53nja > 6.3

Danas sam raskitila bor. Onaj isti koji sam na Badnjak okitila, a stropoštao se na pod dok je drmalo.

I ne htijući, sjetila sam se nekih davno prošlih godina, dok sam bila u nižim razredima osmogodišnje škole, kada je bor ostajao sve do mog rođendana jer sam ja tako izvoljevala. Mama je naravno bila protiv, ali bi tata izrijekom zabranio skidanje kuglica sa bora jer je njegova mezimica htjela da njene prijateljice iz razreda uživaju u rođendanskoj proslavi uz šljaštenje lampica na boru koji je sezao do stropa.
Pokupila sam i silno staklo razbijenih čaša koje su popadale dok je drmalo. I ne htijući, opet sam se sjetila zadnje proslave tatinog i maminog rođendana, kada su u naletu interpretacije porazbijali mami sve čaše i jutro dočekali pijući iz šalica za kavu. Kristalne čaše stajale su na sigurnome, u kutijama na ormaru, i kad je tata spomenuo da bi možda mogli piti iz njih samo je podigla obrvu i podijelila im šalice na nagloroza ružice, bez tanjurića.
Pomela sam i silno staklo iz špajze; jedva sam otvorila vrata koliko ga je bilo. Na sreću, moj je ajvar ostao netaknut, pa sam baršunastu divotu preselila u malu sobicu, kad je već preživila onaj siloviti udar da se ne stropošta ako opet dođe do nekog jačeg podrhtavanja. I ne htijući, sjetila sam se mamine špajze u kojoj je uvijek bilo zimnice dovoljno za tri do četiri obitelji. Ona je imala stalažu gotovo od zida do zida. E da se njena stalaža stropoštala, morala bi zvati hgss da rastrpava staklovinje.
Vrata koja vode na tavan su otvorena, ljestve stoje prislonjene i čekaju ekipu koja će rušiti dimnjake. I ne htijući, sjetila sam se tate kako silazi odozgora i nosi najfinije kobasice na svijetu da ih skuhamo za večeru. Jedne smo godine na tavanu imali najezdu miševa, i mama je kupila valjda pedeset mišolovki i penjala se gore čim koja opali, da pokojnika izbaci i postavi novi mamac.
Otišla sam i u glavni stožer vatrogasaca zamoliti za nekakvu intervenciju, jer ruševina koja već trideset godina stoji kraj moje kuće je počela popuštati, popucali su zidovi i postoji mogućnost da padne na moju kuću i uništi ono što 6.3 nije uspjelo srušiti. Vrlo ljubazni i profesionalni riječki vatrogasac me saslušao, uzeo podatke i obećao intervenciju što je moguće brže. Rasplakala sam se kao malo dijete govoreći mu - hvala vam do neba, hvala vam što ste došli u našu Hiroshimu pomagati ljudima. Rekao mi je samo - ne brinite, sve će biti dobro, tu smo da pomognemo.

A sunce je natapalo svojom toplinom moj izranjavljeni gradić, svaku njegovu ulicu i kuće, neke potpuno uništene, neke označene naljepnicama za rušenje jer su potpuno popucale, neke na čijim krovovima vrijedno rade svi oni poznati i nepoznati ljudi da bi iscijelili njihove rane.
53nja je čest natpis na grafitima. Pa iskoristiću ga i ja, citirajući nepoznatog autora koji je napisao - 53nja > 6.3. I tako uistinu jest. Samo treba puno hrabrosti, puno snage i puno strpljenja dočekati da zacijele strašne rane koje je grad zadobio.
A onda ćemo gledati novo lice 53nje, noseći u srcu sve ono što je zauvijek nestalo 29. prosinca 2020. Grad, to smo mi; Siniša Glavašević znao je što govori.