smjehotvorine

četvrtak

rujan

2021

O Copperfieldu

Prošlo je devet mjeseci. Iza traume i šoka počeli su se nizati dani puni neizvjesnosti, straha, muke...svačega je bilo i još uvijek jest. Vrlo je teško uključiti razum kada je u pitanju ono što ti razdire srce.

Srce je tako čudno; misliš - ako unutra nešto zaključam, ostati će netaknuto i sigurno od svega. Nažalost, to tako može biti jedino u mislima. Stvarnost je puno okrutnija. Svjedočimo nestajanju velikog dijela našeg grada, bolno svjesni da tako naprosto mora biti. Nekim zgradama naprosto nema pomoći i moraju biti uklonjene. Da se ozbiljnije pristupilo uklanjanju posljedica i da nije bilo izrade elaborata već je sve moglo biti gotovo. Ovako se u beskraj razvlači ono neizbježno i usporava ono što bi eventualno trebalo uslijediti.
E to što bi trebalo uslijediti me najviše i brine. Slušamo samo futur - ovdje će biti, tu će se napraviti, jednom će se izgraditi...Toliko sam već puta pisala o tome, i strašno je što još uvijek pišem, i tko zna koliko ću još dugo o tome morati pisati. Toliko naših sugrađana živi u kontejnerima, neki mjesecima bez vode i kanalizacije. Zajesenilo je; koliko naših sugrađana još nema riješene dimnjake? Oni zajedljivi kažu - pa napravite ih sami, šta stalno kukate. Sjedite i čekate da vam se nešto napravi. Nitko ti ne zna dati odgovor na ono što pitaš; ako i odgovori, onda je to nešto neodređeno, upakirano u puno celofana, samo da te skine s vrata. Nemaju svi financijskih mogućnosti upustiti se u samostalno obnavljanje. Zar zbilja mislite da se ljudima gledaju rupe u zidovima i popucani zabatni zidovi? A uz sve to, zemlja se ne smiruje. Svako toliko strese, nekad jače nekad slabije. I na to postoji odgovor - pa zar se već niste navikli, to će trajati barem još godinu dana?
Meni osobno je najfascinantnija borba sa korupcijom, u gradu koji svakodnevno nestaje. U gradu koji je u trideset godina naših života preživio dva stravična razaranja. U gradu koji je od povratka svojih ljudi sustavno bio zanemarivan i zaboravljan; vlastodršci su se mijenjali, pred izbore se dolazilo i mahalo velikim obećanjima, a onda dalje po starom. Petrinju i njene kuće dokrajčilo je sustavno zanemarivanje i potres, koji je samo dao završni udarac. Trideset godina servirane su raznorazne parole i obećanja od kojih se nikada ništa nije ostvarilo.

Pa kada ujutro krenem na posao i prolazim nekadašnjim centrom grada, i vidim još jednu srušenu zgradu koja naprosto mora biti uklonjena...dođe mi da vrištim dok mi glasnice ne popucaju. Jer istovremeno tu i tamo pročitam da se radi i - opet futur - da će biti napravljeno to i to, samo što nije.
A korupcija...pa to iskorijeniti u Hrvatskoj mogu samo najveći iluzionisti. Nemamo mi takvog Davida Copperfielda.

komentiraj (9) * ispiši * #

utorak

rujan

2021

Malo o dijetama

Puno se ljudi, zapravo najviše žena, zlopati sa skidanjem kila. Pa onda posežu za štokakvim dijetama, a sve u cilju postizanja savršene figure u roku šta je moguće brže. Jedu vlakna, tri zrna kuhane riže sljubljena sa dvanajst čia sjemenki, piju vodu na karnistere i hodaju da zaborave na glad sve dok im ne padne klapna pa na povratku iz šetnje maznu friški burek i doma poprave dojam ostacima od ručka, a zrnje i vlakna zafitilje u smeće il bace vrapcima na dvorište da se oni s tim zajebavaju.

Išla ja malo zguglat koje su onak popularne dijete, pa mi iskočilo njih par. Vrlo rado ću podijelit svoja razmišljanja o navedenim dijetnim procedurama.
Prva je banana dijeta koja kaže - ujutro možete pojest banana kolko hoćete i zalit sa dvije čaše mlake vode, a dalje tokom dana možete jest šta vam padne na pamet. Izmislio je neki Japanac i čak priručnik o tome napiso. Ne znam samo šta sve može pisat u tom priručniku kad opis dijete doslovno stane u ovu napianu rečenicu. Prvo poglavlje - šta je banana i otkud nam dolazi i gdje se sve može kupit. Drugo poglavlje - kako ogulit bananu najpreciznijim pokretima i pojest je da ne padne na pod. Treće poglavlje - šta je mlaka voda i zašto se pije iz čaše u cik jutra, a iza požderanih banana. I tak jedno dvadeset poglavlja. Ma dajte molim vas. Pa da me neko natjera da ujutro pojedem dvije banane i zalijem ih mlakom vodom mislim da bi mu glavu rašerafila. Ujutro se pije kava, halo; koje banane s mlakom vodom.
Druga dijeta zove se dijeta četri dana. Veli u tekstu da uvodi zdraviju hranu i objašnjava važnost ostalih faktora ko šta su redovito vježbanje, vođenje dnevnika prehrane i prekidanje lošeg odnosa s hranom. I uči vas kako prepoznat događaje koji potiču da jedete nezdravu hranu. Vidiš ti to; pa ja nisam pojma imala da imam odnos sa hranom. Ono, kad nagrabim dinstano kiselo zelje i restani krumpir i češnjovku u tanjur prvo pitam jesu dobro, i jel teško bit u rasolu u kaci, i jel boli kad ti neko guli koru, i tak te pametne stvari. Onda, sukladno dobrim odnosima, pristojno kažem - čujte, dosta smo imali dobar odnos, sad ću vas pojest jer sam gladna ko divlja zvijer. Šta tek reć o vođenju dnevnika prehrane; pa kad još to da pišem, svetamajkobožja. Morala bi se dizat u četri ujutro da prvo napišem šta ću jest, pa onda kava i na posao, pa opet kad dođem prvo napišem šta ću jest, pa napišem pričuljak i malo komentiram, pa opet napišem šta ću jest...Jebote pa kad da stignem išta skuvat od vođenja dnevnika? A tek kad počnem prepoznavat šta me tjera da navečer u pola jedanajst, dok čekam da me ošamuti šlaftableta, skršim vrećicu čipsa il tri šnjite kruha i ajvara? Jebeš Šerloka Holmsa i traženje ubojice; od krucijalne je važnosti da spoznam zašto žderem tak kasno i koji me postupci na to nagone.
Treća dijeta je dijeta velikog čišćenja, i ne znači da trebate usisavat i prat prozore i krčit ormare. To znači da ćete u svoj organizam unosit mješavinu vode, soka od limuna, javorovog sirupa i papra nekoliko puta dnevno. Pa ja čitam i ne vjerujem šta čitam. Znači ne jedeš ništa, samo bokali puni vodurine, kiseli od limuna, ljepljivi od javorovog sirupa i crni od papra, i to žlempaš cijeli dan?! Jel znate vi šta bi ja bila u stanju napravit da me se drži na bokalima, da ih sad opet ne opisujem, kroz par dana? Pa ja bi pojela pola viseće kuhinje i prekrivače sa obadva trosjeda ( ono, zbog vlakana ).

Pa kad to tak sve pročitaš, najjednostavnije je stavit lokote na vrata od frižidera i špajze i ključeve bacit u šahtu od kanalizacije. Takozvana željezna dijeta, iza koje jedino može uslijedit otkidanje vrata s rashladnog uređaja i provaljivanje u špajzu, i to najkasnije nakon jednog dana zurenja u lokote.
A sad me izvinite, idem jest. Ogladnila sam od same pomisli na stavljanje lokota.

komentiraj (7) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2021

O strahu

"Strah je intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna". To je definicija straha, primarne emocije koja nas već mjesecima pritišće u čelični zagrljaj. Zajedno s tugom, osjećajem nemoći, ljutnje...svega tu ima izmiješanog. Kao kad slikaru ispadne paleta i boje se izmiješaju nekad u čaroban a nekad u stravičan kolorit.

Činjenica je da su naši životi nepovratno izmijenjeni silinom traume koju smo preživjeli.Trebaće proći jako puno vremena da se barem malo ublaže posljedice. Strah utisnut u podsvijest nešto je najstrašnije. Neki sam dan objavila prekrasnu fotku večernjeg neba, prošaranog tamnim i ružičastim oblacima, i obrisala sam je kad su krenuli komentari tipa - nebo je opet čudno, takvo je bilo i onog dana. Uzalud sam odgovarala - ljudi, pa to je samo nebo, igra oblaka u predvečerje; uhvatila sam ih u igri i to je sve. I dalje su stizale čak i fotke ružičastog neba ( kojeg se ja recimo uopće ne sjećam ), pa sam naprosto obrisala fotku jer su imene uznemirile reakcije. Danas smo recimo kuhali ajvar, i odlučila sam ja otići u dućan po kruh i još neke sitnice, jer što ako drmne, kako ću ja ugasiti plin i maknuti ranjglu?
Normalno je da se bojimo; tlo i dalje podrhtava i nema čovjeka koji se ne boji, ali nikako nije dobro ovo što svako toliko pročitam - hoće li sad opet drmnuti neki jači? Zar će nam se svakodnevica, uz ovo stravično rušenje kojem svjedočimo, pretvoriti u neprekidno kopanje po aplikacijama? Ionako skačemo na svaki jači zvuk - kamiona, autobusa koji vozi školsku djecu, lupanje ograde kod susjeda. Sve je čudno, i kad psi laju i kad šute, i kad je nebo šareno i kad nije, i kad puše i kad je mirno. U svemu pronalazimo znakove nečega.

Na našu ogromnu nesreću, svjedočili smo razornoj prirodnoj sili koja ne daje mogućnost previše odabira. Nije to boja kaputa ili visina peta koje ću obuti. Nema načina da se zaustavi i da se zna trenutak kada će se ponovo desiti i kojim intenzitetom. Jedino moramo iznaći način da se nosimo sa strahom, da nas ne proguta dokraja. Pretvoriti ga u oprez, ako je ikako moguće. Pokušati strah umotati u nešto drugo, na bilo koji način.
Ja recimo kuham paprike i ajvar, uz mjere opreza. Nastojim ne tražiti znakove u boji neba. Pokušavam strah ugurati u ladicu iz koje neće izviriti van kad god protutnji kamion pa se cijela kuća strese. I tako dan po dan. Nema druge.

komentiraj (12) * ispiši * #

subota

rujan

2021

Beskrajna tuga...

Tako sam umorna. Od loših vijesti, od mahnitosti koja obuzme ljude pa onda uzmu živote djeci.

Moj mentalni sklop naprosto ne može procesuirati tako nešto. Djeca su svjetlost svijeta, malene nježne krijesnice koje pronađu put do srca i kroz najveću tminu, i svojom ljepotom ispunjavaju naše duše, bez obzira što nas okruživalo.
Srce mi je na tren stalo danas kad sam pročitala što se dogodilo. Meni su odmah pred očima moji najdraži frajeri, moje najveće dvije radosti, moji prekrasni dječaci koji su mi u život unijeli toliko radosti i ljepote. Najdraži frajer plavog pogleda i čarobnog osmijeha, tako nježan i poseban, i manji najdraži frajer koji sve kupuje treptanjem onim ogromnim trepavicama, moj ljevak. Oni su moje najveće blago; da mogu, trpjela bih strah od potresa umjesto njih i padala umjesto njih. Ne postoji ništa na ovom svijetu što za njih ne bi učinila. Prije dvije godine krenula sam na kestenijadu u Kostajnicu, čekala kesten cug iz Zagreba na sisačkom kolodvoru kad su mi javili da je najdraži frajer na pretragama u bolnici zbog bolova u trbuhu. Dočekala sam prijateljicu na peronu, pružila joj knjigu i pješice otišla do bolnice. Preplakala cijeli put. Nazvala školskog kolegu koji radi kao liječnik u Sisku i zamolila ga da nazove pedijatriju i javi mi što je. Nazvao me vrlo brzo, da me umiri i kaže mi kako je moje sunce dobro i da su svi nalazi u redu. Čekala sam ih u prizemlju pedijatrije; ubrzo je sišao, blijed i iscrpljen od bolova i neprospavane noći, zagrlio me svojim ručicama i šapnuo mi na uho - pa kako si znala da sam tu? A ja sam udisala njegov miris, i ljubila ga, i zahvaljivala nebesima što je s mojim voljenim dječakom sve u redu i ide kući.

Troje mrtve djece iz Zagreba ništa više ne može vratiti u život. Njihove je živote uzeo njihov otac - monstrum. Zato bih ja recimo uvela smrtnu kaznu. Naudiš djetetu - neka te sprže. Možda bi barem neki od monstruma prerušenih u ljude zastali pri pomisli da će im život biti oduzet, jednako kao što su ga oni oduzeli ubivši svjetlost svijeta.

komentiraj (18) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2021

Kud nisam žena - mačka...

Jutros idem radit, sva mrljava od noćašnjeg buđenja ( prvo onog uobičajenog oko pola jedan, a onda onog rekla - kazala buđenja kad je opizdilo 4,1 pa još jedan malo slabiji, da pojača umjetnički dojam ).

Prvo sam se nasekirala kad sam pročitala onu već općepoznatu činjenicu da se potres osjetio 13 kilometara od Siska. Više ne znam jel bi se trebala smijat il šta bi trebala kad to pročitam. Znači nas usred noći strese to šta nas strese, i Sisak i Petrinju i Glinu al to se sve zove 13 kilometara od Siska. Pa točno mi dođe da im kupim kartu Hrvatske pa da više znaju napisat gdje je bubnulo. Iako za to zapravo nema potrebe, jer sudeći po komentaru divne gospođe koja više ne prati moju skromnu stranicu to su sve "rekla - kazala" potresi i mi zapravo izmišljamo da svako toliko bubne. Ajde smirila se nekako dok sam popila kavu, šta mi se vrijedi sekirat kad ionako umišljam da je bio potres, jel tako; već sam konstatirala da je to sve srušeno jer mi Petrinjci lupamo vratima ko divlje zvijeri i normalno da je došo dan da se pola grada sruši od te nabijačine.
Svratim u jedini usputni dućan u kojem mogu kupit pecivo, kavu i cigarete. Nabijem masku, dezinficiram ruke, kupim to šta trebam i krećem prema ruševinama. Kadli eto nekog vozila šta se koristi za na bauštelu; vozi majstor ko da ga svi vrazi gone i parkira ravno ispred mene, pali sva četri i baulja van. Nogostupom hodat ne mogu, ograđen je zbog mogućnosti da se zgrada uruši. Znači trebam zaobić paklenog vozača, to jest parkirano vozilo i doslovno hodat bijelom crtom jer nemam kuda. Tu se meni jako diže tlak, ja spuštam masku i pitam:
- Jel bi bili tak ljubazni da mi objasnite kroz kuda da ja sad prođem?
On se okreće i gleda u mene, naime više kroz mene, jer kak se ja uopće usuđujem obratit vitezu okruglog stola koji je uparkiro konja i leti po burek i cigare?
- Jel mene vi to pitate? Pa idem u dućan, gladan sam.
- Ne pitam jeste gladni, pitam kroz kud bi ja sad trebala proć?
On prevrće očima i ponavlja da je gladan, pa malo odradi džepni biljar i otputi se prema dućanu. Masku naravno nema, šta će mu kad je gladan i planira počet žderat burek još putem do kase?
Ja zaobilazim jebeni auto i zamišljam kako bi bilo vrlo efektno pretvorit se u ženu - mačku iz Betmena, izgrepst mu sav auto i izbušit gume i okrenut ga na krov, a onda vlasnika po izlasku iz dućana sačekat, bacit mu burek u šahtu, napljuskat ga i natjerat da me krka lonca nosi dolje do suda, sve takav gladan. Jedva nekak prebauljam prek ceste, idu ljudi autima i kud zaobilaze parkirani auto tud još ja hodam posred ceste da se dočepam druge strane.

I onda mi pukne pogled na koridor u nastajanju, znate onu fotku na kojoj je sprejom napisano " skela 15x2", i na sve ono pored čega moram proć...Znate šta ću vam reć? Točno mi je žao šta se nemrem pretvorit u ženu - mačku pa da nabubetam sve te pametnjakoviće i niškoristi eksperte koji nam piju krv već devet mjeseci, i zbog kojih ja hodam sredinom ulice ko da nisam normalna.
Moram poradit na tome da konačno naučim normalno zatvarat vrata, bez nabijačine. Jer da ne nabijam vratima ne bi jutros morala zaobilazit ruševnu kuću i parkirani auto gladnog majstora.
Pa mi ćemo svi poludit, ako već i nismo.

komentiraj (19) * ispiši * #

srijeda

rujan

2021

Pretvaram se da ne vidim...

Mjesecima se pretvaram da ne vidim krhotine mojeg kutka svemira koji nestaje u nepovrat. Jednako se tako pretvaram da ne vidim pukotine na zidovima u mojim sobama i hodniku. Vrlo je jednostavno; ako mi pogled i zaluta gdje ne treba, skrenem ga na neki komadić preživjele ljepote.

Imam tri mogućnosti da ujutro dođem do zgrade suda i odem na posao. Prva je proći Nazorovom; koliko god se pretvarala da ne vidim, ovdje to ne pomaže. Toliko je bola u toj ulici kojom sam nebrojeno puta prošla, toliko sjećanja na neke sasvim drugačije dane. Druga je proći Gundulićevom ulicom, pored zgrade osnovne škole i gimnazije; tamo se pretvaram da ne vidim srušenu staru tvornicu, krovište osnovne škole koje se očajnički drži i čudo je da se već nije urušilo i zgradu gradske uprave još uvijek urešenu božićnm ukrasima. Treća je spustiti se Kačićevom do Gajeve i pretvarati se da ne vidim usku ulicu uništenu prolaskom tolikih vozila, sigurne koridore - kako nazivaju skele sa nabacanim drvenim daskama i stravičnu prazninu gdje su već srušene stambene zgrade.
Odabrala sam Gundulićevu, jer onda iza stravičnog pogleda na ulaz u Nazorovu i prolazak pored škola, gradske uprave i katastra dođem do našeg prekrasnog parka, koji diše svojim stablima kao da se ništa nije desilo. Naše se lipe i ginkgo pretvaraju da je sve u redu, baš kao i ja; njihove krošnje još uvijek grle nebo i daju nam privid nekadašnjeg života koji se nepovratno izgubio.
Idući pored zgrade katastra, obavijene prvom jesenskom maglom, ugledala sam na prozoru pomalo nestvaran prizor - stucku koja stoji potpuno cijela, u zgradi uništenog krovišta i popucalih zidova. Stucku u kojoj su nekoć nosili vino ili vodu, stucku koja je prepoznatljivi petrinjski suvenir. Zastala sam i gledala je, pitajući se kako je moguće da je preživjela? Pretvara li se i ona da se ništa nije desilo?

Sve sam svjesnija da nam jedino preostaje tražiti komadiće preživjele ljepote kako bismo i sami preživjeli i izdržali svu tugu koja nas je stisnula nemjerljivom snagom, i nadati se da će nas ti komadići održati na životu.

komentiraj (17) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2021

Pohod na mesnicu

Muškarci koji kupuju meso za nedjeljni il bilo koji ručak znaju ižmikat mesara ko periljak. Ono, poslala ih ispaćena supružnica da nabave najbolji komad koji će se idealno sljubit sa prilogom i salatom, pa onda nema smisla da skiksaju. Šta ak joj donese doma neki žlunjak, pa bolje da ga satare božemeprosti neki kamion putem kući nego da ga se ona dohvati.

I onda on, manirima velikog znalca, pilji u rashladne uređaje i odabire ono po šta ga je poslalo.
- Daćeš mi komad mesa za juhu, da nije ni premastan ni prekrt. Ne taj, prevelik je. Ne ni taj, premastan je. Daj izvadi ovaj tu ( pa upire prstom kroz kištru sa svoje strane pulta, nesvjestan da mesar stoji sa druge strane i pojma nema u šta on upire ). Ne taj, još malo dolje...e taj. Taj je dobar. Kolko važe? U jebote, rekla je pola kile, tu ima skoro kila.
( Mesar pita da jel hoće manji komad mesa i malo kosti. )
- Kakve kosti, rekla je meso da kupim. Šta ja znam jel uopće stavlja kosti u juhu.
( Mesar objašnjava da kad staviš kost u juhu onda juha bude kraljevska. Upliće i mene u jušnu epopeju, kaže - evo gospođa uvijek uzima i kost za juhu. Gospođa, da ne kažem ja, znalački klima glavom, jer mesar iznosi istinite tvrdnje. )
- A daj onda manji komad i kost, valjda će bit dobro. Ne taj, prekrt je, ovaj ispod...e taj je dobar.
( Mesar važe meso i donosi kost koja će od juhe stvorit fantaziju, već vidim. )
- E sad mi još treba kila šnicla, rekla je za pohanje. Ne taj komad, ovaj mi je ljepši.
( Mesar kaže - to je lopatica, nije šnicl; ako je za pohanje oda svakako treba šnicl. )
- A onda daj od toga šta si pokazo prvi put. Ne tak tanko rezat, šta ti je?
( Mesar objašnjava da je za pohanje svakako bitnije da šnicl bude tanje narezan, jer se lakše rastuče batom. )
- Nemoj samo da ja nadrljam kad donesem najlonkesu kući. Daj mi reci šta ono visi?
A nema šta ne visi - kobasica, špeka, nema šta nema. Ispostavlja se da je to šta njega zanima komad nekog suhog mesa.
- Daj mi toga pola odreži.
( Mesar odgovara da nemre pola odrezat, ide na komad. )
- Pa kak nemre pola, šta će mi to cijelo? Koliko je kila? Ajde vagni.
( Mesar važe, izbaci cijenu. )
- Ma vraćaj nazad, preveliko je. Ne kužim zašto se nemre rezat al ajde. Daj da platim.
Plaća, uzima svoj ručak u nastajanju i odlazi, sretan jer je obezbijedio najbolje meso za svoju obitelj.

A ja ga vidim u vremenu kad se živilo u špiljama, takvog neupućenog, kak pokušava ulovit jelena kojeg je naručila ispaćena domaćica e da bi iskoristila i kožu za neki prekrivač il opravu, a on u naletu neznanja i u pokušaju da impresionira familiju forsira lovački napad na špiljskog medvjeda.
Ono, da ne mora ić lovit idućih tjedan dana. Pa uz malo sreće jedva izvuče živu glavu jer ga ručak u nastajanju gari sve do ulaza u špilju, i spašava ga rođena žena bijesna ko ris jer vidi da će opet morat brat bobe po grmlju za dijetni ručak.
Za nju, vidno uznemirenu, špiljski medvjed je ko plišana igračka.

komentiraj (8) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2021

Dječak satkan od snova

Moj najdraži frajer pohađa glazbenu školu. Odabrao je gitaru, što drugo bi mogao odabrati dječak plavog pogleda koji voli Erica Claptona, Jeffa Becka i Jimmya Pagea.

- Kako ti je u glazbenoj školi? - pitam ga dok završava kornet od vanilije.
- Jako mi se sviđa. Naučio sam gdje je E-dur i E-mol na gitari. Primi sladoled, molim te.
Uzimam sladoled, a on mi prstićima pokazuje kako na imaginarnim žicama trebaju stajati prsti za ono što je naučio.
- Mol je malo tužniji od dura, znaš li ti to? - govori mi dok uzima sladoled natrag.
- Znam, ali ponekad je glazba tužna, zato postoje molovi.
- Naučio sam napisati violinski ključ. I znam da postoje polovinke, i četvrtinke, i osminke. Sve ti ja to učim na solfeggiu.
Slušamo njegove najdraže gitariste, on nepogrešivo lupka ritam nogom i hvata melodiju onih pjesama koje još ne zna. Njegov sluh je savršen i poigrava se njime dižući glas čas oktavu dolje, čas oktavu gore. Ja slušam i uživam, jer i sama silno volim glazbu i znam koliko je utjehe, snage i ljepote u njoj, a moj najdraži frajer prepoznao je vrlo rano koliko je glazba moćna.
Najednom podiže svoj plavi pogled i pita me:
- Što misliš, hoću li ja jednog dana svirati bolje od Claptona?
Primam njegovu ruku koja će ubrzo biti veća od moje.
- Ti možeš biti sve što poželiš, samo moraš biti uporan i puno vježbati. Svi su tvoji omiljeni gitaristi puno, puno vježbali da bi znali ovako svirati. I ti ćeš jednog dana svirati tako, čak i bolje.
- I ti zbilja vjeruješ da ja to mogu?
Grlim ga i dodirujem njegovu kratku, mirisnu kosu.
- Možeš, mili. Sve što poželiš. Samo budi uporan.
Osmijeh se širi njegovim licem, i nastavlja slušati dalje.

Meni bljesne sjećanje na mog brata koji je satima znao biti zatvoren u sobi i svirao je, svirao i svirao, sve dok do savršenosti nije dotjerao ono što je želio savladati.
Nadam se da će moj najdraži frajer imati istu upornost i da će mu se ostvariti želja da nadmaši jednog od najvećih, ako ne i najvećeg gitarista svih vremena. Clapton je velik zalogaj, ali i moj najdraži frajer je dječak satkan od velikih snova. Neka mu se ostvare.

komentiraj (12) * ispiši * #

subota

rujan

2021

Flašice su moja kob

Ko o čemu - ja o flašicama. Jebiga, nisam se znala dvaput il triput udavat pa da po tom pitanju uđem u Kuću slavnih, za naslikavat se polugola sam debelo prestara, staru robu iz ormara sam pobacala pa nemam više opcije "povratak u prošlost kroz prnje", i šta mi drugo preostaje nego prat flašice i punit ih koječime.

Krastavce nisam ni slikala, sad ne znam jel mi se to onda prizna pod napravljeno? Dobro da sam se sjetila papriku slikat prije nego šta sam je zašuškala u dekicu da joj ne bude zima. Čisto da se vidi da ne izmišljam i da ne perem flašice samo zato da bi ispalo da ko nešta radim.
Kažu - pa kupi kad ti se prijede. Pa gdje da kupim kad se probudim u pola dva ujutro i padne mi na pamet kisela paprika? Znači moram imat u špajzi za urgentne situacije, i najbolje da onda imam svoju papriku jer znam da ima više flašica i ne moram pazit jel treba il ne treba kupit novu flašicu.
E sad mi je panika gdje to sve složit? jer još treba napravit i ajvara za pod zub, biće flašica svačegnečeg, a složit na police pa riskirat da se to strmopizdi, pardon popada na pod...to ne dolazi u obzir. Šta znači da će mauzolej dobit dodatnu funkciju, zimnicu složenu u kutije na podu. Ništa mi drugo ne pada na pamet.

Svašta sam držala u mauzoleju ( i još uvijek držim, da ne nabrajam sad opet stavku po stavku, sjećate se valjda - kotlić za gulaš i pripadajući nogari, inoks rešetka za roštilj na kojoj se može prespavat i sve te alatljike ), al zimnicu nisam nikad. Za sve postoji prvi put.

komentiraj (18) * ispiši * #

srijeda

rujan

2021

Ovo nema naslova...ovo sam ja :)

Ovo sam ja, prije točno godinu dana. Blažen fejsbuk koji podsjeti šta se objavilo prije godinu, dvije, osam, nebitno. Ova mi je fotka došla ko naručena za ono šta sam htjela reć.

U nekoliko sam navrata spomenula da nikako ne podnosim podcjenjivanje, pogotovo kad podcjenjuješ nekog koga uopće ne poznaješ. A zapravo je još strašnije kad podcijeniš nekog koga poznaješ, pa makar i površno. Nismo svi isti i svako bira svoj način i svoj put. Neka žena uz puno odricanja i truda postane vrhunska znanstvenica. Neka žena se svede na komad mesa i koristeći tijelo ko najjače oružje glođe banane na terasi i pozira svugdjenegdje, jer je to njen način predstavljanja svijetu. Neka žena trpi zlostavljanje jer se ne usudi iskoračiti iz zla koje ju proždire. Neka žena cijeli život provede u ribanju, peglanju i kuvanju.
Ja sam godinama bila vrlo, vrlo nesigurna u sebe, u ono što jesam. Zašto - pojma nemam. Uvijek mi se činilo da sam nezgrapna, da sam previsoka, da sam premršava...uglavnom sve nešta nepovoljno po mene. Godinama sam počinjala nešta s pisanjem i prestajala; mislila sam da riječi koje bi pustila u svijet naprosto nikog neće zanimat. Godinama sam jela govna, servirana u raznim oblicima, i kad sad o tome razmišljam ne mogu se načudit koliko sam ih pojela. Ni kriva ni dužna. Toliko ružnih stvari preživjela i progutala; to znaju oni koji me dobro poznaju.
Progledala sam ubrzo nakon one stravične prometne koju smo čudom preživjeli. Samo se probudila jednog jutra, i pomislila - pa hoćeš li stvarno otić s ovog svijeta, a da nikakav trag ne ostane iza tebe? Počela sam pisat, i iz mene je krenula bujica riječi zadržavana godinama. Shvatila sam da je moj odraz u ogledalu zapravo nebitan, i da sam se godinama opterećivala glupostima. Godinama nisam nosila suknju jer sam bila ubijeđena da imam pretanke noge. Nikada nisam ni pokušala iskoristit eventualne tjelesne predispozicije; to mi je bila zadnja rupa na svirali. Meni ne predstavlja problem objavit fotku na kojoj sam raščupana i bez šminke; nisam ni fotomodel, ni posvuduša, ni zvijezda. Imam previše kilometara u nogama i previše godina da bi me fermalo jel sad ta fotka prikladna za objavit ili nije; uostalom da me tak nešta fermalo bavila bi se nekim drugim stvarima u životu i vjerojatno puno lagodnije živjela.

Pa kad mi neko kaže da imam komplekse, mogu se samo nasmijat od srca. Nekad sam ih imala. Više ne. Spoznaja da živim poklonjene dane rješava sve komplekse ko čarobnim štapićem. Zapravo sam to htjela preporučit i vama; jako je dobar osjećaj bit samo svoj i bit ono šta zapravo jesi. Bez obzira na bilo čije riječi.
Trebali bi živjet u nečijoj koži da bi spoznali šta se krije iza nečijeg osmijeha. To nažalost nije moguće, ali je moguće i izvedivo uvijek i u svemu bit čovjek drugom čovjeku.

komentiraj (9) * ispiši * #

utorak

rujan

2021

Meni se ( ne ) spava

Tri noći zaredom imam manevre sa spavanjem.

Zaspim uz teve - ne valja, probudim se u dva. Zaspim bez tevea - ne valja, probudim se u tri. Pa mi smeta tišina. Pa taman pridrijemam - počne lajat susjedova kuja, ori cijela ulica. Eto ti kad mi smeta tišina, već se kuja pobrine za orkestraciju. Nataknem slušalice, nađem nešta ko za uspavljivanje...ne bi nariktala glasnoću al nikako. Ako stišam ne čujem ništa osim kuje, ako pojačam ne paše mi ritam njenog laveža uz mjuzu. Pa razmišljam bil se digla, šta da radim? Ko još normalan u tri ujutro rošta po kući? Treba ić radit, treba odfunkcionirat na poslu, a ja ko zombi. Pa mi smeta svjetlo od rutera. Pa gledam na sat svakih dvadeset minuta, zadnji put oko pet i deset. I budi me alarm u šest, a ja bi najrađe progutala mobitel al odustajem da mi ne vibrira po jednjaku, samo mi to još treba. Jer na mom mobitelu se alarm ponavlja do iznemoglosti, ko će durat još to treskanje po unutra.
I šta je najgore - evo sad mi se spava. Kapke nemrem držat otvorene. I sad ću zaspat, pa oko ponoći eto mene ko zvijezda Danica. E onda roknem šlaftabletu, pa uz malo sreće možda odrapim do tri, pola četri.

Osjećam se ko da me živu pojelo pa neprovarenu povratilo i ostavilo da zijevam.
Pa jel moguće da se ja više za života neću naspavat? Ono, u komadu odspavat noć ko sav normalan svijet? A podočnjaci samo rastu, ko sarme. ( I sad još sarmu spomenem...neka, imaću o čemu razmišljat kad se u tri probudim. )

komentiraj (8) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2021

Tuškabinofobija

Priča mi frendica kak su joj se zaglavila vrata na tuškabini.

Ušla žena oprat kosu i istuširat se, i da će van - vrata ni trc ni mrc. Guraj, navlači, lagano, jako - ništa. Dozivala i jedva nekako dozvala ispaćenog životnog supatnika da je odglavi iz tuškabine, bio čovjek valjda na dvorištu. Jedva nekako i on odglavio vrata, da izbjegnu opciju a - zvat štajaznam vodoinstalatera il opciju b - razbijat vrata sikirom il opciju c - spavat u tuškabini dok vrata ne počnu surađivat kod otvaranja.
Tu je mene uhvatila panika naskroz. Ja ionako stalno imam u vidokrugu torbu sa dokumentima i tabletama, i dok kuvam i kad idem leć. Znači kad legnem torba je na lijevoj strani, šunjalice nariktane da ih samo mogu nataknut na noge i donji dio trenirke nadohvat ruke. A tuškabina je priča za sebe, sve uz neviđene mjere opreza ko da dolazi američki precjednik; prvo torbu s dokumentima i tabletama metnem kraj vrata od kupaone i nariktam sve šta trebam nariktat na željene pozicije, znači ručnik, prnje, gel za tuširanje. Onda brzinom svjetlosti zbavim tuškabinu i brzinom svjetlosti oblačenje, jebiga takva je situacija. I onda takva napol obrisana i uglavnom majice obučene naopačke selim torbu s dokumentima i tabletama kraj lokacije za spavanje.

I sad ja danas iza te njene priče trebam oprat kosu. Kud sam bijesna ko ris šta nisam uspjela nać svoju farbu da se i pofarbam, tud me ona isprestravila sa zaglavljivanjem vrata. Ništa, stavila torbu kraj vrata od kupaone i prala kosu izvana, sagnuta, s glavom u tuškabini. I ide to, malo bole leđa i gadan je osjećaj zbog mojih polomljenih sinusa, al sve je bolje nego da se zaglavim. Tuširanje će, predmnijevam, sad danima bit uz još dodatno pojačanje mjera opreza, znači nema zatvaranja vrata na tuškabini i skupljanje vode jedno pola sata iza tuširanja. Znate kak je to kad si paničar, leti ono crijevo ko vatrogasni šmrk vamotamo.

Kud mi je to uopće išla ispričat, koga još briga za vrata od tuškabine. Sad nek imam i tu tuškabinofobiju jebote.

komentiraj (20) * ispiši * #

petak

rujan

2021

No comment

Obzirom na vidljivi svekoliki napredak u stvaranju sigurnih koridora i osiguravanje zidova da se ne uruše svim raspoloživim sredstvima, imala bi ja ko nestručna osoba par nestručnih savjeta vezano za svaštanešta.

Vidim da se recimo zidovi mogu povezat preko oluka nekakvim trakicama. Općejepoznata činjenica da je to onda jako ko da ima tri armature. Pa možda da se pokuša obmotat zidove ljepljivom trakom? Ne selotejpom, nego onom širokom smeđom trakom kojom se kelje kartonske kutije. Oplete se jedno pet, šest puta okolo naokolo i to drži do neslućenih razmjera. Jer ako komadić trake drži recimo kartonsku kutiju punu mesnog nareska, onda šest slojeva mora držat zid. Možda je malo problem šta dolazi jesen i ružnije vrijeme, al mogu majstori svakih par dana pokeljit još par obavitnji trake i nema mrdanja. Jedino malo pripazit da boja trake paše uz fasadu, tako da pročelja budu izglednija i da se ne kelji recimo smeđa traka na roza fasadu. Tu obavezno nabavit bijelu traku, znači pazit na boje pod obavezno.
Nadalje, dali bi se ti koridori svakako iskoristit. Jel ne bi bilo zgodno naprimjer vidjet i male stoliće za kavu na tim fosnama? Čisto da svi ovi šta moraju hodat ispod vide da je to silesija od izdržljivosti i da nema panike, jer ako neko gore može držat stol i stolce onda čemu stvarat problem oko hodanja ispod kad je to presigurno?

Ne da mi se više smišljat još neke ideje za korištenje. I nisam poludila. Samo pokušavam iznać dodatna rješenja koja bi doprinijela osjećaju sigurnosti. Doista i ovo šta se vidi zbilja ulijeva veliku sigurnost, al da se još obmota ljepljivom trakom izgledalo bi ko atomsko sklonište.
Pa sve gledam i ne vjerujem svojim očima. Jelda da izgleda nadrealno?

komentiraj (14) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2021

O umoru i selotejpu

Skužila sam da više ni približno nemrem napravit dosta toga po kući, a da se ne smorim.

Jebote, pa kad se sjetim kak sam nekad mogla u cugu oprat sve prozore u jedno dopodne ( četri sobe plus hodnik i blagovaona ) i još usisat i obrisat prašinu i oprat podove. Sad dok skinem samo firangu s jednog prozora moram odmah malo sjest da se dobijem, pa mi se počne vrtit ( blažena prometna ), pa dok skinem firange i stavim ih prat ja sam zrela za odspavat jednu turu. O pranju prozora neću ni pričat; već nakon prvog sam krepana naskroz, ko da sam orala volovima i to neposlušnima, a ne oprala to malo stakla.
Pa kad se sjetim kako sam nekad znala u jednom danu otić po paprike i patlidžane, sve očistit i samljet i skuvat ajvar, i još poslje sve oprat. Sad je operacija kodnog naziva ajvar podijeljena na tri dana - prvi dan perem flašice, drugi dan čistim i pripremam povrće, a treći dan kuvam ajvar i na jedvite jade operem ranjglurinu. I onda dva dana skapavam.
Evo recimo danas sam malo usisala, i to ofrlje, ništa detaljno, mahnula prašinu i prebrisala podove. Boli me kičma da ne znam kak ću zaspat ( mislim znam kak ću zaspat, ima se brufen pa se bubne i drži neko vrijeme ). Ko da sam Bakingemsku palaču usisavala a ne dnevni boravak i blagovaonu. Gledam kupaonu, zrela je za šest generalki. A ja ko preparirani fazan, uđem kad moram i izlazim da ne probudim pauka Đuru koji mirno spava snom pravednika ispod bojlera. Sad mi negdje skida sve po spisku jer sam upalila vešmašinu, peru se neke deke, eno lupa ko da slijeće cijela eskadrila u zahod.
I sad ja vas pitam - šta se može očekivat za recimo par godina? Pa ne da neću prat prozore nego ću se pravit da ih uopće ne vidim. Tamna stakla na oči čim se ujutro probudim i ne skidat ih dok ne krenem spavat. Ne vidim drugo rješenje.

O onom drugom problemu zvanom da negdje zaturim škare il pincetu pa tražim tri dana neću ni pričat. Neki dan sam tražila selotejp, ne bi ga našla da mi za glavu treba. Nema ko da ga je pojelo, a znam da imam tri komada. I znate gdje je bio? U torbi za na poso.
Da mi je znat ko ga je stavio u torbu ruke bi mu iščašila u ramenima. Ja nisam, nema teorije. Zapravo sam svaki dan sve sigurnija da imam u kući neka bića koja preturaju po ladicama i vade mi mast čim se nekud maknem. Točno mi dođe da kameru stavim pa da vidim ko su, i da ih onda ljudski zamolim da mi nešta korisno naprave dok me nema, recimo operu prozore. Najlakše je nekog pravit ludim sa selotejpom.

komentiraj (7) * ispiši * #

utorak

rujan

2021

Operacija Most

Eto je prije par dana u javnost procurio dokument o operaciji kodnog naziva Londonski most, koja obuhvaća desetodnevlje u slučaju da umre kraljica. Vlada sad mora provest istragu ko se usudio zajebavat i pustit dokument u javnost.

Znači kad dođe do situacije, sve zastave u Velikoj Britaniji moraju bit spuštene na pola koplja plafon, da ne kažem najduže deset minuta od službene objave kraljičine smrti na nacionalnoj televiziji, a javnosti bi se trebao obratit i njezin sin i nasljednik. Zamislite vi tu strku; lako tamo gdje su zastave nisko, al šta gdje su zastave visoko pozicionirane? Jel se neko još treba slomit da bi u roku deset minuta zastava bila na pola koplja?
Dalje, glavne slike na svim vladinim i kraljevskim web stranicama i na društvenim mrežama imaju u roku odmah bit promijenjene u crni transparent, a vladini dužnosnici ne smiju ni prismrdit društvenim mrežama. Šta imaš ti štračit po fejsbuku il instagramu i keljit izljeve tuge i metat one smajliće šta bleje? To kad prođe sve šta treba proć ko šta slijedi u nastavku.
Onda treba bit misa zadušnica u katedrali Svetog Pavla koja je isplanirana, al treba izgledati spontano. Šta znači da je to već navježbano; kad se objavi, zna se ko treba spontano doć u spomenutu katedralu i zna se ko će spontano održat misu.
Sprovod bi se trebo održat tek deset dana nakon kraljičine smrti, tijekom čega će bit proglašeni dani žalosti, a lijes će do tada bit izložen u Buckinghamskoj palači i moći će ga obić odabrane VIP osobe uz karte s naznačenim vremenom posjete. E pa tak se to radi; dobiješ kartu i piše - štajaznam, recimo u utorak u 18:45 imaš se nacrtat u palači i odat počast. Nema naguravanja i načekivanja, stigneš sve pripremit i uvježbat žalosni korak.
Sam dan pokopa biće proglašen Nacionalnim danom žalosti, ali ne i praznikom, pa će, ako padne na radni dan, poslodavci moć sami odlučit hoće li svojim zaposlenicima dat slobodno ili ne. ( Čuj proglasit dan ukopa praznikom, božemeoslobodi; kak su samo došli do te spoznaje da to ne treba bit praznik? )
Jedino šta ne piše u dokumentu je kad bi onda trebo bit okrunjen novi kralj. Al i to će se načekat, Elizabetu je okrunilo devetnajst mjeseci nakon smrti njenog oca.

Mislim načekaće se kakogod. Jer kraljica ima devedesetpet godina, prije ručka bubne džin sa komadom limuna i ledom. Tokom ručka bubne čašu vina i suhi martini. Navečer bubne čašu šampanjca. Pa vi mislite jel nije možda tajna dugovječnosti u umjerenom konzumiranju raznovrsnih alkoholnih pripravaka.
Živli.

komentiraj (11) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2021

Šaka suza i nešto smija

Ajme kakav dan danas...nema šta me nije opralo od emocija.

Dok sam prala krastavce i teglice za kiseljenje sjetila sam se moje mame i njene špajze prekrcane zimnicom. Dala je napraviti ogromne drvene police koje su bile pune od do - pekmeza od šljiva, pekmeza od marelica, ajvara, kiselih paprika i onih filanih kupusom, cikle...nema čega nije bilo. Svake godine ista priča, krajem ljeta kretala je operacija zimnica i završavala kiseljenjem kupusa u listopadu. I konačno sam prošle godine pronašla način da dobijem paprike filane kupusom poput njenih, a da mi ne potamne u flaši i da ne podivljam zbog toga. Puno sjete obojene tugom.
Onda sam se otputila u grad na kavu s jednom krasnom vrtićkom tetom, koja ima nekih sjajnih ideja i zamolila me da zajedno nešto odradimo. Dok sam hodala prema hotelu nisam si mogla pomoći, opet iznova suze koje nikako ne uspijevam kontrolirati kad dođem u centar. Valjda će doći dan da prestanem, za sada mi ne uspijeva i nije me sram to reći. Svaki put gledam svoj život na svakoj stopi kojom kročim i gledam ostatke i krhotine koji jezivo bole.
Dok smo sjedile u slastičarni spazim petoro ljudi koji hodaju cestom, pored nas; Petrinja je mala, vidim da nisu Petrinjci i po izgledu i po načinu na koji ležerno hodaju prema najgorim ruševinama kod parka. Malo me štrecnulo, jer uz dužno štovanje svima onima koji dolaze vidjeti rezultate najstrašnijeg razaranja Petrinje u meni to izaziva još snažniju bol. Kad smo ustale i pozdravile se, ugledala sam iste te ljude u povratku, tamo gdje stoji metalna ograda i natpisi “kretanje na vlastitu odgovornost”; jedna od žena grohotom se smijala zabacivši glavu unatrag. Htjela sam joj prići i reći – kako se usuđuješ smijati, udisala sam miris lipa dok me tata vozio na biciklu pored svih tih kuća, u Bonbonierri sam kupovala svoje najdraže slatkiše, u starom hotelu je vikendima uvijek bila tako dobra živa svirka…a onda sam se na vrijeme sjetila da njoj Petrinja ne znači ništa. Ona je došla napraviti par selfija pored onih najjezivijih ostataka nečijih života i možda je usput popila kavu. Dugo nisam osjetila takvu gorčinu, vjerujte mi. Dok sam hodala, vratio mi se flashback svih onih ljudi, koji su odmah nakon kataklizme stigli u naš grad pomoći koliko mogu, svih vatrogasaca, Bad Blue Boysa, malih velikih ljudi koji nisu imali vremena grohotom se smijati jer su uklanjali Balrogove strašne tragove.
Popodne sam ukiselila dio krastavaca, ostalo mi ih je još za napraviti onu finu šarenu salatu od krastavaca, paprika, lučice, kupusa i zelenog paradajza. Konačno se i sama grohotom nasmijala, jer sam naišla na video u kojem tvorac izjave “Život ide dalje” govori na engleskom, a onda i na njemačkom. Engleski je neprevodiv, a njemački se svodi na to da je svaka druga riječ “alzo”. Gdje samo pronalaze takve jezične talente, to je za ne povjerovati.

Trebala bih dodatno još malo poraditi na tekstovima za knjižicu, ali to će čekati, jer bih morala opet otvarati sliku po sliku. Bolje da mi ostane u glavi smijeh zbog jezičnog umijeća čovjeka koji nam daje smjernice kako trebamo nastaviti sa životom nego da opet ne mogu zaspati zbog silne tuge koju izazovu slike kad ih vidim.
Šaka suza i nešto smija, da parafraziram Olivera.

komentiraj (8) * ispiši * #

petak

rujan

2021

O skeledžijama

Danas sam ljuta. Do te mjere da bi kobra mrtva pala iste sekunde da me greškom ugrize. Pa ću možda malo bit neugodna, al šta da radim? Riječi su moj način borbe i moje naoružanje.

Dakle:
1. potres je bio pred 249 dana
2. 249 dana ljudi se kolju po forumima, grupama, svugdjenegdje ko je šta ubunario, jedni traže što brže rješenje, drugi zjale - šta bi vi htjeli, radite si sami, pa nastojim što manje čitat objave po grupama jer se silno nasekiram
3. elaborati za rušenje...e tu me spopadne takva huja da bi ja ugrizla kobru prije nego ona mene; jel za rušit - je, sjedaj u bager i ruši, kakvi elaborati i izmišljanje tople vode?!
4. vijesti na teveu uopće ne gledam, jer mi dođe da ga slupam kad slučajno naletim na lažimaži priče; ono, retardirani su pa ionak ne razumiju šta mi govorimo, a i biće kad bude, šta sad jebiga pravit dramu oko toga šta grad na pedesetak kilometara od Zagreba izgleda ko Bejrut
5. otkad ikad se zna kad škola treba počet; mjesecima se govori o tome da treba osigurat sigurne koridore za kretanje naše djece
6. škola počinje u ponedjeljak; danas se ispostavilo da NEMA JEBENIH SKELA I DA ĆE ETO KASNIT MALO SIGURNI KORIDORI
7. kome uopće može past na pamet kraj zgrade koja samo šta ne padne slagat skelu s nabacanim fosnama, ispod kojih bi naša djeca trebala bit sigurna
8. ako je ovo sigurni koridor ja sam Brižit Bardo u najboljem izdanju
9. ispod ovog ne prolazim ni da me na kraju skele čeka Balibeg u bijeloj košulji, s tanjurom baklave
10. ima li određeni vremenski rok do kojeg će se naši živci rastezat; ovako se igrat sa našom djecom, halo skeledžije?!
11. mene bi bilo užasno sram da sam na nekakvoj funkciji s koje bi mogla utjecat, a da se pravim grbava i prodajem prazne priče
12. ja i dalje mislim da ću se ujutro probudit i skužit da sam sve samo sanjala, i taj horor traje 249 dana kad se ujutro probudim i skužim da nije san i da NIKOGA od onih koje bi trebalo bit briga NIJE BRIGA
13. nema dalje, uživajte u pogledu na sigurni koridor
14. zapravo ima dalje - moram se zahvalit svim odgovornima šta su učinili sve da naša istraumatizirana djeca početak školske godine dočekaju bez sigurnosti na ulicama; zaista ste divni i sigurno vam je žao šta i vaša djeca ne moraju hodat ispod fosni
15. sad idem pojest bananu, popit šlaftabletu i spavat, ispuhala sam se barem malo

( photo by Lea Kizilkaya, hvala Lea )

komentiraj (14) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2021

O lukovima i časti

Ovo je bio moj najdraži most preko Petrinjčice; njegovi lukovi u mojim su očima ljubili nebo, uvijek sam se radovala kad bi išli u Kanižu ili na Kupu, jer sam znala da ću ih vidjeti i dodirivati. Lukove je slomio rat, i nikada se nisu vratili na most; lukove nosim u svome srcu i ponijeti ću ih i na posljednje putovanje. Ostalo je sjećanje na njih, na sve ljude koje je vihor zauvijek ostavio razbacane u vječnosti, na svu ljepotu koju je vihor razorio u rujnu 1991. Preživjela je Petrinja, i mi zajedno s njom.

Zapisala sam ovo prije nekoliko godina, ne sluteći da ću svjedočiti još silovitijem razaranju jedinog mjesta na svijetu koje zovem dom. Sve te godine, od onog toplog rujanskog dana 1991. godine očekivala sam da moj Grad vrati stari sjaj kakav je imao pred Univerzijadu, kada je proglašen najuređenijim gradom. Nadala se da će se nešto promijeniti i krenuti nabolje.

Htjela sam danas odaslati još jedan mail onima koji su prisegnuli svojom čašću da će dužnost obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana.Nisam ga poslala. Ionako mi je danas vrlo težak dan, preplavljen sjećannjima na silinu zla koje je prokuljalo u najstrašnijem obliku 2. rujna 1991. O čemu da pišem? O poginulima i nestalima, koji zaslužuju da se svakoga dana šalje na tisuće mailova? O svakom petrinjskom djetetu koje se raduje odlasku na sladoled u slastičarnu sa pogledom na ono što je nekad bio centar Grada? O sigurnim koridorima koji postoje samo u teoriji, a u ponedjeljak naša djeca trebaju krenuti u školu? Što da im roditelji kažu - hodaj kao da se ništa nije desilo i ignoriraj table na kojima piše "kretanje na vlastitu odgovornost? O ljudima iza kojih je pakleno ljeto u kontejnerima, a odgovor na njihove probleme je - biće kad bude?

Čast meni osobno označava riječ koja ima težinu. Prisegnuti svojom čašću trebalo bi biti svetinja.
Silno sam razočarana i tužna, jer moje riječi ne dopiru do onih koji bi mogli puno toga promijeniti. Mail ću svakako poslati, kad malo zaboravim da ga šaljem onima koji su prisegnuli svojom čašću da će dužnost obavljati savjesno i odgovorno. Onima koji ne žele vidjeti našu djecu, naše male velike heroje. Onima koji svaki mail završavam sa rečenicom - zbog naše djece molim vas da Petrinja opstane kao grad.

Možda bi ih prije dotaknule polugole slike posvuduša kojih je pun instagram. Njima čast ionako ne znači puno.
Život ide dalje, kako je to divno sročio jedan od prisegnutih.

( photo by portal 53, slomljeni lukovi i slomljeni snovi jednog Grada )

komentiraj (9) * ispiši * #

srijeda

rujan

2021

Moja Peta avenija

Dugp nisam prolazila Kučerinom ulicom; rekli bi Petrinjci Kućarevom. Mi valjda naprosto moramo iznaći način da izmijenimo naziv.

Obavijena noćnim baršunom i uličnom rasvjetom izgleda poput svake druge ulice utonule u san. Sve dok ne naiđeš na prozore iza kojjih nema svjetlosti ni života. Neki su razbijeni, neki odškrinuti, neki zaklonjeni zavjesama koje više nitko ne razmiče da pusti svjetlost i svježi zrak u sobu. Nijemi svjedoci stravičnih trenutaka koji su zauvijek zapečatili njihove sudbine. Nisam mogla proći, a da ih ne dodirnem pogledom.
I onda moje Brezje, pogled kroz nježne grane Tašine breze, posađene pored stare kruške koju je posadio njen djed i više je nema. Pogled na moj život utkan u svaku stopu te ulice.

I znate što? Da moram birati između Pete avenije i ovoga, znam što bih odabrala.
Ovo je moja Peta avenija. Zauvijek.