O lukovima i časti

Ovo je bio moj najdraži most preko Petrinjčice; njegovi lukovi u mojim su očima ljubili nebo, uvijek sam se radovala kad bi išli u Kanižu ili na Kupu, jer sam znala da ću ih vidjeti i dodirivati. Lukove je slomio rat, i nikada se nisu vratili na most; lukove nosim u svome srcu i ponijeti ću ih i na posljednje putovanje. Ostalo je sjećanje na njih, na sve ljude koje je vihor zauvijek ostavio razbacane u vječnosti, na svu ljepotu koju je vihor razorio u rujnu 1991. Preživjela je Petrinja, i mi zajedno s njom.

Zapisala sam ovo prije nekoliko godina, ne sluteći da ću svjedočiti još silovitijem razaranju jedinog mjesta na svijetu koje zovem dom. Sve te godine, od onog toplog rujanskog dana 1991. godine očekivala sam da moj Grad vrati stari sjaj kakav je imao pred Univerzijadu, kada je proglašen najuređenijim gradom. Nadala se da će se nešto promijeniti i krenuti nabolje.

Htjela sam danas odaslati još jedan mail onima koji su prisegnuli svojom čašću da će dužnost obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana.Nisam ga poslala. Ionako mi je danas vrlo težak dan, preplavljen sjećannjima na silinu zla koje je prokuljalo u najstrašnijem obliku 2. rujna 1991. O čemu da pišem? O poginulima i nestalima, koji zaslužuju da se svakoga dana šalje na tisuće mailova? O svakom petrinjskom djetetu koje se raduje odlasku na sladoled u slastičarnu sa pogledom na ono što je nekad bio centar Grada? O sigurnim koridorima koji postoje samo u teoriji, a u ponedjeljak naša djeca trebaju krenuti u školu? Što da im roditelji kažu - hodaj kao da se ništa nije desilo i ignoriraj table na kojima piše "kretanje na vlastitu odgovornost? O ljudima iza kojih je pakleno ljeto u kontejnerima, a odgovor na njihove probleme je - biće kad bude?

Čast meni osobno označava riječ koja ima težinu. Prisegnuti svojom čašću trebalo bi biti svetinja.
Silno sam razočarana i tužna, jer moje riječi ne dopiru do onih koji bi mogli puno toga promijeniti. Mail ću svakako poslati, kad malo zaboravim da ga šaljem onima koji su prisegnuli svojom čašću da će dužnost obavljati savjesno i odgovorno. Onima koji ne žele vidjeti našu djecu, naše male velike heroje. Onima koji svaki mail završavam sa rečenicom - zbog naše djece molim vas da Petrinja opstane kao grad.

Možda bi ih prije dotaknule polugole slike posvuduša kojih je pun instagram. Njima čast ionako ne znači puno.
Život ide dalje, kako je to divno sročio jedan od prisegnutih.

( photo by portal 53, slomljeni lukovi i slomljeni snovi jednog Grada )