Moja Peta avenija

Dugp nisam prolazila Kučerinom ulicom; rekli bi Petrinjci Kućarevom. Mi valjda naprosto moramo iznaći način da izmijenimo naziv.

Obavijena noćnim baršunom i uličnom rasvjetom izgleda poput svake druge ulice utonule u san. Sve dok ne naiđeš na prozore iza kojjih nema svjetlosti ni života. Neki su razbijeni, neki odškrinuti, neki zaklonjeni zavjesama koje više nitko ne razmiče da pusti svjetlost i svježi zrak u sobu. Nijemi svjedoci stravičnih trenutaka koji su zauvijek zapečatili njihove sudbine. Nisam mogla proći, a da ih ne dodirnem pogledom.
I onda moje Brezje, pogled kroz nježne grane Tašine breze, posađene pored stare kruške koju je posadio njen djed i više je nema. Pogled na moj život utkan u svaku stopu te ulice.

I znate što? Da moram birati između Pete avenije i ovoga, znam što bih odabrala.
Ovo je moja Peta avenija. Zauvijek.