09

četvrtak

rujan

2021

O umoru i selotejpu

Skužila sam da više ni približno nemrem napravit dosta toga po kući, a da se ne smorim.

Jebote, pa kad se sjetim kak sam nekad mogla u cugu oprat sve prozore u jedno dopodne ( četri sobe plus hodnik i blagovaona ) i još usisat i obrisat prašinu i oprat podove. Sad dok skinem samo firangu s jednog prozora moram odmah malo sjest da se dobijem, pa mi se počne vrtit ( blažena prometna ), pa dok skinem firange i stavim ih prat ja sam zrela za odspavat jednu turu. O pranju prozora neću ni pričat; već nakon prvog sam krepana naskroz, ko da sam orala volovima i to neposlušnima, a ne oprala to malo stakla.
Pa kad se sjetim kako sam nekad znala u jednom danu otić po paprike i patlidžane, sve očistit i samljet i skuvat ajvar, i još poslje sve oprat. Sad je operacija kodnog naziva ajvar podijeljena na tri dana - prvi dan perem flašice, drugi dan čistim i pripremam povrće, a treći dan kuvam ajvar i na jedvite jade operem ranjglurinu. I onda dva dana skapavam.
Evo recimo danas sam malo usisala, i to ofrlje, ništa detaljno, mahnula prašinu i prebrisala podove. Boli me kičma da ne znam kak ću zaspat ( mislim znam kak ću zaspat, ima se brufen pa se bubne i drži neko vrijeme ). Ko da sam Bakingemsku palaču usisavala a ne dnevni boravak i blagovaonu. Gledam kupaonu, zrela je za šest generalki. A ja ko preparirani fazan, uđem kad moram i izlazim da ne probudim pauka Đuru koji mirno spava snom pravednika ispod bojlera. Sad mi negdje skida sve po spisku jer sam upalila vešmašinu, peru se neke deke, eno lupa ko da slijeće cijela eskadrila u zahod.
I sad ja vas pitam - šta se može očekivat za recimo par godina? Pa ne da neću prat prozore nego ću se pravit da ih uopće ne vidim. Tamna stakla na oči čim se ujutro probudim i ne skidat ih dok ne krenem spavat. Ne vidim drugo rješenje.

O onom drugom problemu zvanom da negdje zaturim škare il pincetu pa tražim tri dana neću ni pričat. Neki dan sam tražila selotejp, ne bi ga našla da mi za glavu treba. Nema ko da ga je pojelo, a znam da imam tri komada. I znate gdje je bio? U torbi za na poso.
Da mi je znat ko ga je stavio u torbu ruke bi mu iščašila u ramenima. Ja nisam, nema teorije. Zapravo sam svaki dan sve sigurnija da imam u kući neka bića koja preturaju po ladicama i vade mi mast čim se nekud maknem. Točno mi dođe da kameru stavim pa da vidim ko su, i da ih onda ljudski zamolim da mi nešta korisno naprave dok me nema, recimo operu prozore. Najlakše je nekog pravit ludim sa selotejpom.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.