Beskrajna tuga...

Tako sam umorna. Od loših vijesti, od mahnitosti koja obuzme ljude pa onda uzmu živote djeci.

Moj mentalni sklop naprosto ne može procesuirati tako nešto. Djeca su svjetlost svijeta, malene nježne krijesnice koje pronađu put do srca i kroz najveću tminu, i svojom ljepotom ispunjavaju naše duše, bez obzira što nas okruživalo.
Srce mi je na tren stalo danas kad sam pročitala što se dogodilo. Meni su odmah pred očima moji najdraži frajeri, moje najveće dvije radosti, moji prekrasni dječaci koji su mi u život unijeli toliko radosti i ljepote. Najdraži frajer plavog pogleda i čarobnog osmijeha, tako nježan i poseban, i manji najdraži frajer koji sve kupuje treptanjem onim ogromnim trepavicama, moj ljevak. Oni su moje najveće blago; da mogu, trpjela bih strah od potresa umjesto njih i padala umjesto njih. Ne postoji ništa na ovom svijetu što za njih ne bi učinila. Prije dvije godine krenula sam na kestenijadu u Kostajnicu, čekala kesten cug iz Zagreba na sisačkom kolodvoru kad su mi javili da je najdraži frajer na pretragama u bolnici zbog bolova u trbuhu. Dočekala sam prijateljicu na peronu, pružila joj knjigu i pješice otišla do bolnice. Preplakala cijeli put. Nazvala školskog kolegu koji radi kao liječnik u Sisku i zamolila ga da nazove pedijatriju i javi mi što je. Nazvao me vrlo brzo, da me umiri i kaže mi kako je moje sunce dobro i da su svi nalazi u redu. Čekala sam ih u prizemlju pedijatrije; ubrzo je sišao, blijed i iscrpljen od bolova i neprospavane noći, zagrlio me svojim ručicama i šapnuo mi na uho - pa kako si znala da sam tu? A ja sam udisala njegov miris, i ljubila ga, i zahvaljivala nebesima što je s mojim voljenim dječakom sve u redu i ide kući.

Troje mrtve djece iz Zagreba ništa više ne može vratiti u život. Njihove je živote uzeo njihov otac - monstrum. Zato bih ja recimo uvela smrtnu kaznu. Naudiš djetetu - neka te sprže. Možda bi barem neki od monstruma prerušenih u ljude zastali pri pomisli da će im život biti oduzet, jednako kao što su ga oni oduzeli ubivši svjetlost svijeta.