26

nedjelja

rujan

2021

O strahu

"Strah je intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna". To je definicija straha, primarne emocije koja nas već mjesecima pritišće u čelični zagrljaj. Zajedno s tugom, osjećajem nemoći, ljutnje...svega tu ima izmiješanog. Kao kad slikaru ispadne paleta i boje se izmiješaju nekad u čaroban a nekad u stravičan kolorit.

Činjenica je da su naši životi nepovratno izmijenjeni silinom traume koju smo preživjeli.Trebaće proći jako puno vremena da se barem malo ublaže posljedice. Strah utisnut u podsvijest nešto je najstrašnije. Neki sam dan objavila prekrasnu fotku večernjeg neba, prošaranog tamnim i ružičastim oblacima, i obrisala sam je kad su krenuli komentari tipa - nebo je opet čudno, takvo je bilo i onog dana. Uzalud sam odgovarala - ljudi, pa to je samo nebo, igra oblaka u predvečerje; uhvatila sam ih u igri i to je sve. I dalje su stizale čak i fotke ružičastog neba ( kojeg se ja recimo uopće ne sjećam ), pa sam naprosto obrisala fotku jer su imene uznemirile reakcije. Danas smo recimo kuhali ajvar, i odlučila sam ja otići u dućan po kruh i još neke sitnice, jer što ako drmne, kako ću ja ugasiti plin i maknuti ranjglu?
Normalno je da se bojimo; tlo i dalje podrhtava i nema čovjeka koji se ne boji, ali nikako nije dobro ovo što svako toliko pročitam - hoće li sad opet drmnuti neki jači? Zar će nam se svakodnevica, uz ovo stravično rušenje kojem svjedočimo, pretvoriti u neprekidno kopanje po aplikacijama? Ionako skačemo na svaki jači zvuk - kamiona, autobusa koji vozi školsku djecu, lupanje ograde kod susjeda. Sve je čudno, i kad psi laju i kad šute, i kad je nebo šareno i kad nije, i kad puše i kad je mirno. U svemu pronalazimo znakove nečega.

Na našu ogromnu nesreću, svjedočili smo razornoj prirodnoj sili koja ne daje mogućnost previše odabira. Nije to boja kaputa ili visina peta koje ću obuti. Nema načina da se zaustavi i da se zna trenutak kada će se ponovo desiti i kojim intenzitetom. Jedino moramo iznaći način da se nosimo sa strahom, da nas ne proguta dokraja. Pretvoriti ga u oprez, ako je ikako moguće. Pokušati strah umotati u nešto drugo, na bilo koji način.
Ja recimo kuham paprike i ajvar, uz mjere opreza. Nastojim ne tražiti znakove u boji neba. Pokušavam strah ugurati u ladicu iz koje neće izviriti van kad god protutnji kamion pa se cijela kuća strese. I tako dan po dan. Nema druge.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.