Marketing
O Copperfieldu
Prošlo je devet mjeseci. Iza traume i šoka počeli su se nizati dani puni neizvjesnosti, straha, muke...svačega je bilo i još uvijek jest. Vrlo je teško uključiti razum kada je u pitanju ono što ti razdire srce.
Srce je tako čudno; misliš - ako unutra nešto zaključam, ostati će netaknuto i sigurno od svega. Nažalost, to tako može biti jedino u mislima. Stvarnost je puno okrutnija. Svjedočimo nestajanju velikog dijela našeg grada, bolno svjesni da tako naprosto mora biti. Nekim zgradama naprosto nema pomoći i moraju biti uklonjene. Da se ozbiljnije pristupilo uklanjanju posljedica i da nije bilo izrade elaborata već je sve moglo biti gotovo. Ovako se u beskraj razvlači ono neizbježno i usporava ono što bi eventualno trebalo uslijediti.
E to što bi trebalo uslijediti me najviše i brine. Slušamo samo futur - ovdje će biti, tu će se napraviti, jednom će se izgraditi...Toliko sam već puta pisala o tome, i strašno je što još uvijek pišem, i tko zna koliko ću još dugo o tome morati pisati. Toliko naših sugrađana živi u kontejnerima, neki mjesecima bez vode i kanalizacije. Zajesenilo je; koliko naših sugrađana još nema riješene dimnjake? Oni zajedljivi kažu - pa napravite ih sami, šta stalno kukate. Sjedite i čekate da vam se nešto napravi. Nitko ti ne zna dati odgovor na ono što pitaš; ako i odgovori, onda je to nešto neodređeno, upakirano u puno celofana, samo da te skine s vrata. Nemaju svi financijskih mogućnosti upustiti se u samostalno obnavljanje. Zar zbilja mislite da se ljudima gledaju rupe u zidovima i popucani zabatni zidovi? A uz sve to, zemlja se ne smiruje. Svako toliko strese, nekad jače nekad slabije. I na to postoji odgovor - pa zar se već niste navikli, to će trajati barem još godinu dana?
Meni osobno je najfascinantnija borba sa korupcijom, u gradu koji svakodnevno nestaje. U gradu koji je u trideset godina naših života preživio dva stravična razaranja. U gradu koji je od povratka svojih ljudi sustavno bio zanemarivan i zaboravljan; vlastodršci su se mijenjali, pred izbore se dolazilo i mahalo velikim obećanjima, a onda dalje po starom. Petrinju i njene kuće dokrajčilo je sustavno zanemarivanje i potres, koji je samo dao završni udarac. Trideset godina servirane su raznorazne parole i obećanja od kojih se nikada ništa nije ostvarilo.
Pa kada ujutro krenem na posao i prolazim nekadašnjim centrom grada, i vidim još jednu srušenu zgradu koja naprosto mora biti uklonjena...dođe mi da vrištim dok mi glasnice ne popucaju. Jer istovremeno tu i tamo pročitam da se radi i - opet futur - da će biti napravljeno to i to, samo što nije.
A korupcija...pa to iskorijeniti u Hrvatskoj mogu samo najveći iluzionisti. Nemamo mi takvog Davida Copperfielda.
Post je objavljen 30.09.2021. u 20:28 sati.