Sve prolazi...

Nikada ne možete znati kada nekog vidite jedini ili posljednji put u životu.

Uglavnom svi olako shvaćamo život i vrijeme koje nam je dano. Nekad iz obijesti, nekad iz sebičnosti ili tko zna kojih razloga naprosto gledamo samo sebe, svoje želje i potrebe, nastojeći živjeti ritmom koji odgovara isključivo nama samima.Zaboravljamo pritom na sve drage ljude bez kojih bi nam život bio tako isprazan i siv, bez kojih bi propustili toliko trenutaka ljepote i radosti. Zaboravljamo da ponekad potpuni stranci mogu ostaviti neizbrisiv trag u našem postojanju, a da toga uopće nisu svjesni niti oni, niti mi sami. Zaboravljamo da se sve događa s razlogom; nema slučajnosti. Svi smo mi jedni drugima stavljeni na put s određenom svrhom. Možda je ponekad ne znamo prepoznati pa i dalje hodamo uskom putanjom između dva svijeta; prolaze dani i godine, izmjenjuju se razdoblja puna sunca sa onima punim oluja. Prolazi život pored nas, neumitno i neizbježno.
Možda se ponekad i zapitate – gdje sam ja u svemu tome, gdje se putem izgubio sjaj i nečija blještava ljepota ? Ali to uglavnom traje vrlo kratko, jer vas svakodnevica i dalje melje; živite u određenoj matrici, vrlo predvidivoj i poznatoj, jer sve ono što postoji izvan nje moglo bi je poljuljati i srušiti poput kule od karata.
Baš zbog toga iskoračite iz matrice. Budite svjetlost jedni drugima. Ispunite svjetlošću i radošću živote ljudi do kojih vam je stalo, onako kako krijesnice svojim nježnim svjetlosnim titrajima ispune mlačnu ljetnu noć. Život je vrlo kratak, proći će prije nego što se uspijete dobro osvrnuti oko sebe. Uljepšajte ga drugima svojim postojanjem; uljepšajte ga sebi čineći ono što vas raduje i ispunjava. Izrecite glasno svoje želje i dosanjajte svoje snove ma kako vam se činili nedostižnima.

Možda već sutra za sve to neće biti vremena.

( photo by Saša Pjanić, sinoć - ViKa )