Juri, za put u vječnost

Danas sam imala najbolju namjeru napisati ekspoze o panici oko cijepljenja, ali to će pričekati neki drugi dan.

Ostala sam zatečena i tužna viješću o smrti čovjeka koji me od prvog trenutka kad sam mu došla u kuću dočekivao kao člana obitelji i znao me nasmijati, i to jako. O njegovim bi se dogodovštinama, koje povremeno graniče s paranormalnim, dao napisati jedan dobar roman.

Meni osobno najdraža je ona o njegovom susretu s Matom Parlovom, olimpijskim pobjednikomi svjetskim prvakom u boksu. Naime Mate Parlov u Puli je imao kafić u koji je, ničim izazvan, ubasao naš Jure. Zatekao se u Puli u nekoj posjeti i šljakeraju, pa je već bio i blago našpajzan kad su došli u Matin kafić. Kad su mu rekli tko je vlasnik kafića razgalamio se:
-Gdje je taj gazda, da mu pokažem kako se izvodi sedam udaraca u sekundi a svi smrtonosni?
Igrom slučaja, Mate Parlov zatekao se u kafiću i čuo ga kako larma, pa je došao do stola i odgovorio:
-Ja sam gazda, prijatelju. Mate Parlov. Atko si ti?
Naš se Jure bez pardona predstavio, i opet ponovio tvrdnju da je u stanju izvesti sedam smrtonosnih udaraca u sekundi. Ovi što su bili s njim ispričavali se, govorili - nemojte mu zamjerit, čovjek je malo popio pa lupeta.
-Ko lupeta, nek mi da rukavice pa da vidiš - larmao je Jure i dalje.
Mate se nasmijao, otišao od stola i vratio se sa svojim boksačkim rukavicama, pružio ih Juri i rekao:
-Ajde da te vidim, evo pomoći ću ti i da ih staviš.
Jure je odmah ustao, velikodušno dozvolio olimpijskom pobjedniku da mu stavi rukavice na ruke i zaveže ih, a onda izveo spektakl zvan sedam smrtonosnih udaraca u sekundi, i to višekratno, tako da se Mate zakocenio zajedno sa ostatkom ekipe u kafiću. Možete samo zamišljati kako je to izgledalo.
- Ti si moj posebni gost - rekao mu je Mate, i dodao - kad god budeš u Puli kod mene imaš besplatno piće.
Jure nije baš bio zadovoljan izvedbom, tvrdeći da su mu Matine rukavice prevelike i da nisu bile dobro zavezane, a Mate se smijao i smijao.

Baš poput mene kad god sam slušala njegove dogodovštine. Uvijek ih je pričao toliko živo da sam točno mogla zamisliti i vidjeti što mu se dešavalo. Jedan od njegovih izraza koji mi je najdraži je - disciplina mozga pilota. Koristio ga je kada bi htio naglasiti koliko je zahtjevno nešto što se treba napraviti; onda bi rekao - e to zahtijeva disciplinu mozga pilota.
Snivaj mirno, Jure. Čuvaj svoje vrištine i griče iz nebeskog plavetnila.

( ovo je moja fotka, moje omiljene vrištine; ovako ja zamišljam put kojim je Jure otišao u vječnost )