mađaricu od osam ili devet kora, koju je rezala na rombove, a ja bi neumorno kusala one ficleke viška. Sjećanja na neodoljive mirise blagdanske juhe, sarme i strogog posta za bakinog režima na Badnjak, dok u mislima jedeš svu tu ljepotu koja je pripravljena tek za drugi dan.
Sve me to poput valova zapljuskivalo svake godine i silno me radovalo. Ove godine imam osjećaj da mi je Grinch ukrao Božić. Ne mogu se uopće prisiliti da perem božićne stolnjake; moram kupiti nove jer me ovi podsjećaju na nešto sasvim drugo. Moram kupiti i nove kuglice, drugih boja i oblika. Iskreno, najradije ne bih ni kitila bor, ali što ću reći najdražim frajerima kad na Badnjak dođu k meni, nasmijani i puni radosnog iščekivanja? Zbog njih i samo zbog njih ću kupiti bor, da ga oni okite kako žele. Zbog njihovih osmijeha valja mi zaboraviti na Grincha i potisnuti svu tugu koja samo raste kako se Božić približava.
Zbog njih moram razvući najširi osmijeh na lice i praviti se da ne vidim svu tugu koja ovija moj grad studenim plaštem.
Jer oni ne vide ni Grincha, ni tugu. U njihovim je očima radost koja se nikada ne smije ugasiti, pogotovo ne zato što sam je ja izgubila i skupljam svoje krhotine već godinu dana.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
ponedjeljak
prosinac
2021
Treba imat jaku ženu
Prije par godina kad se odvozio glomazni otpad odlučili mi iskrčit takozvani mauzolej, da ne velim sobu koja se ne koristi pa se unutra natovarilo svaštanešta, korišteno zadnji put pri naletu kmetova na Stubicu.
Osvanula nedjelja, krasan sunčan dan, ručalo se i popila se kava, znači visinske pripreme izvršene. Otvorili ogradu i krenula evakuacija mauzoleja. Kad se to krenulo nosit, majko mila... dva polukauča, četri fotelje, četri stolice koje su stajale ako nekad zatrebaju, noge od stola koji je išo uz jebene stolice dok se nije razbilo pripadajuće staklo, tri nahtkasla, dvije prastare karniše, jedan prahistorijski luster, dva stolića ko za kavu pit, neke lajsne ostavljene za ak bi nekad zatrebale, stari ormarić za cipele, dva pokvarena usisavača i produžni kabl koji me skoro ubio. Pa ja nagruvala u vreće još nekih starih firangi i prnja, papira raznih sorti za jedne tačke, kutija od kojekakvih servisa i suđa. Čudo jedno gdje je sve to stalo.
I zadnji će se iz garaže iznest tiš šparet na kojem sam kuhala zimnicu, propalo mu ložište. Taman dečki krenuli da će ga privuć hrpi mebla, kad staje tamić. Muž i žena, nikad veće žene u životu vidjela nisam.
- Dobar dan, jel može malo da preturimo pa ako šta odgovara da vozimo?
Može komforno. E al vide oni šparet.
- Izvinte, jel i onaj šparet za u smeće pa da uzmemo?
Mi se zgledavamo, kažem ja - pa kak ćete ga iznijet preko ove hrpe?
- Ništa ti gospoja ne brini, mi raskrčimo i iznesemo i vratimo nazad.
Ajde pustićemo mi nek se raskrči i iznese i vrati. Ma za tri minute eto prolaza, ona ko grtalica smiče stvari. Lapi peć, on malo samo primio tek tolko da sudjeluje i ode šparet iz dvorišta ko da ga bilo nije.
Kažu moji dečki - bome jaka ti je žena, on veli:
- Pa znam ja da biram. Gospoja (pa glavom prema meni) ni metlu nemož' da digne, jel izlazi ona van ako jako duva?
Ja ko prozvana gospoja uvrijeđeno odmarširam usisavat mauzolej. Usisavam ja, kad odjednom znate onaj osjećaj kad vam se čini da vas neko gleda. Dignem glavu - žena na vratima.
- Izvini gospoja, poslali me mladići, kažu da imaš neko špiglo pa da vidim.
Pokažem ja špiglo, ona prezrivo odmahne rukom:
- Jebeš to, ja mislila da je venecijaner pa da imam za spavaću sobu.
Htjede reć - jel i gondolu trebaš kad je već venecijanski štih u šlafcimeru, al nisam, prevelika je bila, da me ne zavitla kroz prozor u živicu.
Odoše njih dvoje u tamiću, a moji mladići vrište od smijeha. Da kakva sam ja žena kad nemam venecijansko špiglo. Reko sjebana. Pa jel vas pred deset minuta pito čovjek da jel izlazim kad jako duva.
I onda skužimo da su maznuli i metlu; srećom bila je i ona u raspadu. Pa kad je bal...
komentiraj (7) * ispiši * #
12
nedjelja
prosinac
2021
Neslani Rus
Kad nisi zadovoljan salinitetom skuvanog ručka il večere, najjednostavnije se dić pa prisolit jelo. Inače riskiraš da te rođena žena izbode nekih tridesetpet puta nožem, i to na spavanju.
Znači, istinita priča iz Rusije. Muž stalno nabrajo i pribrajo da je jelo neslano, da ona to namjerno radi i da ga ne voli, jer da ga voli onda bi solila sukladno njegovim afinitetima prema slanoći. I to je trajalo, i trajalo, i trajalo ( tak bar tvrdi žena ). Sve dok nije osvanula njegova posljednja božemeprosti večera. Kreno on opet oko toga da je sve neslano i da nemre to jest i da je onavakanaka, i to pred gostima. Pa kad je cirkus Kolorado oko jela završio i kad su se gosti povukli na spavanje, oni se nastavili svađat i tu je on nju navodno zašerafio po gubici i otišo leć, iživciran višegodišnjim nedostatkom soli. Žena pričekala da zaspi i izbola ga kuhinjskim nožem ( tridesetpet uboda, da budemo precizni ). Onda je probudila jednog od gostiju da nazove hitnu i policiju.
Drugovi iz komiteta za istrage kažu da je istragom ustanovljeno da su se i inače svađali uglavnom oko soli, šta je rezultiralo korištenjem hladnog oružja u svrhu prestanka prigovaranja i nedostatka soli u čušpajzu i mesu. Pa je neslani Rus završio u groblju, a Ruskinja u kućnom pritvoru jer imaju malo dijete pa ga treba čuvat a nema ko.
Dakle šta reći? Prvo i osnovno, dragi muškarci, ako niste zadovoljni korištenjem soli u vašem kućanstvu, držite solenku neprekidno nadohvat ruke; pa kad ugrabite jelo u tanjur uzmete solenku i utarabinjate soli već prema svom nahođenju. Bolje i to neg da vam gost zove za vaše osobno mrtvozorstvo i policijski uviđaj jer zadnjih četrnajst godina svakodnevno jamrate kak je sve neslano. Možda ne bi bilo zgorega napravit i krvne pretrage, da vidite čega vam sve od elektrolita fali, pa uz obligatnu solenku držat kraj sebe recimo i kalij, i magnezij, i štajaznamštasvene, a u cilju održavanja normalne komunikacije nad tanjurima i sprečavanja korištenja noža u neprehrambene svrhe.
Drage žene, ak već nariče i nabraja svaki jebeni dan da mu je neslano – evo jednostavnog rješenja. Pregrabite u neku manju rajglicu to šta ste već skuvale, bubnite unutra jušnu žlicu soli i poslužite uz osmijeh a la kart. Ak slučajno kaže da mu je preslano, e onda valja poduzet korake u vidu bacanja ranjglice sa presoljenim jelom kroz zatvoren prozor ( bolje i to neg mu je salit na glavu, jer ćete vi morat prat stol i pod i kupit sve šta ste zasrali tijekom intervencije, on će morat sapirat naprimjer kelj sa glave ).
Bilo bi poželjno da svi oštri predmeti budu pod lokotom čiji ključ imaju prvi susjedi i da vam noževe daju na korištenje samo za vrijeme kuvanja, a u odsustvu potencijalne žrtve nedostatka soli. Time se zapravo mogu izbjeć ovakve kataklizmične situacije, jedino su onda susjedi malo u banani jer svako tolko moraju dolazit razlokotat ladicu da odrežete šnjitu kruha i namažete djetetu Linoladu kad je gladno.
Sol zbilja zna bit zajebana.
komentiraj (8) * ispiši * #
10
petak
prosinac
2021
Pa šta je ovo
Odem danas poslije posla u katece po neke sitnice. Božićni je ugođaj u punom jeku, iz zvučnika Mariah Carey pjeva tamo nekom da bi samo njega htjela za Božić.
Ja bi faširanog - nema ni lopatice ni buta. Ja bi batke il zabatke - nema, Uzimam pile od kilu i osamsto jer nema manjeg. Pa malo čvaraka, mlijeko, tak neke potrepštine i usput gledam šta sve ljudi rade. Gledam ženu koja prepipava redom šta stigne - narandže, paradajz, limune...stišće ko da sok ide radit. Pa mi dođe da joj kažem - eno ima i krumpira, ajte malo stiskat i krumpir da se prije skuva za pire. Odustajem jer ona iznenada kihne, a nos joj nije pokriven maskom, kud ću joj ić objašnjavat krumpire?
Kod frižidera tip prevrće po zapakiranim narescima; znači naresci složeni po vrstama, a on svako pakovanje u ruke, pa pogleda, pa vrati nazad. Pa tako jedno četrdeset puta. Jebiga biće mu doma dosadno jer nema ništa na teveu, pa odabire nareske ko da bira novu mis svijeta.
Dok iz zvučnika Chris Rea objavljuje da se vozi kući za Božić, gledam ženu kako otvara omekšivače, pomiriši, zašerafi i vrati nazad na policu. Maska spuštena, pa nemre kroz masku njjuškat. Vidi da je gledamo pa mrmlja nešta tipa - kak se sad ne mogu sjetit koji je ono bio, da me neko ubije.
Uglavnom svi nešta stišću, prevrću, pipaju i odšerafljuju. Uzimam još neke juhe i bris na blagajnu. I vidim krasan veliki narandžasti kišobran, sjetila se da mi je onaj mali sklopivi osto kod kolegice u autu. Stojim u redu kad osjetim da me nešta pimpla po leđima. Malo se okrenem - žena laktom operira po mojoj jakni, koja distanca, uzjašila me naskroz. Pa reko - gospođo, daj se malo izmaknite, osjetim kroz masku da ste poriluk ručali. Ona me gleda ko da sam s Marsa pala, odmakne se dva koraka i veli - pa išla sam uzet žvakaće. Ok, al daj ih uzmi dalje od mene, ženska glavo, ispoštuj bar metar razmaka.
Znate šta ću vam reć? Točno mi dođe da napravim ogromnu robnu zalihu i da ulazim u dućan jednom u mjesec dana.
Ovo zbilja nije normalno.
komentiraj (19) * ispiši * #
08
srijeda
prosinac
2021
Pik - pik
E jesam se jučer nasekirala, a sve bezveze.
Naime ja sam oduvijek mrzila cijepljenje. Nije mi bilo goreg nego kad učiteljica najavi da tad i tad dolaze u školu cijepit i da ponesemo zdravstvene knjižice. I onda ajmo u red po abecedi, i čekaj da dođe do tebe. Pa kad dođe do mene, ja u sedam nesvijesti padam. Počnem blejat još dok sestra ni vatu ne natopi alkoholom, a kad krene prema ramenu blejanje se pretvara u orkestraciju. U tom blejanju ni ne skužim da me cijepilo dok mi sestra ne kaže – ajde pekmezaro, gotova si, makni se da cijepimo dalje. U višim razredima sam već oguglala, a i bilo me sram blejat, pa sam stoički podnosila čekanje u redu i bavila cijepljenje.
Jučer sam imala primit prvu dozu cjepiva. Ne da sam izbjegavala cijepljenje, al ono – sve se nadaš da će ta kuga nestat sama od sebe. Pa sad više ne možeš ni u poštu ni kojekuda bez ausvajsa, i vidiš da nema druge nego ić pod iglu.
Dan prije isturpijala stopala i obrijala noge, odrezala nokte i sve te gluparije, ako mi nedajbože dođe slabo da sve bude po peesu. Šta ako se zanesvijestim, a noge neobrijane, jel tako. Ujutro uz kavu sastavilo me razmišljanje – a šta ako ovo, a šta ako ono; svašta čitaš i čuješ, pa mi prisjela i prva jutarnja kava. Obavila jutarnju higijenu, obukla majicu kratkih rukava ispod dolčevite da me lakše pikne i na poso. Cijepljenje u jedanajst, i treba doć doktor kojeg poznam i koji zna za moje probleme sa sinusima iza prometne, pa će me i pogledat prije pikanja. Jel možda trebam reć da nije došo on nego neka mlada doktorica? Tu mene malo hvata panika, al šta je – tu je. Došla na red, malo pojasnila šta me muči, a žena rikta iglu i uvlači fajzer u špricu, kaže – ništa ne brinite, samo opustite ruku. Pik, gotovo.
Sjedam malo dalje i iščekujem reakciju. Naravno da vidim najcrnje slike – hitnu pod rotirkom, oživljavaju me čim stignu, infuzija curi...sve to ja vidim, al se ništa ne dešava. Sjedim desetak minuta – ništa. Sve ko da se ni nisam cijepila. Dižem se, oblačim jaknu...sve normalno. Zaboravljam rotirku i infuziju, idem polako prema uredu i sva sam si važna. Kad sam počela osjećat glad negdje za sat vremena, znala sam da je sve ok. Čim mene glad muči, ništa od teških scenarija.
I da znate da mi je sad lakše. Jer kad primim drugu dozu moći ću uć u poštu i svaštanešta. A i manja je mogućnost da me sastavi ova kuga u najgorem obliku ( bar se nadam ).
Znači dala sam svoj doprinos imunitetu krda, pa možda baš ja prevagnem da ovo sranje od korone stane.
komentiraj (23) * ispiši * #
07
utorak
prosinac
2021
Juri, za put u vječnost
Danas sam imala najbolju namjeru napisati ekspoze o panici oko cijepljenja, ali to će pričekati neki drugi dan.
Ostala sam zatečena i tužna viješću o smrti čovjeka koji me od prvog trenutka kad sam mu došla u kuću dočekivao kao člana obitelji i znao me nasmijati, i to jako. O njegovim bi se dogodovštinama, koje povremeno graniče s paranormalnim, dao napisati jedan dobar roman.
Meni osobno najdraža je ona o njegovom susretu s Matom Parlovom, olimpijskim pobjednikomi svjetskim prvakom u boksu. Naime Mate Parlov u Puli je imao kafić u koji je, ničim izazvan, ubasao naš Jure. Zatekao se u Puli u nekoj posjeti i šljakeraju, pa je već bio i blago našpajzan kad su došli u Matin kafić. Kad su mu rekli tko je vlasnik kafića razgalamio se:
-Gdje je taj gazda, da mu pokažem kako se izvodi sedam udaraca u sekundi a svi smrtonosni?
Igrom slučaja, Mate Parlov zatekao se u kafiću i čuo ga kako larma, pa je došao do stola i odgovorio:
-Ja sam gazda, prijatelju. Mate Parlov. Atko si ti?
Naš se Jure bez pardona predstavio, i opet ponovio tvrdnju da je u stanju izvesti sedam smrtonosnih udaraca u sekundi. Ovi što su bili s njim ispričavali se, govorili - nemojte mu zamjerit, čovjek je malo popio pa lupeta.
-Ko lupeta, nek mi da rukavice pa da vidiš - larmao je Jure i dalje.
Mate se nasmijao, otišao od stola i vratio se sa svojim boksačkim rukavicama, pružio ih Juri i rekao:
-Ajde da te vidim, evo pomoći ću ti i da ih staviš.
Jure je odmah ustao, velikodušno dozvolio olimpijskom pobjedniku da mu stavi rukavice na ruke i zaveže ih, a onda izveo spektakl zvan sedam smrtonosnih udaraca u sekundi, i to višekratno, tako da se Mate zakocenio zajedno sa ostatkom ekipe u kafiću. Možete samo zamišljati kako je to izgledalo.
- Ti si moj posebni gost - rekao mu je Mate, i dodao - kad god budeš u Puli kod mene imaš besplatno piće.
Jure nije baš bio zadovoljan izvedbom, tvrdeći da su mu Matine rukavice prevelike i da nisu bile dobro zavezane, a Mate se smijao i smijao.
Baš poput mene kad god sam slušala njegove dogodovštine. Uvijek ih je pričao toliko živo da sam točno mogla zamisliti i vidjeti što mu se dešavalo. Jedan od njegovih izraza koji mi je najdraži je - disciplina mozga pilota. Koristio ga je kada bi htio naglasiti koliko je zahtjevno nešto što se treba napraviti; onda bi rekao - e to zahtijeva disciplinu mozga pilota.
Snivaj mirno, Jure. Čuvaj svoje vrištine i griče iz nebeskog plavetnila.
( ovo je moja fotka, moje omiljene vrištine; ovako ja zamišljam put kojim je Jure otišao u vječnost )
komentiraj (13) * ispiši * #
06
ponedjeljak
prosinac
2021
Kljovologija
Moj je tata jedno nedjeljno jutro osvano sa monstruoznom zuboboljom. Ni pričat ne može kolko ga boli.
Pa sjeda, pa liježe, pa hoda ko lav u kavezu. Pa neće popit tabletu za bolove, jer je nekad davno od nekog čuo da je najbolje uzet rakiju pa mućkat po ustima jer da onda utrne i prestane bolit. Pa mućka, pa još malo mućka, pa se zajebe i proguta umjesto da pljune. Nakon nekog vremena umorilo ga mućkanje, pa se umirio i zaspo ko klada.
Probudio se za dva sata, sad već boli cijela baza lubanje a ne samo zub.
- Ajde se spremi i odi zubaru, pa neće ti glavu otkinut. ( To mama izdaleka daje najlogičniji mogući savjet. )
Da pogled može ubit, pala bi mrtva nasred kuhinje, al na sreću ne može. On odmahuje rukom i jedva razumljivo odgovara da će se smirit ak možda promućka još malo rakije. A i nedjelja je, koji zubar radi nedjeljom.
- Ti kak si kreno trebaće ti još par litara rakije šta za mućkat, šta za progutat. Daj se spremi i odi zubaru, mora neko bit dežurni.
On demonstrativno odlazi u šlafcimer ležat na miru, bez mogućnosti maminih savjetodavnih funkcija. Pa ga čujemo da hoda, psuje, liježe i ustaje. I tak cijeli božji dan. Jel možda trebam reć da cijelu noć niko oka s okom nije stisno jer je on hodo gore dolje, otvaro vrata, ispala mu flaša kad je kreno još malo mućkat, lupo vratima od vecea i šta sve ne. Strava u ulici brijestova.
Svanulo konačno jutro; izlazi on iz sobe, izbezumljen al obučen u košulju i hlače na peglu, traži svoju zdravstvenu knjižicu i odlazi uz tresak vratima. Vraća se po novčanik i cigarete, pa opet tresak vratima. Pa ga nema sat, dva, tri.
Mama u sto briga, da ga nije šta božemeprosti satrlo na cesti onakvog izbezumljenog. Kad eto njega konačno; košulja sva krvava ko da je koljevinu obavljo, al sretan i presretan. Jebeš košulju, drže one četri inekcije šta je primio za čupanje zuba ( naime on je zubarici izrijekom reko da vadi to smeće van kak god zna i umije; žena veli - pa daću vam antibiotik da popijete, smiriće se upala pa ćemo onda vadit. Neće se on trovat antibioticima i durat bolove; nek čupa momentalno, subito odma taj tren. Žena šta će, nafilala ga inekcijama i ajmo. Pa udri čupat, a on korijenje od kutnjaka imo ko mamutove kljove, zato se i nije dao zubaru. Pa mu žena čupala kutnjak jedno dva sata, došo valjda i drugi zubar u ispomoć, i jedva nekako završili sa zahvatom. Doista zakrvarili ga maksimalno, al iščupali upaljeno govno van. )
Sjeo u kuhinju, sav blažen, skinuo onu krvavu košulju, natočio si još jednu rakiju ( sad ne za mućkanje ) i veli mami - ja ne znam kud stane to tolko velko korijenje. Drugi put kad me zaboli zub odma me ubij, imaš moje odobrenje. Jer ja ovo više ponavljat ne mislim. Dobro da nisam iskrvario na onom stolcu.
Mama je mrtva ladna, bez komentara, otišla oprat košulju da ne ostanu flekovi od krvi. On je zaspo ko beba, satrlo ga noćno bdijenje i sjedenje na stolcu u trajanju od par sati. A i bio je dobro anesteziran.
komentiraj (6) * ispiši * #
05
nedjelja
prosinac
2021
Ljudima velikog srca
Danas je međunarodni dan volontera. Onih nesebičnih, posebnih ljudi koje u životu vodi srce više od razuma, koji čine sve što je u njihovoj moći da ublaže nečiju patnju i pomognu kada je najteže, ne očekujući ništa zauzvrat i često riskirajući i vlastite živote.
Već sam nekoliko puta spominjala i zahvaljivala onoj rijeci ljudi koja se slila u Petrinju krajem prosinca prošle godine, i želim to ponovo učiniti. Pripadnici navijačkih skupina, dobrovoljnih vatrogasnih društava, planinari, pripadnici HGSS-a sa potražnim psima i puno onih koji su naprosto sjeli u automobile nakon što su sakupili nešto pomoći i dovezli je u Petrinju. Najbolji hrvatski chefovi na petrinjskom su središnjem trgu, pod šatorom, kuhali obroke i dijelili ih ljudima. Iz svih krajeva Hrvatske stizala je rijeka ljudi, i ne postoje riječi dovoljno snažne i velike koje bi mogle izreći našu zahvalnost. Rušili su dimnjake, pokrivali oštećene krovove, donosili toplu odjeću i deke, hranu za djecu, no više od svega donijeli su svoja velika, topla ljudska srca koja su kucala zajedno s našima i skupljali krhotine naših srca i kuća petrinjskim ulicama. Pritom ne treba zaboraviti da je tlo i dalje podrhtavalo, i to snažno. Osobno, želim još jednom zahvaliti članovima Planinarskog društva hrvatskog liječničkog zbora koji su sa krova mog skromnog doma skinuli dimnjak koji je probio krovište i srušili preostala dva jer su bili rasklimani, te zatvorili krov da kuća ne prokišnjava. Hvala im iz sveg srca, iskreno se nadam da će doći vrijeme da susretnem te ljude i počastim ih pravim petrinjskim ručkom.
Ni Petrinjci nisu zaostajali, puno se njih javilo Gradskom Crvenom križu i volontiralo, pomažući potrebitima. I sami oštećenih domova, razvozili su hranu i ostale potrepštine nemoćnima i bolesnima koji nisu mogli doći do šatora na trgu. Susjed je pomagao susjedu i čovjek čovjeku, koliko god je mogao.
Ne zaboravlja se to. Ruke koje otiru suze i pružaju pomoć ostaju zauvijek urezane u pamćenje.
Svi vi koji ste došli i pomogli kako i koliko ste mogli, znajte da ste i vi postali Petrinjci i da vam je Petrinja drugi dom, čak i ovakva izranjavana. Zajedno možemo sve. Pružiti ruku u najtežim trenucima mogu samo veliki Ljudi; hvala vam što to jeste. Hvala vam do neba i natrag.
( na fotografijama - petrinjski volonteri Gradskog Crvenog križa i planinari - liječnici na djelu, na mom krovu )
komentiraj (3) * ispiši * #
04
subota
prosinac
2021
Dragi sveti Nikola...
Dragi sveti Nikola,
jel se ti uopće možeš sjetit kad sam ti zadnji put napisala pismo? Mislim da je bilo jako davno. E pa sad je onda krajnje vrijeme da ti se obratim apropo nekih mojih ideja i prohtjeva koje imam.
Dakle, ako misliš da ću te tražit zlatnu šibu i narandže i kakvu bombonjeru - u velikoj si zabludi. Naime, šiba mi al za ništa ne služi, a narandže i bombonjeru il Milku si mogu i sama kupit. Igračke isto već dugo ne koristim, ni to mi nemoj nosit, jer šta ću s onom ogromnom bebom koja sjedi na krevetu pa kad je prevrneš sklopi oči ( ko spava ) a kad je uspraviš otvori oči i kaže "mama"? To se prestalo proizvodit još za seljačke bune.
Mene zanimaju recimo sljedeće stvari:
- kako naučit svog životnog supatnika da se popeglana majica ne vadi iz ormara na način da je samo izvuče između ostalih majica, pa kad zaključi da je izvuko krivu samo je sfafulja i vrati nazad, jer ko će to slagat po ormaru, mogle bi sve ispast iz ormara na pod pa eto još većeg problema
- kako najbrže i nabezbolnije riješit pitanje nesanice i lošeg spavanja koje poprima oblik kataklizme širokih razmjera, jer šta se više trudim ić spavat u isto vrijeme i držat se neke rutine spavam sve lošije, pa ujutro ustanem da ne znam jel trebam tek ić spavat il kretat na posao
- kako se najstrože pridržavat napravljenog plana čišćenja stambenog prostora
- kako da prestanem pušit a da pritom ostanem normalna ( pazi, cigarete će sigurno opet poskupit kroz neko dogledno vrijeme, znači pod hitno mi treba i plan detoksikacije i odvikavanja, a šta više razmišljam o tome sve me više hvata nikotinsko ludilo; ne znam jesi bio pušač, vjerojatno nisi pa ne razumiješ ubilačke nagone koji se pojavljuju usljed nikotinske krize )
- kako da zavolim recimo peglanje kad mi se žnora od pegle stalno plete u one glupe frkafuljke jer sam ljevak , pa više vremena izgubim na raspetljavanje žnore nego na samo peglanje; palo mi je na pod i prestalo radit toliko pegli da im ne znam broja, a o traumi peglanja zavjesa neću ovom prilikom jer je već spomenuta u nekoliko priča
Imam ja još hrpu pitanja i podpitanja o raznim temama, pa obzirom da ti sutra navečer puniš čizme dobroj djeci slobodno se svrati da porazgovaramo ko ljudi; stoji da više nisam dijete al ionako se probudim prvo oko jedan, pa oko pola tri, pa oko pet. Zapravo mi treba savjetodavna funkcija a ne poklon. Jedino Krampusa nemoj dovodit, znam bit vrlo neugodna od nespavanja pa da se ne isprestravi siroče.
( Ako budeš gladan, biće dinstanog kiselog zelja i kobasica pa sam ti voljna podgrijat da malo i prezalogajiš dok ti izlažem goruće teme. )
komentiraj (13) * ispiši * #
02
četvrtak
prosinac
2021
Balada o gaćama
Legenda kaže da su nekoć postojale ogromne, turboudobne pamučne gaće, koje su na pasu imale lastiku. Kad bi lastika pukla, iz kutije sa šivaćim priborom bi mama izvadila frišku lastiku i zihericom je uvukla na mjesto stare lastike koja je stradala u iskuhavanju bijelog veša.
Još su mi udobnije izgledale one zimske gaće veličine popluna koje je nosila moja baka, sjećate se toga? Zvale su se pumperice, bile su do koljena i na štrik su stala tri, eventualno četri komada zbog impresivnog volumena.
Nema toga više. Gaće su se s vremenom tolko smanjile da sad recimo ima modela veličine nekadašnje lastike koja se uvlačila u gaće normalne veličine. Da ne spominjem kolko fela gaća sad ima, to je da ne povjeruješ. Pa tak spominju:
- brazilke, dobile naziv po modelima kupaćih koji se nose na plažama Rio de Janeira; visoko rezane, slične boksama, al navodno najbolje pristaju supermodelima tak da ne vrijedi puno o tom trošit riječi ( a i stručnjaci tvrde da se znadu onak malo zavuć pa žuljat, koji bi vrag to duro, dajte molim vas )
. tange, šta manje to bolje jer se brzo peru i još brže suše; isto se preporučuju modelima i lasvegaskim plesačicama i ženicama koje glume u filmovima za odrasle, jer sve nabrojane imaju idealne gluteuse, za razliku od nas običnih smrtnica koje te trake samo žuljaju i jebu u zdrav mozak
- francuske bokserice, izrađene od svile il satena, a namijenjene pazi sad - veli stjuardesama i uniformiranim ženama iz fantazija; opet ništa za nas koje nismo najveći leteći sisavci il medicinsko osoblje, mi nek nosimo pamuk jer nam ne trebaju takvi rekviziti; al s druge strane možda i bolje, jer navodno ak se nose cijeli dan stvaraju statički elektricitet pa još ubiješ nekog nesretnika ak te nedajbože krene skidat, a kažu i da se jako skližu pa riskiraš rasut se ko lubenica kad prokližeš sa stolca
- stezne gaće, koje imaju čarobnu moć da sav onaj tehnički višak oko struka i na bokovima učine al potpuno nevidljivim; znači obuče ih žena sa nekim viškom i eto figure holivudske dive u par minuta dok ih nateže na sebe, problem je možda kad treba ić na vece jer treba to svuć sa sebe, naročito ak je jako priša na zahod, a nošenje ljeti neću uopće spominjat, ne znam ko bi riskiro toplotni udar da ima ispod haljine struk od šezdeset centimetara
- pamučne gaće veličine Brazila ( dobro, možda malo manje ) koje su tople i ne kolju i preudobne su, al nisu baš nešta izgledne; to bi bilo recimo za po doma, jer šta ak te ćapi recimo napad bubrežnih kamenaca i moraš na ultrazvuk, pa to trebaju tri tehničara i čistačica da ti spuste te gaćurine na stolu od ultrazvuka, a i ljepše je vidjet neke fine gaćićke kad se ide doktoru, jel tako
Ne znam kak druge žene, al ja biram pamuk. Doista nema više onih na lastiku, al udobnost prije svega. Ima se nekih par komada za ić doktoru il za ispod haljine onak nekih svetačnih modela; sve je drugo balada od pamuka i gaća.
( photo by LooksGud )
komentiraj (11) * ispiši * #
01
srijeda
prosinac
2021
Harašo praznovjerja
Mi smo poprilično praznovjerni, al šta su Rusi praznovjerni...da ne povjeruješ. Čak imamo nekih zajedničkih stvari koje se al nikako ne smiju napravit.
Recimo, poklanja se buket samo sa neparnim brojem cvjetova. Pa to se zna da parni broj ide samo za na groblje, i treba bit vrlo oprezan kad se nosi cvijeće ispaćenoj punici il svekrvi, da se ne bi krivo protumačilo otkud deset ruža il ivančica u buketu. Zato dobro brojit ako sami slažete buket, da ne bi bilo nismo znali.
Ako kreneš od kuće pa vidiš da si nešta zaboravio, ne se vraćat ni za živu glavu jer je to loš znak. E sad, ako je recimo novčanik u pitanju moraš se vratit, kud ćeš bez dokumenata i love? Pa su Rusi smislili rješenje – ako se baš moraš vratit doma, kad izlaziš ponovo iz kuće obavezno se pogledaj u špigl. To ko smanjuje opasnost. Već se vidim kako letam ko muva bez glave dok nađem novčanik, pa letam u kupaonu pogledat se u špigl. Pa kad sam se već vratila, idem provjerit jel sve pogašeno – pegla, peć i te stvari, pa opet pred špigl. Muving samo takav.
Nema kod Rusa pozdravljanja preko kućnog praga, vjeruju da i to donosi nesreću. Znači nizamajkubožju ne pozvonit pa kad vam otvore gurat ruku da se rukujete preko praga; tek kad uđete u kuću onda želje, čestitke i pozdravi, nikako prije, jer ne piše koji ritual bi kućedomaćin mogo izvest da poništi štetu koju ste nanijeli surlajuć da se rukujete.
Ne im kupovat na poklon oštre predmete, škare il noževe, jer to znači da ćete se posvađat. Isto tako, ne poklanja se prazan novčanik; ako si ga već kupio za poklon onda trebaš stavit i nešta love unutra. Znači oštro i vezano za lovu zaboravite ko poklon, bolje litru votke.
Ako dođete na neki ručak il večeru, morate sjest među ljude koji se zovu ko vi. Ja bi u Rusiji ostala gladna, sudeć po imenu. A ako nekom dohvaćate sol, ne je prosut ni pod kojim okolnostima jer i to znači svađu. Ako vam baš ispadne solenka, onda jurišno zahvatite prstohvat soli i bacite preko lijevog ramena jer će to spasit situaciju oko svađe.
Nemojte jest sa noža jer Rusi vjeruju da ćete postat zli. Ja bi prije pomislila da se od jedenja s noža može krvno stradat, sjebeš jezik i gubicu jer ne znaš koristit vilicu.
I najbolje za kraj – na stolu ne smije bit praznih flaša. Znači čim isprazniš flašu – trpaj kud znaš, pod stol il stolac, samo da nije na stolu. To bi moglo postat i zanimljivo ako je društvo sklono konzumaciji, za dva tri sata flaša po podu ko da ih nosiš vratit u Lidl. Pa ti ševrljaj preko tolikog staklovinja il plastike kad te potjera na vece.
A sve samo zato šta su Rusi praznovjerni. Pa to kad ideš u goste moraš imat napisana uputstva ko za novu vešmašinu.
komentiraj (16) * ispiši * #
