O krhkosti života

Nekako mislim da je najljepše biti studenvoda. Hladna, bistra, moćna poput eona vremena koje je preživjela i koje će tek preživjeti.
Svaka njena kap stvara ljepotu i snoviđenja bajkovitih, mitskih stvorenja zaogrnutih vilinskim prahom. Svaka kiša koja padne ili snjegovi koji se otope stvore bujicu koja onda obavije svijet nas smrtnika plaštom nezemaljske, neviđene ljepote.

Ljudsko je srce tako krhko i nejako u odnosu na moć studenvode. Slomi ga gubitak, okrutnost života, igra sudbine kojoj se ne može uteći. Ponesu ga sni i želje u neki bolji svijet, zakuca brže u radosnom iščekivanju modrine svitanja koje će donijeti smiraj i nadu da će sve biti dobro. A onda se niotkuda stvori nova oluja koja razori i sne, i želje, i modrinu neba. Zdrobi srce na tisuće sitnih krhotina koje je nemoguće pokupiti, mogu se tek zgrnuti na hrpu i čekati da vrijeme donese način kako živjeti sa gubitkom i beznađem i bolom.
Zato prigušite srce. Kada dođu teški trenuci, valja srcu dati vremena da odahne, da možda na tren i zastane obavijeno bolom koji ga je zdrobio. Pustite neka kuca onako kako je u takvim trenucima jedino i moguće - drhtavo, jedva primjetno i neujednačeno.
Zaželite i postanite studenvoda. Ona će isprati sve ono preteško i bolno i odnijeti će svakom svojom kapljicom sve nevolje sa vaših nejakih pleća daleko, u neka nova plavetnila ili neke nove oluje.

Budite uvijek i u svemu Ljudi jedni drugima. Sve ovo što me je snašlo šalje mi samo tu poruku. Život se u trenu pretvori u krhotine koje je naprosto nemoguće polijepiti u nekadašnji oblik.
Mogu tek ponizno prignuti glavu pred tom spoznajom i biti zahvalna što sam spletom okolnosti, igrom sudbine, kaleidoskopom događanja postala bolno svjesna krhkosti života.

( Evin buk je najmoćnija studenvoda koju sam vidjela, divite se njegovoj ljepoti )