Šaka suza i nešto smija

Ajme kakav dan danas...nema šta me nije opralo od emocija.

Dok sam prala krastavce i teglice za kiseljenje sjetila sam se moje mame i njene špajze prekrcane zimnicom. Dala je napraviti ogromne drvene police koje su bile pune od do - pekmeza od šljiva, pekmeza od marelica, ajvara, kiselih paprika i onih filanih kupusom, cikle...nema čega nije bilo. Svake godine ista priča, krajem ljeta kretala je operacija zimnica i završavala kiseljenjem kupusa u listopadu. I konačno sam prošle godine pronašla način da dobijem paprike filane kupusom poput njenih, a da mi ne potamne u flaši i da ne podivljam zbog toga. Puno sjete obojene tugom.
Onda sam se otputila u grad na kavu s jednom krasnom vrtićkom tetom, koja ima nekih sjajnih ideja i zamolila me da zajedno nešto odradimo. Dok sam hodala prema hotelu nisam si mogla pomoći, opet iznova suze koje nikako ne uspijevam kontrolirati kad dođem u centar. Valjda će doći dan da prestanem, za sada mi ne uspijeva i nije me sram to reći. Svaki put gledam svoj život na svakoj stopi kojom kročim i gledam ostatke i krhotine koji jezivo bole.
Dok smo sjedile u slastičarni spazim petoro ljudi koji hodaju cestom, pored nas; Petrinja je mala, vidim da nisu Petrinjci i po izgledu i po načinu na koji ležerno hodaju prema najgorim ruševinama kod parka. Malo me štrecnulo, jer uz dužno štovanje svima onima koji dolaze vidjeti rezultate najstrašnijeg razaranja Petrinje u meni to izaziva još snažniju bol. Kad smo ustale i pozdravile se, ugledala sam iste te ljude u povratku, tamo gdje stoji metalna ograda i natpisi “kretanje na vlastitu odgovornost”; jedna od žena grohotom se smijala zabacivši glavu unatrag. Htjela sam joj prići i reći – kako se usuđuješ smijati, udisala sam miris lipa dok me tata vozio na biciklu pored svih tih kuća, u Bonbonierri sam kupovala svoje najdraže slatkiše, u starom hotelu je vikendima uvijek bila tako dobra živa svirka…a onda sam se na vrijeme sjetila da njoj Petrinja ne znači ništa. Ona je došla napraviti par selfija pored onih najjezivijih ostataka nečijih života i možda je usput popila kavu. Dugo nisam osjetila takvu gorčinu, vjerujte mi. Dok sam hodala, vratio mi se flashback svih onih ljudi, koji su odmah nakon kataklizme stigli u naš grad pomoći koliko mogu, svih vatrogasaca, Bad Blue Boysa, malih velikih ljudi koji nisu imali vremena grohotom se smijati jer su uklanjali Balrogove strašne tragove.
Popodne sam ukiselila dio krastavaca, ostalo mi ih je još za napraviti onu finu šarenu salatu od krastavaca, paprika, lučice, kupusa i zelenog paradajza. Konačno se i sama grohotom nasmijala, jer sam naišla na video u kojem tvorac izjave “Život ide dalje” govori na engleskom, a onda i na njemačkom. Engleski je neprevodiv, a njemački se svodi na to da je svaka druga riječ “alzo”. Gdje samo pronalaze takve jezične talente, to je za ne povjerovati.

Trebala bih dodatno još malo poraditi na tekstovima za knjižicu, ali to će čekati, jer bih morala opet otvarati sliku po sliku. Bolje da mi ostane u glavi smijeh zbog jezičnog umijeća čovjeka koji nam daje smjernice kako trebamo nastaviti sa životom nego da opet ne mogu zaspati zbog silne tuge koju izazovu slike kad ih vidim.
Šaka suza i nešto smija, da parafraziram Olivera.