Ako postoji mjesto na kojem se isprepliću mašta i stvarnost, onda su to Rastoke. Nigdje drugdje ne mogu zamisliti neke male vilenjake, koji prosipajući noću srebrni prah oživljavaju bajku. Male drvene kuće u kojima žive ljudi. Silna ljepota i snaga vode kojom je optočeno ovo malo seoce. Huk Evinog buka, koji je najljepši od brojnih manjih i većih kaskada.
Cijele su Rastoke satkane od bajkovitih prizora, ali ovaj drveni mostić je nešto posebno. Ne znam što je to u njemu da me toliko privlači. Uvijek se spustim do tog čarobnog mjesta, udišem ljepotu i snagu koja izbija iz svakog pa i najmanjeg kamena i puštam vodi da odnese svaku tugu. Ovdje se studenvoda Slušnice pjeni ledenomodrom bojom kakvu nigdje drugdje nisam vidjela, hučeći u zagrljaj još hladnijoj Korani. Ovdje zastanem i osluškujem sebe, onakvu kakva jesam. Razmišljam o onome što me boli ili tišti, i uvijek imam osjećaj da mi se sa duše skine silan teret. Toliko je ljepote i mira u ovom mjestu, toliko je snage u ovom malenom drvenom mostiću i studenoj vodi koja pjeni silovitom snagom ispod njegovih dasaka.
Danas sam ovdje zatekla bjelinu snijega, koji je vjerojatno tokom jutra zapršio selo. Bilo je prilično hladno, nije bilo nigdje nikoga, samo ja i staza koja vodi prema ovoj divoti. Stajala sam poprilično dugo, puštajući kao uvijek da sav teret bude odnešen snagom vode, gledajući kako se njena ledenomodra boja čvrsto isprepliće sa pjenom koja nastaje na malenoj kaskadi, prije negoli će doći do mostića. Takav mir, takav neobjašnjiv osjećaj da će sve biti kako treba nigdje drugdje ne uspijevam postići. Zato se valjda uvijek i vraćam ovdje, posebno onda kada mi treba rasterećenje.
Ovdje jasno primam poruku da se uvijek sve dešava onako kako mora biti, i da će sve biti dobro. Ovdje pronalazim i primam potrebnu energiju, ponekad toliko snažnu da je gotovo opipljiva.
Ovdje mašta postaje stvarnost i otapaju se sve tuge.
Post je objavljen 27.12.2021. u 21:06 sati.