Branku, s ljubavlju

Pitate li se ponekad je li moguće da tuga rastrga dušu u najsitnije krhotine, pa ih potom mrvi još i još, sve dok ne potonete poput krhke lađe pod naletima najstrašnije oluje? Sve dok ne osjetite da vam krhotine ne daju ni disati, ni misliti, pa čak ni normalno žalovati?

Moguće je. Danas sam to doživjela. Još je jedan član moje obitelji, čovjek kojeg sam neizmjerno voljela, usnuo u vječnosti. Čovjek koji je mog oca volio pout brata. Čovjek koji je uvijek bio tu, i u dobru i u zlu, baš poput mog bratića kojeg smo ispratili na posljednji počinak prošli tjedan.
Moj je tetak u Petrinju stigao kao mladić, trbuhom za kruhom. Zaposlio se u nekadašnjem gigantu Gavriloviću, zagledao se u moju tetu, oženili su se i krenuli od ničeg, od podstanarstva i kupovanja zajedničkih tanjura i žlica, od stvaranja vlastitog doma. Bio je skroman, pošten, ponosan i vrijedan čovjek. Uvijek spreman pomoći, uvijek tu kada je trebalo. Pisala sam o ritualu kiseljenja kupusa, kada bi se sastali i krenuli sa rezanjem zelja; on je bio rezač koji je uvijek u gepeku fiće imao harmoniku, pa bi nakon kraćeg vremena provedenog rezanjem otišao po harmoniku u auto i pjesma bi potrajala puno duže od rezanja zelja i slaganja glavica u kacu. Pjevali su poput malog zbora i uvijek su se teško rastajali.
Koliko su kilometara kobasica napravili zajedno. Koliko zajedničkih proslava rođendana, svadbi i ispraćaja brojnih članova naše velike obitellji na posljednji počinak. Koliko nas je samo puta svojim fićom, a kasnije i renolkom 4, odvezao mojem ocu u posjete u toplice nakon što je obolio. Koliko je dobrote i plemenitosti taj čovjek imao u sebi i nesebično je davao onima koje je volio. A nas je volio, i pokazao je to nebrojeno puta. Sjećam se kako su teta i on došli k nama na dan vjenčanja mog juniora, oboje već u poznim godinama; teta u tamnocrvenoj haljini sa zgodnom frizurom a on u bijeloj košulji i hlačama na peglu, friško obrijan i ošišan. Na moj komentar da bi možda ipak trebali ići i u svatove odgovorio mi je – e da mi je samo deset godina manje vidjeli bi vi kako moja stara i ja plešemo. Bili su i na vjenčanju pa otišli doma, a meni je srce svejedno bilo veliko kao kuća jer sam imala osjećaj da gledam svog oca kako sjedi za svečano ukrašenim stolom u mojem dvorištu u Brezju.

Danas je usnuo zauvijek. Bolest, godine i tuga za tetom učinile su svoje.
Do susreta u vječnosti, dragi i voljeni moj Branko. Uistinu si mi bio poput drugog oca, zato i stavljam ovaj tatin mesarski fertun, moje torinsko platno koje zaslužuju samo najposebniji.