31
subota
listopad
2020
Strah je dobar onom ko ga ima
Večeras na nebu možete vidjet spektakl zvan plavi mjesec, sad pa opet za devetnajst godina točno na ovaj dan. Znači noćas neću moć spavat od plavog, a ne od žutog govna; kako god okrenem - biće nezgodno.
Nego daj mi recite jel bi se usudili prić recimo ovakvom prozoru dok s neba šljašti plavo govno, puno da punije nemre bit? Ono, malo se navirit i ić poslikat zavjesu koju lagano ziba propuh? Ja ne bi ni za pune tačke bajadera, nema šanse. To je onaj isti prozor kraj kojeg sam prošla neku večer iduć na bus sa posla. Mislim da me ne bi oživili ni elektrošokovima da priđem pa da unutra nešta zaronda. Al zato imam frendicu sa posla koja bez imalo frke ide fotkat za moju fotokolekciju e da bi mogla popratit svoje pričice.
Nevezano za večerašnji plavi mjesec i prozor sa zavjesom koja leluja, pala mi je na pamet čudnovata zgoda žene koja je davno sa mnom radila, i ona nam je ispričala ovo šta ću ja sad vama prepričat. Ako je lagala ona, e onda lažem i ja.
Bilo je ljetno vrijeme, rekli bi Englezi summer time when the living is easy, i ona se skupa s mužem vraćala kući s neke fešte. Stigli su u svoje pitomo seoce zadnjim vlakom, negdje iza pola noći. Romantika je to, mlačna ljetna noć, tu i tamo zalaje neko pašče, javi se ćuk odnekud i tak. Njen je muž sa fešte išo malo otežano kući, popio par cuga viška pa ga je prebacilo u neku drugu dimenziju, ko raskuražio se čovjek malo. Jer putem kući morali su proć kraj seoskog groblja. I idu oni pored groblja, kad će on zagalamit - ustajte svi, jel ima ko jači od mene? Ona taman zinula da će reć - šuti, jesi normalan budalo jedna, kad iza živice čuješ glas - evo sad ću samo da se obujem.
Prema njenom svjedočenju, muž se rastrijeznio čim je počeo trčat i do kuće je pao jedno pet šest puta jer su mu se noge još uvijek saplitale od onih par cuga viška, a njoj je u stampedu pukla peta na novim sandalama pa je bosa trčala za hrabrišom koji je izazvo vokalizaciju iza živice od groblja. Nisu oka sklopili do ujutro pitajuć se šta je to bilo i jel moguće da je on onakav supijan izazvo onostranu reakciju. Dočekali prve pijetle, ona skuvala kavu pa otišla u dućan po kruh i cigarete jer su popušili svu zalihu.
Ulazi ona u dućan, kad će prodavačica - o, eto vas, čujem da ste sinoć imali juriš putem do kuće. Ona ostala zbunjena ko kopriva, pita prodavačicu da otkud ona zna. Kaže prodavačica - kako ne bi znala, čim sam otvorila dućan došo čovjek po svoj obligatni fraklić ( inače seoski kroner koji je popio šta Dunavom nije proteklo vode ) i dok je plaćo kaže - kako sam sinoć isprepado onu budalu ( pa spomene njenog muža ), stigli on i žena zadnjim vlakom pa udarili kući kraj groblja a ja sam iza živice taman kreno da izvinete pišat i on drekne - ustajte svi, jel ima ko jači od mene? Pa sam se javio i reko da evo saću samo da se obujem.
Rekla je samo da joj je došlo da ga zatuče onim potrganim sandalama, jer pretrpljeni strah ionako nije mogla naplatit. A muža dobro da nije zadavila kad je stigla kući sa kruhom i cigaretama. Šta zbog sjebanih sandala, šta zbog straha zbog kojeg je srušila svjetski rekord u trčanju na osamsto metara bez da je svjetska atletska federacija ikad za to saznala.
( photo by Danijela, hrabra cura koja radi sa mnom )
komentiraj (19) * ispiši * #
30
petak
listopad
2020
Hešteg nemakući
Ajme koje putešestvije doma s posla danas, majkosvetabožja.
Kreneš normalno prelazeć portu, petak je i sve izgleda bajno, osim šta sreću kvari žuto govno, pardon pun mjesec koji krijesi i najavljuje novi nalet insomnije, al me ne briga previše. Ko šta rekoh, petak je i ništa mi neće ovi tren pokvarit.
Saću krenut sa rekonstrukcijom puta, po etapama.
20:08 dolazimo do Kihalca i vidimo par auta koji stoje sa upaljena sva četri i policijsko nagloplavošljašteće svjetlo. Daj me nemoj...pa šta je sad?! Kolegica se sjeti da je pročitala kak se još popodne oko šesnajst nula nula prevrno neki kamion al nije izgledalo tak strašno, nije bio nasred ceste..
20:10 do auta dolazi policajac i kolegica pita da šta se desilo. On pokušava bit šaljiv pa veli - zgazilo je mačku, pa kad se mi ne nasmijemo veli da je konačno stigla vučna služba da izmandrlja prevrnuti kamion. Kolko će trajat - ne zna se. Kad se zatvorila cesta - prije deset minuta. Jebemti deset minuta datijebem, kud nismo krenule ranije.
20:20 par auta se okreće i vraća prema Glini. Kolegica jedan od okretajućih auta pita da jel se može kroz nekud proć prema Petrinji; da može, oni ne znaju točan put al ima se navigacija pa za njom. Tu se i mi otputimo za okretajućim autom. Mene počinje klat žgaravica jer sam se prežderala piletine, pomfrija, luka i ajvara za gablec.
20:30 vozimo se po teškoj mrakači iza spomenutog okretajućeg auta, to je šumetine i grmlja ko u priči o Crvenkapici, rasvjete nema jer skoro da nema ni kuća. Vozimo se, vozimo, pa najednom skužimo da se vraćamo prema Glini jer je navigacija auto ispred nas navigirala u vražju mater. Ubrzo slavodobitno prolazimo kraj ulice koja vodi prema onoj istoj porti koju smo prošle prije pol sata. Moja žgaravica se pogoršava, a krećem bit i žedna. Eto mi pa nek se pretrpavam.
20:35 vraćamo se natrag prema Kihalcu, šta drugo preostaje. Kolona ko svatovska, svi pokušavaju nešta saznat al niko ništa ne zna. Zove jedna, pa druga kolegica koje su negdje u autima ispred nas. Pitala bi jel imaju sode bikarbone, al kak ću to pitat jebote. Izlazim van zapalit. Čuje se negdje gore helikopter. Ah...migranti. A mi krenule u osvajanje terena okolnim putevima, mila majko.
21:00 popušila sam već dvije. Pridružuje nam se kolegica koja je dva - tri auta ispred nas. Kaže da pretrpavaju neko smeće iz kamiona. Kaže i da ima još jedan put na sasvim drugu stranu, al cesta je možda malo lošija i ide se kroz šumetinu i prek groblja. Odustaje se i od same pomisli na krivudanje, pogotovo jer helikopter nadlijeće ko da je izbio rat.
21:20 još se ne mrdamo nikud. Utrnula sam od žgaravice i žeđi, a usput me malo počelo i boluckat. Tabletu nasuho nemrem progutat, mogu samo proklinjat i kamion i petak i navigaciju od onog okretajućeg auta ( zbilja, ko zna gdje je on tek završio ).
21:30 sve naše aute pretiče neki fantom na skuteru koji biće misli da nam je svima dosadno pa stojimo i uživamo u mjesečini. Navijam za opciju da ga policija vrati, al to se ne dešava, biće je skreno nekud prije.
21:45 zove kolegica iz prvog auta da se policija maknula. Pa jel moguće da ćemo uskoro krenut, da se dočepam kuće i pipe i čaše vode?
21:57 konačno se u suprotnoj traci pojavljuju auti. Uskoro i mi krećemo, fala cijelom katoličkom kalendaru. Vozimo se u svatovskoj koloni, doista bez ružmarina i balona i trubeža. Nemamo ni mladu, al ko da imamo.
22:18 ulazim u kuću, izuvam se i letim ko divovski šišmiš u kaputu ravno u kuhinju po vodu, da ugasim žeđ i poločem praške za bolove jer već jedva hodam. Pijem vodu, pa limunadu, pa koktu. Pa još malo vode. Ko grbadeva pijem, i to ona dvogrba, da popunim rezervar do vrha.
I sad nek mi neko kaže da je petkom divno ić doma s posla.
Malo morgen. Mogle smo doć do Virovitice za dva sata i osamnajst minuta.
komentiraj (4) * ispiši * #
29
četvrtak
listopad
2020
O ljubavi i ljepoti
Kraj listopada i početak studenog donio je kroz godine puno tuge i gubitka u moj život.
U tom sam razdoblju izgubila tatinog mlađeg brata, šutljivog i povučenog čovjeka koji se borio sa svojim demonima najbolje što je znao i umio. Otišao je sa samo četrdeset i šest godina; kako godine prolaze, sve sam sigurnija da je odabrao otići, ne živjeti više, jer je u bolnici potpisao da izlazi na vlastitu odgovornost i nije živ dočekao idući dan. Potonuo je u vječnost jer više nije imao ni snage, ni volje za borbu, pretpostavljam.
U tom sam razdoblju izgubila oca. Baš poput svog brata, ni on više nije imao ni snage ni volje za život. Godine teške bolesti uzele su danak; gasio se poput svijeće i otišao u beskraj sa pedeset i tri godine. Bila, sam okamenjena, bolno svjesna da je zapravo konačno smiren i užasnuta spoznajom da moj sin neće pamtiti svog djeda osim na slikama. Dio mene je zauvijek otišao s njim u onu studenu smrznutu zemlju; toliko je godina prošlo, a ja još uvijek idem k njemu sa bolom jednakim kao prvog dana. On je moja rana koja nikad neće zacijeliti, jer me volio bezuvjetno i neusporedivo sa svim drugim osobama do kojih mi je stalo.
U tom sam razdoblju izgubila i moju strinku, prvu suprugu tatinog starijeg brata, jednu od mojih najdražih žena. Onu koja me tako jako znala stisnuti k sebi i cmoknuti me da lice bridi još dugo poslije poljupca. Nikada od nje nisam čula - ne mogu, neću. nemam vremena. Uvijek je bila tu, kad god je trebalo, i u najtežim trenucima sam znala da se mogu osloniti na nju. Imala je tako težak, trnovit život i sama se izborila za sebe i za svoju djecu. Imala je snage za deset drugih ljudi i divan, topao osmijeh kojim je grlila snažno, jednako kao i rukama.
U tom sam razdoblju izgubila i moju tetu, tatinu sestru, koja je ostala posljednja živa Rossovka, mislim pritom na tattine sestre. Silno sam je voljela, i ona mene. Tako se obradovala svaki put kad bih došla k njoj. Zauvijek ću pamtiti njen crveni ruž, koji je stavljala na usne čim progleda, uz riječi - milo, pa odmah sam si zgodnija, tak bi i ti trebala.
U tom sam razdoblju izgubila i Tašu, hrabru ženu kojoj je zapravo jedina želja bila da izdrži dok njen jedinac još samo malo ne odraste. Bila sam uvjerena da joj bolest ne može ništa, da će njena vedrina i njen biserni smijeh uništiti strašnu bolest, i bila sam u krivu. Došao je trenutak kada tijelo više naprosto nije moglo dalje, izmučeno užasnom patnjom. I sigurna sam da svojim osmijehom rasvjetljava nebo svima onima koji su ostali iza nje, željni njenog glasa, zagrljaja i bisernog smijeha.
Danas sam, idući iz kvartovskog dućana, konačno ušla u dvorište moje susjede i ubrala jednu od najljepših ruža koje sam ikada vidjela. Stara je to sorta, takve više ne možete kupiti. I to je dvorište već dugo pusto, djeca su otišla za svojim životima a ruža je ostala sama poput duha. Odlučila sam je probati zametnuti u svojoj rezidenciji, jer me silno raduje njena ljepota i raskoš njenih latica, koje uvijek nekako ostanu poput pupoljka.
Ljubav i ljepotu valja pokušati sačuvati i zauvijek utisnuti u život i sjećanja.
komentiraj (12) * ispiši * #
27
utorak
listopad
2020
Kad kiša otvori apetit...
Večeras sam, nakon pun kufer vremena, išla s posla kući busom.
Kiša se divno otvorila, srećom sam ponesla kišobran na sklapanje u torbi; vani mrakača i nigdje nema ni psa, a kamoli čovjeka. Imam ja do busne jašit sigurno dvadeset minuta, pa šljapkam po lokvama sretna šta nema nijednog auta da me istušira i šta sam obula marte, pa mogu bez brige trpit povodanj na cesti. Nailazim na neku napuštenu kuću; jedan razbijeni prozor odškrinut i vjetar vijori zavjesom. Razmišljam bil slikala - ne bi slikala, jer da nešta samo šušne unutra bubno bi me infarkt u roku odma. Prelazim na drugu stranu ceste i malo dodajem gas, da zbilja nešta ne zaškongrlja jer dok nađem mobitel u torbi može me se zadavit devet puta. Konačno dolazim i do centra grada, pa mi je malo i lakše jer ne vijore zavjese i ima dosta svjetla. Al nastaje drugi problem; ogladnila ja od hodanja, pojela popodne samo jednu bananu i tri mandarine. Sjetim se da putem do busne ima fast fud; kadli ga zatvorilo. Mene hvata nalet tjeskobe; znam ja sebe, dok dođem doma zanesvijestiću se negdje od gladi, još će me odvuć pod trijažni šator a onda sam najebala, dok objasnim da sam samo gladna ode baba s kolačima.
Eto i busa, ja ulazim i takva gladna skoro kažem - jednu do hamburgera, ispravljam se zadnji čas. Platim kartu i sjedam, sama ko duh, i fala Bogu da je tako jer moj probavni sustav kreće sa rapsodijom u ef molu, sad sam već gladna naskroz. Da zaboravim na glad idem malo radit selfi pod maskom, i da znate da mi se to jako sviđa. Nit moraš pazit na osmijeh, nit moraš pazit jel šta nakrivo...maska je na njuški i sve je idealno. Cesta je prazna i dosta brzo stižemo u moj gradić Pejton. Rapsodija mog probavnog sustava postaje zaglušujuće finale, ne znam jel me vozač uopće čuo kad sam rekla laku noć od kruleža mog želuca. Brže ja prek ceste, jer se ima tamo fast fud koji radi. Dobra večer - dobra večer, dajte mi brzo najbrže jedan hamburger. Kaže čovjek - jel može u lepinju, nestalo mi peciva. On ne zna da bi ga ja najrađe zagrlila, jer lepinja znači više umaka i salata. Može komforno, de vi pecite a ja idem van zapalit, ko dosadno mi unutra ( mislim šta mi je dosadno...cura na roštilju peče neko meso i povrće, a moj želudac urla ko da ga je iščupalo i stavilo na zvučnik ). Izdimila ja jednu, vratila se unutra, kadli moj hamburger već spakiran čeka da idemo veselo kući. Sad bi ja to najrađe pojela skupa s folijom, al nemrem jer je jebena koronarna situacija i brisat ruke vlažnom maramicom mi koristi ko da temperaturu skidam narandžom stavljenom ispod pazuha. Žurim se ja kući, hamburger miriši iz torbe da mi sve slabo dolazi. I konačno otključavam rezidenciju, s vrata bacam kaput na vješalicu i izuvam se, jurišam prat i dezinficirat ruke i trpam hamburger na tanjur. Pa reko ajde da ga i poslikam, uvijek se nađe neko pitat - pa kako to samo sve izmisliš, ako ima fotka e onda se vidi da nema izmišljanja. Brzo opalim selfi hamburgeru i pojedem ga u roku dvije minute, samo folija i tanjur ostali. Zalila Koktom da bolje proradi ta lajt večera, i evo sad slušam kak pucketa vatra u kaminu i sve mi žao šta se nisam iz busa sjetila pogledat jel onaj čovjek na ćošku parka peče kestene, da se ubijem dokraja.
I šta sam zapravo htjela reć? Da se divim ženicama koje se snimaju kak vježbaju i rade stav o šake i te kojekakve planjke i mostove, pa strogo jedu dva i pol lista salate sa četri komada ničega. Jer sam ja dva i pol lista salate progutala čim sam makla foliju.
( fotke - Glina by night, moj maskirni selfi i moja lajt večera )
komentiraj (20) * ispiši * #
25
nedjelja
listopad
2020
Brezje je centar svijeta
Često u svojim ekspozeima spominjem Brezje, vijugavu petrinjsku ulicu koja me iz srca grada vodi ravno prema mome domu. Pa dajte da vas pobliže upoznam sa nekim znamenitostima Brezja, širokospektralnim.
Na samom ulazu u Brezje nekoć je stajala malena kemijska čistiona, čija je vlasnica bila pljunuta Moira Orfei. Ista visina, ista građa tijela, isti dugački nalakirani nokti ( šta je za mene bilo epohalno otkriće jer nijedna žena koju sam poznavala nije imala takve duge nalakirane nokte ). Razlika je bila u tome šta je Moira proputovala dobar dio svijeta sa svojim cirkusom, a naša čistioničarka je bez iznimke skidala sve vrste flekova sa svih donešenih odjevnih predmeta i vraćala ih popeglane i mirišljave, zamotane u tanki bijeli papir. Malo dalje je kuća u kojoj je stanovala moja mama dok je išla u učiteljsku školu i iz te je kuće samo preselila malo dalje u ulicu, nakon višemjesečnog uspješnog ofiranja s mojim tatom. Vrlo blizu je i kuća našeg petrinjskog urmahera koji je doma imao radionicu za popravak satova; sve je satove popravio osim naše zidne kukavice, jer je tata izrijekom zabranio da se kukavica nosi na popravak kad je otišo neki dio mehanizma pa sirota ptica nije mogla van kukat na svaki puni sat, uz opravdanje da mu ide na ganglije kad u dvanajst ( da ne kažem ponoć ) izbatrlja van i raspali kuku - kuku.
Brezje ima i neboder, jedinu stambenu zgradu u Petrinji sa liftom. Nikad nisam ušla u lift u neboderu jer me bilo strah, a kasnije se lift strgo pa i da sam htjela ništa od vožnje ne bi bilo. Nadalje Brezje ima i Lenkin ćošak, prototip nadzornih kamera, jer je Lenka uvijek bila na prozoru i ništa joj nije moglo promaknut: nekad sam mislila da ta žena uopće nije spavala jer kad god sam išla doma ona je bila na prozoru, u zimsko doba iza stakla, i vrebala ko kobac šta bi zanimljivo moglo naić. Brezje je i akademska četvrt, jer je učiteljski fakultet na fihplacu, al ga svejedno računam pod Brezje jer ima među sa baščom moje susjede Bože koja je Brezovlanka, dakle i fakultet ide pod Brezje, o tom nema spora.
O stanovnicima Brezja mogla bi napisat roman duljine ruskog klasika; reći ću samo da sve naše osobine pripisujem činjenici šta živimo u toj ulici i da možda neke jake podzemne vode il zračenja daju posebnost svima nama.
Znači u Brezju ima svega, al da ima i banana sa plodovima...e pa to do danas nisam znala. Mislim stablo je vrlo vidljivo, ogromno je lišće i sve to, al danas sam se malo bolje zapiljila i skužila da na stabli strše male zelene banane. Sumnjam da će bit berbe, sad će sastavit mrazovi i zimulja, al to je samo još više učvrstilo moju spoznaju da je Brezje zapravo centar svijeta. Na stranu svi mi osobenjaci koji dišemo s tom ulicom, al da osim dunja, trešanja, šljiva, oraha i ukrasnih živica imamo i malene banane...nema se tu šta puno dodat.
Brezje je centar svijeta. Džabe Ekvadoru sve one plantaže. Koji Maldivi i Australija. Nek dođu pa nek vide za šta je sve Brezje sposobno. Još da je opstala moja kokospalma iz Lidla...tropska idila.
( prva fotka - prekrasne boje živice na već spomenutoj Božinoj bašči, druga i treća fotka - bananice u punom sjaju )
komentiraj (16) * ispiši * #
24
subota
listopad
2020
R.E.S.P.E.C.T.
Koliko dugo možete trpjeti da vas neko gazi, da vas podcjenjuje i ponaša se prema vama kao prema manje vrijednoj osobi, iz bilo kojeg razloga? Kakav vam je okidač na takve spodobe?
Nitko od nas nije mogao odabrati spol, boju kože niti vjeroispovijest. Na svijet sam stigla kao Gordana, a mogla sam se roditi kao Gyasi u srcu Afrike. Mogla sam se roditi i kao Rosa u Americi i slušati bolne priče o prabakama i pradjedovima koji su bili robovi bijele rase. Svijet još uvijek pamti strašnu rasnu segregaciju kojoj su Afroamerikanci bili godinama izloženi. Možete li zamisliti da su 1955. godine autobusi imali posebna mjesta za bijelce, a u slučaju gužve u autobusu Afroamerikanci su morali ustupiti svoje mjesto bijelcima?
A onda je Rosa Parks, četrdesetdvogodišnja žena, odlučila da joj je dosta. U Petrinji bi rekli - pala joj je klapna. Išla je kući s posla, autobus je bio krcat i u jednom trenutku vozač je tražio da ustane i ustupi svoje mjesto bijelcu koji je ušao u autobus. Rose je odbila, rekavši da je jako umorna i da ne želi ustati ( kasnije je u svojoj autobiografiji napisala da je zapravo bila umorna od neprekidnog, opetovanog popuštanja nepravdi ). Vozač je pozvao policiju i Rose je uhapšena, a njeno odbijanje dovelo je do trinaestomjesečnog bojkota autobusnog prijevoza i do presude Vrhovnog suda kako je segregacija u javnom prijevozu neustavna. Rosa je, zbog prijetnji smrću, iz Alabame odselila u Detroit i do mirovine radila u uredu kongresmena Johna Conyersa. Umrla je 24. listopada 2005. u dobi od devedeset i dvije godine. Njeno je tijelo u Washington preveženo autobusom poput onog u kojem je odbila ustupiti mjesto bijelom čovjeku.
Uvijek i u svemu valja biti Čovjekom. U svakom onom tko vam dolazi u susret vidjeti samoga sebe.Uvažavati sve ono što druge razlikuje od vas samih. Ali jednako tako valja se i izboriti za svoje mjesto pod suncem. Na svijet dolazimo bez ičega i odlazimo bez ičega. Možemo li, zbog sebe samih i zbog boljitka naše djece, barem pokušati biti Čovjekom prema onima koji su različiti od nas?
( photo - Rosa Parks, Brittanica )
komentiraj (18) * ispiši * #
22
četvrtak
listopad
2020
22. listopada
22. listopada nekako je za mene poseban datum; donio mi je dva vrlo teška gubitka i bio jedan od najsretnijih dana u mom životu.
Prije tri godine, 22. listopada, u vječnost je otišao čovjek koji mi je pružio ruku onda kada je bilo vrlo teško. U jesen 1991., dok se ratni vihor tek razbuktavao, rekao mi je otprilike - kumica, što god da trebaš samo mi reci. Nemoj se nikom moliti. Samo dođi i reci mi. Ne znam možete li zamisliti koliko to znači u vremenu kada ostaneš bez posla, bez svog grada, bez svega. I uistinu je bilo tako; Kiro je za moju obitelj i za mene uvijek bio tu, u dobru i u zlu. Čovjek velikog srca, tople duše i jedan od najboljih pjevača koje sam upoznala. Koliko smo samo puta od nečijeg rođendana ili imendana napravili neviđeni dar - mar.
Prije dvije godine, 22. listopada, zauvijek je usnula tatina sestra Marija. Ostala je posljednja od desetero braće i sestara, i nekako sam s njenim odlaskom zatvorila knjigu njihovih života. Dok je ona živjela, imala sam osjećaj da su i oni još uvijek živi. Mene je vrlo voljela; koliko sam samo puta kao dijete bila kod nje, koliko me puta nahranila i izljubila. Koliko je suza prolila za svom svojom braćom i sestrama; sve ih je ispratila na ono najteže, posljednje putovanje. Strašno mi je teško pao njen odlazak.
22. listopada prošle godine održana je promocija moje knjige u Petrinji. Kada sam počela objavljivati svoje pričuljke na ovoj skromnoj stranici, nisam ni slutila da će doći vrijeme da ugledaju svjetlo dana u jednoj vizualno vrlo moćnoj knjižici simptomatičnog naziva "Dobro, kome ja pričam?!". Koliko mi je samo puta mama to ponovila tokom mog odrastanja. Ujutro, na dan promocije, otišla sam na grobove mojih roditelja i moje tete i isplakala ocean suza. Trebalo mi je pročišćenje da se ne slomim pod silinom emocija pred onima koji dođu sa mnom podijeliti neke od najljepših trenutaka koje sam doživjela. Mala dvorana Hrvatskog doma bila je prepuna; toliko dobre energije na jednom mjestu rijetko se može sresti. Sve je bilo baš onako kako treba biti, prštalo je smijehom i dobrom glazbom. Za razliku od jutra koje sam debelo okupala suzama, večer sam debelo okupala smijehom.
Sve je to život; ponekad nanese silnu bol, a ponekad oboji dan neizmjernom radošću i ljepotom. Kako godine prolaze, tako naučiš živjeti i dane bola i dane radosti. Naprosto ne ide drugačije; sve se dešava onda kada se treba desiti i onako kako se treba desiti.
( prve dvije fotke su sa prošlogodišnje promocije moje knjižice; treća fotka su današnje plamenocrvene krošnje javora na posljednjem počivalištu brojnih Petrinjaca, i izgledaju baš poput prolaza u nebo, koje nas čeka prije ili kasnije )
komentiraj (14) * ispiši * #
21
srijeda
listopad
2020
Gucci - NeGucci
Čitam danas da je modna kuća Gucci počela prodavat poderane najlonke, i to za - pazi sad - hiljadu kuna po paru.
Pa jebote mogla sam ostavljat sve one hulahopke šta su se samo malo načele, razderat ih naskroz pa il osobno nosit il prodavat po hiljadu kuna. Ma nek idu u pol cijene, nek idu za petsto jer nemrem zapakirat da izgleda ko Gucci, pa ko ono ispod ruke nek idu u pola cijene. Zadnji put kad sam krčila po ormaru ako nisam bacila deset pari e pa nisam ni manje, znači barem pet hiljada kuna sam ja bacila u kantu za smeće, ne znajuć da masno mogu unovčit sve te minijaturne proderotine samo ako ih proširim.
I ne znam kak to onda funkcionira, kad obuješ te takve poderane najlonke? Pojaviš se negdje u suknji i u čarapama koje izgledaju ko da te trgo čopor lavova koji su sedam dana bili na voćnom jogurtu, i šta onda dok sjedaš odma kažeš - eto sam obula Gucci najlonke i platila sam ih hiljadu kuna. Za nevjerne Tome poneseš i ambalažu da pokažeš da su ti noge od vrhova prstiju pa do prek kukova u Gucciju. I to u razderotinama. Tu ne da nema dena, jebeš dene, tu riskiraš reumu i išijas i da ti neko sažaljiv ponudi da ti kupi dva para najlonki jer te nemre gledat sa čarapama koje ko da su već preživjele kuvanje pisanica za Uskrs il vezanje paradajza ( žene će već znat o čemu pričam ).
A ja cijeli život jel se malo odšica čarapa - skidaj i bacaj, ružno za vidjet. Nema mi goreg nego kad ih idem oblačit pa zapnem i razdrapaju se u milisekundi. Kadli Gucci, ko modna kuća prokušanih vrlina, pakira i prodaje naglorazderane najlonke i to za koju lovu? Baš me zanima hoće li novi fensišmensi naglorazderani trend prihvatit sve ove instagramuše i posvuduše, jer čim je Gucci to mora bit dobro, jebeš desetak rupa vidljivih po nogama ako je Gucci u pitanju.
Obzirom da nisam ni instagramuša ni posvuduša, a iznimno sam alergična na puknute najlonke, ne preostaje mi ništa drugo nego sa žaljenjem ustvrdit da Gucci neće ić na moje noge. Osim estetskih, nameću se i financijsko-konstruktivni razlozi; ako već ničim izazvana nađem hiljadu kuna viška, možda nađem i neki puno bolji razlog za potrošit ih od kupovanja čarapa koje izgledaju ko da sam ih poskidala sa kolaca oko moje paradajz terase.
( prva fotka - Gucci, druga fotka - NeGucci )
komentiraj (16) * ispiši * #
20
utorak
listopad
2020
O kišobranu i želucu
Dobro je s vremena na vrijeme pokazat srednji prst. Naravno, onima koji to debelo zaslužuju. Nisam ga baš pokazivala, pa ispada da za sve u životu dođe vrijeme.
Kada muškarac koji ima sedamdeset sedam godina i zastupnik je u evropskom parlamentu kaže, citiram, da su žene manje inteligentne i da bi ih zato trebalo manje plaćat, onda može bit sretan ako mu pokažem samo srednji prst. Za izjavu da je, citiram, tanka linija između silovanja i pristanka na seks možda bi mogo i krvno stradat. Za opravdavanje pedofilije bi mogo recimo iskrvarit.
Nevjerojatno je kakve nakupine bjelančevina hodaju svijetom. Šta je njega rodilo, Dart Vejder negdje u najzadnjoj crnoj rupi svemira a ne žena? Ko mu je mijenjo pelene i hranio ga i učio hodat? Ženio se majstor tri puta i ima desetero djece i gnoji o tome da su silovanje i pedofilija onak neke normalne nuspojave društva. Ono, ak se i desi pa nije to tak strašno, za sve postoji opravdanje i tanka linija.
Ja sam ubijeđena da bi potrgo cete il onaj uređaj za magnetnu da mu krenu pregledavat glavu. Takve sulude izjave može davat samo neko ko se odavno pozdravio s pameću il je nikad nije ni imo. On je direktor svemira kojem je iznimna radost vrijeđat i podcjenjivat žene i lajat o najgorim seksualnim devijacijama na sva usta. I baj d vej, njegova zastupnička plaća mjesečno iznosi cca šest hiljada eura, znači ima dobre razloge za sjedit u europarlamentu.
Pa se ja ko žena osjećam prozvanom i pozvanom reć sljedeće. Dragi i uvaženi zastupniče europarlamenta, imate sreću šta ja nemam pošto dolazit u Brisel. Jer da imam neki razlog, vjerujte mi da bi vam za sve nabrojane verbalne bisere s iznimnim zadovoljstvom otvorila kišobran u želucu i otvorila ga, pa ga vrlo sporim pokretima otvorenog izvukla nazad. Za izjave o pedofiliji ponovila bi radnju jedno šest, sedam puta dok ne potrgam kišobran. Možda dok su laloke razjapljene izvadit nekom musavom vilicom i koji kutnjak, ako ne nosite gebis. I dozvolite da za kraj ovog blagog verbalnog razračuna, izazvanog vašim vrijeđanjem žena i djece, da po tko zna koji put spomenem onu divnu izreku iz Like - šteta šta ga nije izdrkalo u živicu, a tako bi se moćno uklopila u cijenjeni životopis.
Nije čovjek sve šta se čovjekom naziva, ovo je jedan od najeklatantnijih primjera.
E da - ovaj fini srednjak je ovaj puta samo za vas, od žene koja bi vam se jako urezala u pamćenje da je sretnete dok nosi kišobran. Jer je sve samo ne manje vrijedna i neinteligentna.
( fotka je iz lipnja, njome smo popratili verbalne proljeve o silovanju jednog našeg veleuma )
komentiraj (16) * ispiši * #
19
ponedjeljak
listopad
2020
Kad on razgazi cipele...
Šta sam ja ono neki dan pričala, o rojal hajnes kojoj neko ima razgazit cipele i kukala da kad bi meni neko razgazio moje crvene cipele na petu koje me satraše?
Našla ja rješenje. Šta će meni cipele razgazivat neko žensko; poslaću ja njih čovjeku koji nosi štikle ko japanke. Navodno u ormaru nema nižih potpetica od deset centimetara. Ove moje spomenute mu neće bit problem, mislim da imaju osam. On je Amerikanac, trenutno živi i radi u Njemačkoj, po struci robotski inženjer i ide na poso isključivo u štiklama i uskim suknjama. Kaže da se oduvijek divio ženama koje nose potpetice i uske suknje jer izgledaju moćno. Pa je odlučio divljenje pretočit u svoj stil oblačenja. Žena mu često daje preporuke šta bi obuko, a kćer mu i posudi neke štikletine koje mu se svide. Ne voli haljine nosit, samo suknje. Kaže da mu žene od trideset do četrdeset uglavnom daju komplimente, a muškarci više ispituju, sad šta ispituju nije reko.
I šta ću se više sekirat i posrtat u svojim crvenim cipelama ko ranjeni jelen, pa liječit krvave žuljeve tjedan dana? Poslaću ja njemu svoje Doroti crvene cipele nek ih dobro razgazi pa nek mi ih vrati; kad čovjek voli nek ih malo pronosa, nošene su svega dvaput i to na promocijama.
Pa kad se vrate razgažene...ajme gušta. Imam hodat ko Hajdi Klum po pisti. ( Apropo hodanja, imate na 24 sata i video pa pogledajte; hoda čovjek u štiklama ne ko Hajdi Klum nego ko Hajdi Klum i Naomi Kempbel skupa. )
( photo by Novi.ba, htjela sam eto baš fotku u crvenim šuzama )
komentiraj (10) * ispiši * #
18
nedjelja
listopad
2020
Dnevnik očajne kućanice - traktat o kupusu
Nedjelja bi trebala bit dan za odmor, jel tako - tako je. Dan za rastezanje nad kavom, punjenje baterija, lakiranje noktiju, kućnu pedikuru, štajaznam, te opuštajuće aktivnosti, naročito kad se u subotu preždereš kestena do te mjere da u nedjelju osvaneš sa žgaravicom ko da si pojela nešta živo. E pa kod mene je nedjelja otišla u krivom smjeru.
Prvo sam kuvala neke šnicle u finom umaku od češnjaka i papra i tjesteninu, sa krckavom zelenom kristal salatom. Oprala kubik suđa od ručka. Pa mi palo na pamet jest knedle od šljiva, ima se smrznutih u kištri. Zasrala drugi kubik suđa kuvajuć knedle - ranjgla za kuvanje, mala ranjglica za vrhnje, tavica za prezle, tanjuri, posudica za šećer i cimet. Natrpali se i knedla, oprala drugi kubik suđa.
Pa mi palo na pamet zelje koje je stiglo za kiseljenje i stoji na terasi na dekici, da mu ne bude zima. Sutra ga ne stignem kiselit, nema teorije, jer idem radit pa na kontrolu kod fizijatra, doću kući sfaširana. Znači il danas il tek u utorak. Uzimam opciju danas, da ne čmrlji na terasi još dva dana. Perem bačvu vrelom vodom, perem i one plastike, krenem prat kamen i treba mi pomoć jer se ispod kamena smjestila glista a ja je ne bi dirnula ni za milion novaca. Glista se na moj zahtjev izmješta, malo nevoljko al eto izmješta se. Ko šta sam jučer rekla - glavice su ogromne, ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela tolike glavice zelja. Jedva je dignem na stol jebote, pa izdubi sredinu ( a ne da se malim nožem pa šerafaj velikim dikovim nožem, sveudilj moleć cijeli svetačni kalendar da mi se nož ne prokliže pa ne ode po nogama, ko će proć trijažni šator i ić na kirurgiju; ako se neko pita zašto po nogama - pa zato šta mi je stol negdje u visini pola bedrene kosti, eto zašto; trebala bi klečat i čistit zelje ). Pa nosi u bačvu u špajzu i trpaj sol i papar. Pa drekni da jel bi se možda bacilo lišće i otpad u smeđu kantu, da ne moram jašit vamotamo niz stepenice sa terase.
Sjetila se i običaja kiseljenja zelja u mojoj kući u neka pradavna vremena, kad bi se tata i muški pomagači namjerno izrezali režuć zelje, pa im se obavi trijaža i onda na miru mogu kartat, pit kuvano vino i pjevat. Pa oni da su vidjeli te velike glavičetine ne bi ni prismrdili terasi, oni su se rezali na malim glavicama a ove moje su ko tri manje glavice. Uzeli bi odma karte i počeli pjevat bez krvnog stradavanja.
Naglavila gore kamenčugu jer to jedino ja znam naglavit, kamen voli moju ruku. Nalila vodurinu, poklopila bačvu i legla na trosjed da se dobijem od stresa. Sad kad prođe večera imam pobrat noževe da se mačke ne bi noćas mačevale po terasi i oprat plastike od čišćenja. Skinut lak sa noktiju i poturpijat noge navrat - nanos. Oprat suđe od večere. Stavit veš da se suši. Popit svoje šlaftablete i nadat se uspješnom spavanju, bez dizanja oko pola tri.
Eto u šta se pretvori nedjelja kad voliš žderat domaće kiselo zelje. U ništa se pretvori. Evo me ruke bole ko da sam utege dizala. A sve samo zato da cijelu zimu mogu trpat u sebe kiselo zelje ko da ga nikad jela nisam.
( da ne ispadne da izmišljam - eto ga na sigurnom, prije kamenovanja )
komentiraj (20) * ispiši * #
17
subota
listopad
2020
Subotnja idila
Kak je dobro dočekat subotu.
Bez obzira šta se probudim ko vještica po mrklom mraku pa kuham kavu i sa zavišću gledam u spuštene rolete kod svih susjeda ( spavaju ljudi normalno, a ne ko ja ). Svejedno je dobar filing bit doma, u mom Brezju. Slušat kak pucketa vatra u kaminu. Pit prve gutljaje kave i slušat neke prastare hitove na gold efemu.
Pa otić recimo u lidl i gledat ljude s maskama na bradi, na ušima, na svukud i zaobilazit ih u širokom luku jer su brojke izmakle kontroli. Koncentrirana samo na subotu i odmor od svega. Dobro, malo me najadila veličina glavica ogulinskog zelja koje je stiglo za kiseljenje, jebote da pogodim nekog ubila bi ga kolike su, al onda si mislim - pa bolje da su velike neg da su ko dinje. Biće sarme od petnajst deka mesa u svakom listu. Pa sam kuhala fini pileći paprikaš mom najdražem frajeru, onaj po peesu - sa puno dinstanog povrća, malim komadićima piletine, krumpirom narezanim na šnite i noklicama, nanjušio ga je odmah s vrata. Pa smo pekli kestene, e tu sam prešla svaku mjeru i granicu jer sam ih pojela toliko da ne znam kak ću ih uopće provarit. Usput sam se sjetila nekih davnih vremena kad je moja susjeda preko puta znala donest flašu slatkog mošta na kestenijadu u moje dvorište; koji je to tek gušt bio. Nje već dugo nema, nema ni njenog grožđa, kupili ljudi kuću i posjekli brajdu, al sjetila sam se danas kakav je fini mošt bio od njenog grožđa. U to ime natočila sam čašu crnjaka, nije baš mošt al praviću se da je.
Evo gledam Džejmsa Bonda i nokte koji su od kestena još uvijek crni ko tinta, jer sam išla dovršit ono šta je ostalo. Srknem tu i tamo malo iz čaše i razmišljam kak su dobre te divne, male stvari koje zapravo i čine život tako dobrim i posebnim. Od njih s vremenom nastane fina celuloidna vrpca prepuna toplih silka koje ne daju da potoneš ni kad ti je najteže.
komentiraj (15) * ispiši * #
16
petak
listopad
2020
Navik on živi ki zgine pošteno
U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.
Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.
Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.
Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.
Navik on živi ki zgine pošteno.
( photo - Mišo Lišanin, rujan 1991. )
komentiraj (9) * ispiši * #
15
četvrtak
listopad
2020
Insomnija - friški nastavak
Opet me baš dobro krenulo nespavanje. Mislim zaspim ja uz pomoć šlaftableta, al se uredno probudim oko dva i onda krenu zakulisne igre. Malo prevrtanja, pa se malo dignem jest jer sam živčana šta ne mogu zaspat, onda nakon jela zalijem tekućinom da se opet ne dižem usljed žeđi, pa u povratku obavim i vece, možda zapalim koju...upalim teve pa gledam šta već ima, recimo sad u to doba na prvom programu ima baš dobar dokumentarac u nastavcima o spašavanju divljih životinja. Uglavnom strava jedna. Taman kad učvrstim san zvoni jebeni alarm za na poso.
Pa sam išla opet malo guglat, reko možda je izmislilo neke nove sisteme otkad sam zadnji put čačkala tražeć pomoć za zaspat po bespućima interneta. I da znate da sam našla nešta, nije baš po mojoj mjeri al ko zna...ako bi spavala, vrijedilo bi.
Za početak predlažu stolicu za ljuljanje. Šema zvana - i djeca brže zaspe kad se nunaju. Pa onda il stolica za ljuljanje il mreža za spavanje, navodno se brže zaspi i duže spava kad se ljulja. I za šta sam ja onda kupila dormeo madrac, da ga sad izbacim pa da ide na glomazni otpad na proljeće? Kak da raščepim mrežu prek sobe, oću još puzat ispod da dođem do ormara il do prozora? Da ne spominjem eventualnu mogućnost ispadanja sa stolca il iz mreže za slučaj prevrtanja vamotamo. Već se vidim sva izubijana, ko će mi vjerovat da sam ispala iz mreže jebote; to odmah ide kuloarska priča da me prebilo ko mačku a ja ko spavam u mreži pa ispala, moš mislit.
Onda neki psiholog tvrdi da treba brojat ovce unazad. Krenut od tristo i samo koristit brojeve djeljive sa tri. Navodno time prisiljavaš mozak da se odmakne od briga i prčkaš s matematikom. Pa dobro da ne treba imat one drvene trokute i šestar i ploču, pa šibat geometriju il eventualno naganjat s njima ovce čiji broj se ne da podijelit sa tri. Još ako je pastir gadnije naravi i počne ispitivat da šta se uznemiruje stado kad one ne znaju koji su broj i da jel nemam pametnijeg posla u dva ujutro nego radit geometriju ko Pitagora.
Nadalje predlažu jogu, petnajstak minuta za opuštanje mišića. Taman da se preznojim pa moram ić lokat vodu i mijenjat pidžamu, pa onda iza lokanja vode čekat da me potjera na vece da me ne probudi kasnije. Pa bi tak u krug mogla do ujutro, malo joga malo popratni sadržaji. E onda se nadovezuju i na tjelovježbu, navodno je istraživanje pokazalo da dnevno vježbanje od stopedeset ( !!!! ) minuta dnevno kroz šest mjeseci značajno smanjuje nesanicu. Ajde da su rekli šezdeset minuta, i božepomozi; al dva i pol sata, halo?! Svaki dan?! Šta da izbacim pa da napravim prostora za dva i pol sata vježbanja? Jedino da krenem vježbat u to nedoba kad se probudim, možda bi me satralo nakon mlaćenja od jedno sat vremena pa bi spavala ko klada.
Dalje kažu da i sok od trešnje puno pomaže jer ima prirodno visok melatonin, hormon koji pomaže u reguliranju ciklusa spavanja. Srećom kod nas kila trešanja ne košta pedeset kuna, kolko li, u sezoni kad ih ima. Napravim soka za tri, četri hiljade kuna umjesto da kupim drva za zimu. Nek se smrzavam al možda budem spavala ko Trnoružica pa mi neće ni bit zima.
I posljednji, meni najslađi savjet - nemojte al nikako spavat preko dana jer to doprinosi nesanici. To šta sam ja legla u jedanajst, spavala do dva, pa bila budna dva sata, pa ubila oko još dva sata ( znači spavala sam možda pet sati ) uopće nije problem. Šta je za mene problem recimo u cijelom radnom tjednu spavat pet sati noću? Već u srijedu imam podočnjake ko sarme i u svakom crnom autu vidim Betmena.
Sad idem malo peglat na novoj navlaci, možda se smorim dovoljno da večeras ovce pasu na miru.
( photo by Depositphotos )
komentiraj (12) * ispiši * #
14
srijeda
listopad
2020
Lovac našeg doba
Muškarci koji kupuju meso za nedjeljni ručak znaju ižmikat mesara ko periljak. Ono, poslala ih ispaćena supružnica da nabave najbolji komad koji će se idealno sljubit sa prilogom i salatom, pa onda nema smisla da skiksaju. Šta ak joj donese doma neki žlunjak, pa bolje da ga satare božemeprosti neki kamion putem kući nego da ga se ona dohvati.
I onda on, manirima velikog znalca, pilji u rashladne uređaje i odabire ono po šta ga je poslalo.
- Daćeš mi komad mesa za juhu, da nije ni premastan ni prekrt. Ne taj, prevelik je. Ne ni taj, premastan je. Daj izvadi ovaj tu ( pa upire prstom kroz kištru sa svoje strane pulta, nesvjestan da mesar stoji sa druge strane i pojma nema u šta on upire ). Ne taj, još malo dolje...e taj. Taj je dobar. Kolko važe? U jebote, rekla je pola kile, tu ima skoro kila.
( Mesar pita da jel hoće manji komad mesa i malo kosti. )
- Kakve kosti, rekla je meso da kupim. Šta ja znam jel uopće stavlja kosti u juhu.
( Mesar objašnjava da kad staviš kost u juhu onda juha bude kraljevska. Upliće i mene u jušnu epopeju, kaže - evo gospođa uvijek uzima i kost za juhu. Gospođa, da ne kažem ja, znalački klima glavom, jer mesar iznosi istinite tvrdnje. )
- A daj onda manji komad i kost, valjda će bit dobro. Ne taj, prekrt je, ovaj ispod...e taj je dobar.
( Mesar važe meso i donosi kost koja će od juhe stvorit fantaziju, ko da je gledam kak kipi na plinu. )
- E sad mi još treba kila šnicla, rekla je za pohanje. Ne taj komad, ovaj mi je ljepši.
( Mesar kaže - to je lopatica, nije šnicl; ako je za pohanje onda svakako treba šnicl. )
- A onda daj od toga šta si pokazo prvi put. Ne tak tanko rezat, šta ti je?
( Mesar objašnjava da je za pohanje svakako bitnije da šnicl bude tanje narezan, jer se lakše rastuče batom. )
- Nemoj samo da ja nadrljam kad donesem najlonkesu kući. Daj mi reci šta ono visi?
A nema šta ne visi - kobasica, špeka, nema šta nema. Ispostavlja se da je to šta njega zanima komad nekog suhog mesa.
- Daj mi toga pola odreži.
( Mesar odgovara da nemre pola odrezat, ide na komad. )
- Pa kak nemre pola, šta će mi to cijelo? Koliko je kila? Ajde vagni.
( Mesar važe, izbaci cijenu. )
- Ma vraćaj nazad, preveliko je. Ne kužim zašto se nemre rezat al ajde. Daj da platim.
Plaća, uzima svoj ručak u nastajanju i odlazi, sretan jer je osiguro najbolje meso za svoju obitelj.
A ja ga vidim u vremenu kad se živilo u špiljama, takvog neupućenog, kak pokušava ulovit jelena kojeg je naručila ispaćena domaćica e da bi iskoristila i kožu za neki prekrivač il opravu, a on u naletu neznanja i u pokušaju da impresionira familiju forsira lovački napad na špiljskog medvjeda.
Ono, da ne mora ić lovit idućih tjedan dana. Pa uz malo sreće jedva izvuče živu glavu jer ga ručak u nastajanju gari sve do ulaza u špilju, i spašava ga rođena žena bijesna ko ris jer vidi da će opet morat brat bobe po grmlju za jebeni dijetni ručak. A držalo se dijetu par dana, znači oči ispadaju od gladi.
Za nju, vidno uznemirenu i fajn gladnu, špiljski medvjed je šala mala.
komentiraj (9) * ispiši * #
13
utorak
listopad
2020
Ono kad imaš silesiju pomagača
Kad si okrunjena glava, onda imaš pune ruke posla oko raznih situacija. Samo dok te spreme i natakrče ti krunu na glavu treba brat bratu cijelo dopodne. Baj d vej, kruna je teška kilu i tristo i navodno je dovoljan krivi pokret da se sjebe vrat, šta znači da bi je ja iza onog karambola u autu mogla nosit jedino ispod ruke ko recimo mačevalac kad se razmaskira.
Al pustimo sad krunu. Htjela sam zapravo reć da kad si kraljica imaš silesiju pomoćnika širokog spektra koji čine sve šta je u njihovoj moći da rojal hajnes sve drži pod kontrolom. Pa za početak da napomenem da ima nosačicu cipela. Znači kad kupi nove cipele nema majci krvavih žuljeva i hoda šepavog jelena. Kutija s cipelama ide nosačici koja ih promptno natakne i nosi dok ih ne razgazi. E to je poso; imaš nekog da te riješi stigmatiziranih stopala, nek ona šepa dok se ne razgaze. Ti ih obuvaš kad su već komotne. ( Nadam se samo da nosačica ne mora imat za broj veću nogu da prije razgazi cipele. )
Nadalje, ima majstora za glazbu i nadzornika umjetnina, da ne kažem osobnog didžeja i čovjeka od povjerenja kojem neće past na pamet da netragom nestane neka od sedam hiljada slika iz kraljičine kolekcije. Šta se tiče didžeja, to bi mogo bit sklizak poso; nikad ne znaš na koju će se nogu ustat i hoće joj pasat divna mjuza koja joj je pripremljena. Ja bi recimo inzistirala isključivo na Claptonu sve dok me ne bi potjeralo s posla. A šta se tiče nadzornika, znam neke naše ljude koji bi prodali dušu da mogu bavit oko umjetnina pa malo s njima u svoj podrumak, kraj mede i ostalih sitnica.
Ajde šta ima čuvara pečata, to imaju svi ozbiljni državnici. Al šta ima ljudsku budilicu, e to je već nešta. Znači nema vekerice na nahtkaslu da joj ronda po glavi dok otvara kapke. Pod prozor dolazi gajdaš, svako jutro u devet i petnajst ujutro i puše u gajde dok ga ne pogodi šlapom neko od posluge, i to bez obzira u kojem se dvorcu nalazi. Nema navijanja i da se desi - ajme zaspala sam; ovaj kad sastavi pod prozorom žaluzine otpadaju.
Ima i navijača satova, jer imaju preko hiljadu satova, pa onda se ima čovjek koji samo prtlja po tim satovima, podmazuje ih i popravlja.
Ima bome i kušača hrane, znači neće kuvar tu nešto smrljat pa podvalit da se jede. Prvi tanjur ide kušaču, pa se onda grabi gladnoj kraljevskoj glavi. Ne znam jedino jel se kušaču daje sat vremena prije, da se vidi oće preživjet obrok il ne. A ima i rezača mesa; pa neće se ona zajebavat s krmenadlom i beštekom, pa ak sklizne s tanjura i bubne joj u krilo eto fleka na opravi. Kad stigne tanjur sa mesom, eto njega da profesionalno sredi ukusne zalogajčiće prilagođene kraljevskom nepcu.
Od svega toga ja bi recimo najrađe imala nosačicu cipela, jer me al svake zaklaše. Ko da imam gejša stopalo. Recimo da mi razgazi ove crvene, bila bi joj doživotno zahvalna, života mi.
komentiraj (14) * ispiši * #
12
ponedjeljak
listopad
2020
Kad se sad raspeglam...
Legenda kaže da sam imala navlaku za dasku za peglanje na nekakvo cvijeće, šta li. Pa sam je eto stavila prat i stisla se u pranju iako sam je zbubala u vešmašinu na onaj lajt program pranja ( navlaku, ne dasku ). I odonda kupujem navlaku za peglu i nikako je nać.
E zato ima ko zna nać i kupit navlaku. I to takvu koja će i najvećeg ženskog peglomrsca natjerat da svako malo ide nešta naglo popeglat. Talijanski dizajneri osmislili navlaku koja dobiva na težini, jer šta više peglaš i na višoj temperaturi frajer malo izgubi majicu, pa hlače, pa tak. I kak nećeš peglat? Drljaš peglom da se sve praši, u iščekivanju da ćeš kad makneš plahtu vidjet svaštanešta. Naravno da ne vidiš, bokserice se nikako ne daju smaknut, al dobro. Uvijek ostaje nada da će doć trenutak da se materijal od navlake sjebe pa se to malo robe izgubi za vijeke vjekova.
Pa si razmišljam kak se nisu dosjetili recimo osmislit i krevetninu tog tipa. Koja reagira na tjelesnu temperaturu, mislim. Nazoveš tamo u tvornicu, dobar dan - dobar dan, ja bi naručila set posteljine sa tim i tim glumcem, manekenom, Dartom Vejderom, štajaznam šta se kome sviđa. Pa kad se ušuškaš svako malo škiljiš u kojoj je fazi roba na posteljini. Za dečke, naravno, isto poseban set sa njihovim omiljenim likovima. Svako ima svoj faktor. Pa ako ste i posvađani namrtvo opet ćete lakše jedno drugom okrenut leđa u krevetu jer će svako sa svoje strane zjevačit šta se dešava na pokrivaču, jel košulja barem malo raskopčana i jel haljina počela proklizavat u pravom smjeru. Budimo realni, to bi bilo osvježenje iza svih onih cvjetnih dezena i prugastih budaleština i čisto bijelih posteljina koje stalno povlačimo po krevetima.
Il još bolje - pokrit ih dekicom dok krenete spavat, možda vas i dočekaju pogledom tipa - ma ko je to meni došo u krevu, blago meni. Plahte tog tipa bi isto mogle proć, pogotovo za ovakve ko ja koji se bude svaka dva sata ko novorođenče. Kad se probudim, prvo provjerim šta je s plahtom, jesmo pod temperaturom il šta je na stvari.
Uglavnom, bilo bi to onak...zanimljivo. Isto ko i peglanje. Nemaš očobolju i lakše podnosiš mrcvarenje od peglanja i moguće nesanice.
( hvala, Jasnić...imala si u vidu i moju nikotinsku ovisnost, i moje fobije od pegle )
komentiraj (6) * ispiši * #
11
nedjelja
listopad
2020
Sve prolazi...
Nikada ne možete znati kada nekog vidite jedini ili posljednji put u životu.
Uglavnom svi olako shvaćamo život i vrijeme koje nam je dano. Nekad iz obijesti, nekad iz sebičnosti ili tko zna kojih razloga naprosto gledamo samo sebe, svoje želje i potrebe, nastojeći živjeti ritmom koji odgovara isključivo nama samima.Zaboravljamo pritom na sve drage ljude bez kojih bi nam život bio tako isprazan i siv, bez kojih bi propustili toliko trenutaka ljepote i radosti. Zaboravljamo da ponekad potpuni stranci mogu ostaviti neizbrisiv trag u našem postojanju, a da toga uopće nisu svjesni niti oni, niti mi sami. Zaboravljamo da se sve događa s razlogom; nema slučajnosti. Svi smo mi jedni drugima stavljeni na put s određenom svrhom. Možda je ponekad ne znamo prepoznati pa i dalje hodamo uskom putanjom između dva svijeta; prolaze dani i godine, izmjenjuju se razdoblja puna sunca sa onima punim oluja. Prolazi život pored nas, neumitno i neizbježno.
Možda se ponekad i zapitate – gdje sam ja u svemu tome, gdje se putem izgubio sjaj i nečija blještava ljepota ? Ali to uglavnom traje vrlo kratko, jer vas svakodnevica i dalje melje; živite u određenoj matrici, vrlo predvidivoj i poznatoj, jer sve ono što postoji izvan nje moglo bi je poljuljati i srušiti poput kule od karata.
Baš zbog toga iskoračite iz matrice. Budite svjetlost jedni drugima. Ispunite svjetlošću i radošću živote ljudi do kojih vam je stalo, onako kako krijesnice svojim nježnim svjetlosnim titrajima ispune mlačnu ljetnu noć. Život je vrlo kratak, proći će prije nego što se uspijete dobro osvrnuti oko sebe. Uljepšajte ga drugima svojim postojanjem; uljepšajte ga sebi čineći ono što vas raduje i ispunjava. Izrecite glasno svoje želje i dosanjajte svoje snove ma kako vam se činili nedostižnima.
Možda već sutra za sve to neće biti vremena.
( photo by Saša Pjanić, sinoć - ViKa )
komentiraj (21) * ispiši * #
09
petak
listopad
2020
Lov na crnu torbu
Kad je umro jedan od mojih najdražih susjeda, dan nakon sahrane osobno sam upriličila pravu potjeru za - pazi sad - torbom njegove žene.
Znači izlazim ujutro iz dvorišta, idem u grad u nabavu, a ona sjedi sva pogubljena ispred kuće. Tu ću ja prić, da malo porazgovaram s njom i pružim joj riječ utjehe. Kaže ona:
- Ja imam možda manji problem. Nema moje torbe.
- Koje torbe? - pitam ja.
- Crne torbe koju sam nosila na sahranu. Prvo sam mislila da sam je ostavila u autu, al nema je tamo. Preokrenula sam cijelu kuću naopako - nema je. Znaš li ti da su meni svi dokumenti u novčaniku koji je bio u torbi? Osobna, zdravstvena, kartica od dopunskog...sve je u novčaniku.
- I baš ste sve pregledali?
- Sve. Viseću, regal u dnevnoj sobi, kupaonu, ormar u maloj sobi. Nema je i gotovo. Jedino da nije ostala u crkvi kad smo bili na misi, možda sam je ostavila na klupi.
- Pa to je najmanji problem, sad ću ja prvo u crkvu pa ako je tamo ostala valjda ćemo je naći.
Tu je njoj trenutno lakše, eto mene ko Wonder Woman da spasim situaciju.
- Neće ti biti problem?
- Šta bi bio problem, eto mene začas nazad.
Odlamatam ja zbilja prvo do crkve; zaključano, naravno. Odem ja u župni ured, hvaljen Isus i Marija, navijeke, da jel nađena kakva crna ženska torba u crkvi, susjeda nije sigurna jel je ostavila kad je bila na misi zadušnici. Idemo otvorit sakralni objekt pa ćemo vidjet prvo tamo, a onda i u sakristiji.
Uđemo, prekrižim se i ajmo po klupama.
- Gdje je gospođa sjedila?
Dobro pitanje, meni to nije palo na pamet pitat.
- Nisam pitala, al pogledaću redom.
Pa pregled redova s desne strane. Pa se prekrižim pred oltarom. Pa pregled redova s lijeve strane. Ništa.
- Idemo u sakristiju, zna časna tamo ostavit ako šta pronađe.
Pa u sakristiju, prekrižim se opet kod oltara. U sakristiji ima svaštanešta, al crne torbe nema nikakve. Pa van iz sakristije, prekrižim se opet kod oltara.
- Ajmo još jedan put pregledat i kod klecala, da nije pala nekud sa strane.
Pa pregled desne strane. Pa se prekrižim kod oltara. Pa pregled lijeve strane. Ništa.
- Idemo al kroz sakristiju pitat jel je možda časna spremila tamo u župnom uredu.
Pa se opet prekrižim kod oltara. Nađemo časnu, nije ona našla ni spremila nikakvu torbu.
Tu ja satrvena šta od križanja, šta od hodanja i sagibanja napuštam sakralni objekt neobavljena posla, kupim u dućanu šta sam trebala i idem doma. Susjeda čeka na ogradi.
- Jesu je našli?
Klimam glavom da nisu. Ona očajna; već se vidi kak daje objavu u Narodne novine i mora se ić slikavat i vadit sve dokumente nanovo.
- Ajde uđi, popićemo kavu- kaže ona, i dok kuva kavu još jedan put pretura cijelu viseću, i gornji i donji dio. Lupaju vrata sve u šesnajst.
- Sad ću ja još jedan put preturit i ormare...pa kud sam je mogla stavit, majkosvetabožja? Pa ko će to sve sad ić izganjat, ajme šta ću?
Kad, u blaženi čas, eto njene kćeri s kata, probudilo je lupanje vratima od viseće, pita da šta nabija i šta traži.
- Torbu tražim, cijelu sam kuću preokrenula, i u crkvi je susjeda bila, nema je ko da ju je progutalo.
- Koju torbu? Onu crnu šta si na sahranu nosila? Pa eno je u mojoj sobi, dala si je meni da je spremim gore.
Mi trenutno sretne, doista susjeda neznatno sretnija jer je crna torba pronađena, a ja jer se toliko puta nisam prekrižila u crkvi sam Bog zna otkada.
Sve je dobro šta se dobro svrši.
komentiraj (14) * ispiši * #
08
četvrtak
listopad
2020
Đuro d spajder
Jako volim životinje. Dobro, zmija se užasavam al sve druge životinje volim.
Pa sam prije par godina na terasi imala podstanara, pauka koji je ispleo mrežu pod samim krovom terase. Bio je poprilično velik, i neumorno je lovio muhe i komarce. Znala sam ujutro sjest na terasu popit kavu i gledat ga kako se brzinom svjetlosti spušta niz mrežu kad se muha neoprezno zakelji u njegovu mrežu. Malo je gricne i odmah zamota u te svoje ljepljive trakice pa je odnese gore, gdje je imo pozamašnu špajzu. Ono, kad ogladni da ne mora vrebat hoće li otkud nabasat neka muvetina da je pojede. S vremenom sam mu i ja znala ubacit u mrežu neku dosadnu muhu pa ga gledat kako juriša odozgora da je šta prije pospremi. Obzirom da je obitavo na terasi, dala sam mu ime Đuro, čisto da ne bude bezimeni muholovac.
Đuro je poprilično i narasto kroz ljetne mjesece. Svi su se zgražali kad bi došli pa ga vidjeli kak se sunča u mreži. Ja sam, ko iskusni paukolog, držala edukacije o korisnosti pauka koji lovi muhe i time nemam potrebu špricat kojekakve insekticide, a i paukova mreža je vrhunaravno arhitektonsko čudo. Negdje sam pročitala da je pet puta jača od čelika, i da bi nit mreže kojom bi opleo preko Ekvatora bila teška svega četristopedeset grama, pa ti vidi kakvog majstora imaš besplatno za gledat kako radi. Jednom sam slučajno skidajuć veš malo potrgala njegovo remekdjelo i on je cijelo popodne krpo ko lud da popravi ono šta sam ja nepažnjom strgala. Sve mi bilo žao šta mu ne mogu kupit neku igračku il poslasticu, kad već radi na ekološkoj održivosti i tamani kojekakve insekte koji mi ometaju nesmetan boravak na terasi. Junior je u par navrata pito jel bi ga možda eutanaziro nekim insekticidom; nisam dala ni izgovorit do kraja te upite, kud ćeš mi dirat ljubimca koji svakodnevno sam hendla svoje obroke i nema buhe.
Kako se primicala jesen Đuru sam sve manje viđala; uglavnom je drijemo pod krovom i tu i tamo se znao spustit tek da pokaže da je nazočan. I onda ga jednog dana više nije bilo. Kaže moj junior - da nije ušo u kuću jebote, poješće te na spavanju koliki je. Pa nadoda - ma sumnjam da je u kući, čula bi ga da hoda. Hoću reć, stvarno je bio ogroman. I bila mi je prazna terasa bez njega. Mislila sam da se negdje zavuko da prespava hladnoću i da će na proljeće osvanut u svojoj mreži, ni nju nisam dala dirat. Međutim Đuro se nije vratio pa sam teška srca u rano proljeće sa stolca srušila njegov topli dom, pardon arhitektonsko čudo.
Nemojte ih ubijat ako već naprave mrežu negdje blizu kuće il terase; ja ko vrsni paukolog odgovorno tvrdim da ćete uživat u njihovom društvu i imat puno manje muvetina na terasi.
A možete im uputit i poneku riječ kad vam je dosadno; nisu baš pričljivi, al zato su lovci na insekte par ekselans.
( photo by Duiops )
komentiraj (11) * ispiši * #
07
srijeda
listopad
2020
Ko čeka, taj se načeka
Kak se vi ponašate kad morate čekat? Šta ja znam, kod doktora, u dućanu, da vas neko nazove, da neko dođe?
Ja sam urođeno nestrpljiva. Trebala sam se rodit u veljači, a ja stigla tri tjedna ranije, usred siječnja ( dobro, to je mama možda malo kriva, bijele koke s neba pale, cijelo Brezje zatrpale, a ona s trbuhom do zuba poletila čistit pa subito u roku par sati završila u rodilištu; a možda sam i ja nadrla van sama po sebi, jer mi se nije više dalo čekat ). Pa kad ja moram nešta čekat...to je neviđeni spektakl.
Recimo kod doktora, kad me naruči pa kad dođem kaže – sjednite malo i pričekajte, pa ih uđe unutra četrnajst prek reda a ja ko još uvijek čekam, jer će se valjda kad uđem unutra ukazat onaj zgodni doktor iz „Uvoda u anatomiju“ šta ga glumi Patrick Dempsey pa će me on pregledat ? ( Za to ima načina – kupiš s vremena na vrrijeme neku čokoladu pa ih uđe svega deset prek reda. Za nać unutra Patricka nema načina, barem ga ja nisam uspjela smislit. )
Il kad čekaš u mesnici, pa se nađe pametnjaković koji ko ne zna da je red s one strane gdje ti stojiš i kupi baš onaj komad mesa koji je tebi zapeo za oko; na to sam l u d a. Pa još ak je mesaru tak svjedno pa kaže – mesa ko drva, šta se pjenite, evo saću ja nać nešta šta još niko nije kupio i sedam jezika govori dok se peče...to obično rezultira verbalnim deliktom na rubu incidenta i dovede do toga da više tu ne kupujem meso.
Zgodne su i situacije kad čekaš da te neko nazove, pa lomiš vrat prek namještaja svaki put kad jebeni telefon cvrkne misleć da je to taj bitni poziv il poruka, a ono drek na klipi, zove frendica da ti ispriča kak je bila na mamografiji i kak se posvađala s mužem jer nije htio jest sataraš za večeru ( o tom načekivanju poziva sam već pisala pod kodnim nazivom „U iščekivanju“, gdje su dubiozno opisane traume kad zovu svi, samo ne onaj ko treba ).
Il kad neko treba doć pa ga se čeka ko papu...majko mila. Jedna frendica je imala taj modus operandi; javi se i kaže – eto me za deset minuta, stavi kavu. Pa skuvam kavu, popijem svoju šalicu, popijem njenu šalicu, speglam ttri mašine veša, dovršim ručak, jedem, prilegnem i zakunjam, kad eto nje za jedno tri sata, pita – pa jel ti još kavu nisi skuvala? E ta je žena dočekala ne znam ni broj novih godina u autu, na putu za doček nove, jer se uvijek pojavio neki problem dok ona stigne. Zbog nje je vjerojatno izmislilo reprizu dočeka.
Išla sam malo kopat ima li kakvih citata o čekanju / strpljenju, pa vidim da je hrpa vrlo umnih ljudi preporučivala strpljenje. Recimo, veliki Tolstoj napisao je : „Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje“ ( pa zato su njegovi romani imali po šest iljada osamsto strana, dok dođeš do kraja zaboraviš šta si kreno čitat ). Il naprimjer Saadi: „Imaj strpljenja. Sve stvari su teške prije nego postanu lake“ ( živ mi bio; čekaj pa čekaj pa još malo čekaj, pa se probudiš sa osamdesetosam godina i skužiš da još uvijek čekaš, al si zaboravio šta i gdje ti je proteza ). Pa planetarno poznati stihovi Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo“ (e pa kad bi mogla, pitala bi ga u četri oka šta mu to točno znači i jel nije mogo napisat recimo – dolazim dok još nisi ni pomislila, jebalo ga dugo čekanje ). Desanku Maksimović neću ni spominjat: „Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“ ( ja nisam skroz sigurna jel njoj bilo dobro dok je to pisala; znate ono – sviđaš mi se al nemoj mi prilazit jer si mi napetiji dok čekam da mi se smiluješ, ma prestrašno ).
Šta sam htjela reć? Da ne volim čekat, iako ponekad rezultat čekanja zna bit fenomenalan. Znači da su ovi pametnjakovići ipak bili u pravu. E to tek ne volim.
komentiraj (10) * ispiši * #
06
utorak
listopad
2020
Žena može sve
Ja sam u trudnoći dobila dvadesetpet kila. Dobro ste pročitali - dvadesetpet. Zatrudnila sa pedeset, a rodila sa sedamdesetpet.
Sve one priče o povraćanju, jutarnjim mučninama, dizanju želuca kod pranja zuba kod mene nisu prolazile. Pripremila se ja psihički da bi moglo bit bljiuvačine, čekala i nisam dočekala. Ja sam jela, jela i jela, od prvog do zadnjeg dana. Kad bolje razmislim, najveći dio trudnoće sam provela kopajuć po frižideru u potrazi za jelom, dobro da mi nisu sinusi otišli od stalnog otvaranja i zatvaranja vrata, ono - topli zrak pa naglohladni zrak. Nije bilo čak ni bitno šta jedem, samo nek se trpa. Par puta me doktor koji mi je vodio trudnoću pokušo upozorit da smanjim doživljaj oko hranidbenog lanca, al džabe. Jesam legla i ubila oko - jesam se probudila gladna ko da nisam jela dva dana. Pa u frižider i ajmo, samo vadi i ručkaj. Bila sam ogromna jebote; uglavnom su me pred kraj trudnoće pitali jel nosim blizance jer su mi sve trudničke haljine bile knap i četri prsta iznad koljena. Čak sam se i na dan kad sam završila u bolnici na porodu natrpala ko rudar, ko da sam znala šta me čeka.
Jer moj je porod trajo i trajo. Došlo je iza mene mislim šest žena, i sve ih porodilo, a ja ostala ko ukras na stolu. Potrošili su na mene valjda sve zalihe dripa, al ništa napravili nisu. Mislim pripremala sam se ja na porod, pročitala dva priručnika i naslušala se priča o tuđim porodima, al ništa me nije moglo pripremit na šesnajst sati užasa poroda pod dripom. Prošla noć, prošlo jutro, primaklo se podne...ja i dalje u komadu, ko da me zavarilo na onaj stol. E onda se odnekud pojavio doktor koji me i primio dan prije na odjel, pita - šta vi radite tu. Došlo mi da mu kažem eto samo sam ušla pitat kolko ima sati pa me zadržalo. Pa porodite me više, nit sam spavala nit sam jela od jučer. Šta sam se natrpila bolova e to je posebna priča. I onda se biće čovjek sažalio nad mojom kletom sudbom, našibali me nekim inekcijama i porodili me u roku taj čas. Doista malo su me isprepadali, došla tri doktora i dvije sestre, znači jedino nije bilo ložača na vidiku, a naoružani takvim instrumentima da su trudovi momentalno prestali. Srećom su slučajno našli još jednu flašu dripa pa prisilno izazvali još malo trudova nebil ipak priveli moj porod kraju.
I onda konačno, kad sam već mislila da oni mene samo zajebavaju i da me uopće neće porodit jer su s autobusne ničim izazvani ušli u rodilište umjesto na kirurugiju u posjetu, onda su me konačno porodili. Moj junior, za kojeg sam bila sigurna da će bit barem sedam kila težine obzirom na veličinu mog trbuha, imao je tri kile. Bio je toliko sićušan da sam ga se bojala primit u ruke. Savršeno okrugle glavice i malenog lišca. A rađala ko da nosim sedmorke.
I nikad mi neće bit jasno kak sam uspjela nabit dvadesetpet kila i skinut ih kroz par mjeseci. Pa nek mi neko priča da mi žene nismo čudo, i nek mi priča da šta mi stalno gnojimo sa peemesom i porodom ko da je to ne znam šta strašno.
Šta žena preživi...pa to bi dotuklo i Darta Vejdera osobno.
komentiraj (13) * ispiši * #
05
ponedjeljak
listopad
2020
Prokrvljenost i ceker
Da ne ispadne da bljezgaram samo o ženskim problemima i situacijama. Išla sam tražit neki recept na stranici kod Crochefa, kadli ispod recepta koči se članak pod nazivom „Top deset namirnica za povećanje penisa“.
Onda sam ga išla otvorit, da znam šta može pomoć ako slučajno nekom poznatom zatreba pa da znam preporučit, a ima tu i video sa nabrojenim namirnicama. Evo dragi muškarci šta je tu sve nadrobilo, pa se izvolte pridržavat ukoliko ste mišljenja da trebate poradit na, kak bi se to moglo nazvat, kritičnoj masi il hidraulici. Nisam muško pa mi je teško pronać prave riječi, šta da drugo kažem.
Kaže na samom početku – smokve; navodno su pune nekakvih aminokiselina koje povećavaju seksualnu energiju i libido. Još ja mislim šta se koju vražju mater onaj filmić iz kamenog doba zvao „Grčke smokvice“, sjećam se da su dečki iz razreda išli to gledat u kino cijeli vikend, dvaput dnevno. Eto zašto su spominjali smokve; znači našibaš se smokvi i libido bude takav da od prodavačice na kiosku vidiš Barbiku 90-60-90 i spreman si riskirat goli život da bi joj objasnio zašto držiš ceker s prednje strane jakne ( ono, kud ćeš takav našiban smokvama hodat sa ispupčenjem u hlačama, još da misle da si manijak jebote ).
Dalje – kokošja jaja, za koja svi znamo da su puna bjelančevina al ne znamo da podižu razinu hormona. Divno; samo udrite po jajima i podiće vam se hormoni gore nego tlak kad gledate utakmicu. Ak ste si onak bezvoljni…ma odma u dućan po friška jaja i deknite pet – šest komada, da vidiš kad hormoni krenu ( dobro, možda malo i podrigivanje il vjetrovi, al nemre sve bit idealno, jel tako ).
Lubenica navodno opušta krvne žile pa krv lakše odlazi tamo kud treba. Je da ćete visit na veceu nonstop kad maznete pola lubenice, al žile će vam se opustit do te mjere da ćete opet hodat sa cekerom ispred sebe kud god išli, da ne spominjem da nećete znat jeste pošli il ste došli.
Bosiljak isto poboljšava cirkulaciju i samim time dotok krvi u područje koje želite bolje prokrvit. Trpajte ga u sve šta jedete i bićete prokrvljeni ne samo u donjem katu neg naskroz.
Bademi su navodno prepuni masnih kiselina koje pak podižu razinu muških hormona. Sad sam malo i zabrinuta; jel to znači da će nama ženama narast brkovi i da ćemo predlakavit ako jedemo bademe? Ajmo onda mi žene za svaki slučaj obustavit konzumaciju, a muški dio populacije – hešteg samotrpaj.
Banane veli isto podižu libido i povećavaju erektilnu funkciju. E pa šta sam ih jela – jela sam ih; piću ja kalij u tabletama, oću još ja morat nosit ceker ispred sebe il na glavi usljed libidoznih situacija, radi jebenih banana?
Češnjak isto tak zbog sastojka alicina poboljšava cirkulaciju i čini nered u donjem katu. Pa sad sam u još većem šoku; ja češnjaka pojedem na godišnjoj bazi za pola moje županije, a cirkulacije ne da nemam nego je za mene pojam cirkulacije potpuno nepoznat. Ja usred ljeta spavam u flafi čarapama jer su mi noge hladne ko led. Al dobro…ja sam žensko, možda na muškarce češnjak udara skroz drugačije.
Kamenice isto tak dižu razinu testosterona i povećavaju libido. Eto vam odgovora zašto ljudi sa morskih obala slove za najveće zavodnike - jedu uneznano te školjketine i žene padaju ko na poledici. Šta ćete napravit po tom pitanju vi kontinentalci koji ne znate živjet bez kobasica i špeka - e to ne piše jebiga.
Dalje navodi tunjevinu, punu nekog vražjeg enzima koji djeluje na prokrvljenost, i lososa koji vrvi omega tri masnim kiselinama, a one pak osnažuju tkivo tog tamo donjokatnog organa.
Sad znate šta trebate jest. I nemojte nizamajkubožju sve zbiksat zajedno, jer vam sjedenje na vece školjki ne gine. Ajde zamislite utrpat u sebe istovremeno lubenicu, smokve, jaja i kamenice, pa ima da vas nema. Znači dozirat sastojke, ovisno o situaciji i željama, i pretvorićete se u Kazanovu par ekselans.
E da, obavezno si kupite i ceker.
komentiraj (12) * ispiši * #
04
nedjelja
listopad
2020
Leteća okolostolna Barbara
Nikad u životu nisam stala na koturaljke, rekli bi Petrinjci na rošule; moderno doba donijelo je naziv role. Sam pogled na kotače ispod nogu na koje bi ja trebala stat pa se kotrljat kod mene je uvijek izazivo neviđeni strah.
Kako godine prolaze, ja sam sve sigurnija da sam se grdno zajebala šta nisam još ko dijete natandrčila te samohotke na kotačima i naučila japarit na njima, a u svrhu lakšeg i bržeg kretanja. Jer moje noge su se sa godinama možda malo izglodale. Sve je dobro dok ne moram puno nešta bavit na hodajuć; al kad moram...e onda je možda malo tarapana.
Pa sam recimo nekad bez ikakvih problema u jednom danu mogla skuhat ajvar sa svom artiljerijskom pripremom; sad je to trodnevlje, prvi dan pranje i čišćenje svega i svačega, drugi dan kuvanje, treći dan uklanjanje vidljivih i nevidljivih nuspojava tipa ribanje ranjgli, namakanje zaflekanih krpa i tak toga. Jednako tako mi nije bilo ništa pripremit neku feštu širih razmjera, znači neko pusto nakuvavanje, pa poliranje bešteka i čaša, skakanje oko stola i pranje svega kasnije.
Recimo danas smo imali roštiljadu gdje ja nisam imala baš ništa sa pripremom i pečenjem mesa. Nagulila krumpir, pripremila pečenu papriku i zelenu salatu, složila stol. Strpala krumpir da se peče i nastojala tu i tamo izać van, ko ono - ne može se bez mene speć meso kako treba. Pa svaki put niz stepenice - uz stepenice i tu raste kilometraža na neslučene razmjere. Kod jednog izlaska sjetila se da bi mogla napravit i malo miješane salate, pa nabrala i malo čeri paradajza na paradajz terasi. Malo je roštilj majstoru pao tanjur sa brusketima pa sam urgentno rezala drugi kruh da se zbrusketira; možda sam pritom malo u brzini prolila maslinovog ulja u sudoper i ničim izazvana ispala mi je vegeta tvist iz viseće kuhinje u naletu brzine. Pripisala sam to brzini rješavanja nepredviđene siuacije. Dok je sve to bilo gotovo ja sam posrtala, života mi moga. Onda sam se najela ko da nisam jela tri dana i moja pokretljivost se pretvorila u nepokretnost. Ostalo je oprat tanjure, beštek, čaše, zdjele, ranjgle, rešetku od roštilja. E to me dotuklo. Nosi biootpad u smeđu kantu, salvete u plavu kantu, hodaj ko mahnita vamotamo.
I sad recimo da sam - kamo sreće - naučila tandrkat na koturaljkama...pa ja bi to sve obletila triput brže. Plus šta bi razjačala i noge i gluteus ( valjda ). Bila bi ko leteća dvorišno - okolostolna Barbara. Brza i sa nogama ko Ronaldo.
( photo by njuškalo )
komentiraj (16) * ispiši * #
03
subota
listopad
2020
Moje dvije ljubavi
Manji najdraži frajer kategorički je odbijao ostati spavati kod mene. Preko dana i nekako, ali proboraviti noć u Brezju nikako. Glavni i najjači argument bio je - ja kod tebe nemam četkicu za zube. Kada sam je kupila, onda je izjavio da ne može ostati jer će mama biti jako tužna.
Sve do danas. Najdraži frajer je ionako dolazio na prespavanac, a onda su me nazvali i manji najdraži frajer je rekao:
- Ja isto dolazim k tebi na spavanje.
- Sigurno? Ne zafrkavaš me?
- Ne. Nosim pidžamu i dekicu i zumića ( on ne zna da ja ne znam šta je zumić, ali nije ni bitno, vidjeću kad donese ).
Uskoro su stigli i ispunili kuću glasićima, smijehom, povremenim keckanjima. Stavila sam peći piletinu i pripremila mlince za večeru jer je to omiljeno jelo najdražeg frajera. Još dok se završavala večera manji najdraži frajer počeo je ispitivati kad će doći mama i tata.
- Pa zar nećeš spavati kod mene?
- Ali ja bi mamu i tatu.
- Doći će sutra po tebe. Mi ćemo večerati i odmoriti se i onda ćeš ići mami i tati.
- Hoćeš mi pričati priču o baki Elzi i vukovima koji ne vole jesti mahune? ( ne pitajte koja je to priča; izmislila sam je dok sam ga hranila varivom koje ne voli jesti )
- Naravno. Imam i sladoled za tebe.
- A hoće vukovi jesti sladoled poslije mahuna?
- Hoće, od jagoda, i imaće crvene brkove.
- Ali vukovi nemaju crvene brkove.
- Pa imaće ih, od sladoleda.
Jedemo, on sluša priču i najednom se njegove velike, najljepše smeđe okice pune suzama.
- Ja bi da dođu mama i tata.
- Pa zar mene ne voliš?
- Volim, ali ne bi spavao kod tebe.
Ubjeđujemo ga da pojede sladoled od vanilije i bijele čokolade, brišem te tople suzice i sjedi mi u krilu. Pipam njegove ručice i govorim kako je silno ojačao jer je sve pojeo.
- Bilo mi je fino - odgovara zamusan sladoledom.
Ostavlja malo sladoleda na klipici i našoj Bonkici, koja strpljivo čeka da je ponudi slajcem.
Oblačimo pidžamu, već je prilično pospan i odlazimo u sobu. Pričam mu Snjeguljicu, on šuška svojom dekicom i sluša. Na samom kraju priče dodiruje mi lice svojim malenim dlanovima i kaže mi:
- Ja tebe volim.
Mene steže u grlu, znate onaj osjećaj ganuća koji vodi prema suzama. Ljubim ga i kažem - volim i ja tebe, puno.
U sobu, u veliki krevet stiže i najdraži frajer, uvlači se pod deku, dijeli nam puse i zagrljaje govoreći - ja sam jako umoran, laka vam noć. Manji najdraži frajer još malo me drži za ruku, a onda i on tone u plavetnilo snova.
Gledam ih tako usnule, slušam njihovo disanje i kroz prozor vidim odbljeske munja koje dolaze negdje od Zagreba. Nevrijeme bi se noćas moglo proliti nad uspavanim Brezjem.
A mene grije ljubav mojih najdražih frajera. I da ništa drugo ne bude kako treba, njihova će me ljubav vratiti na površinu. Sačuvati me od svih ožiljaka.
Baš kao što je i moja ljubav prema njima bezgranična i ogromna poput baršunastog noćnog neba, i čuvaće ih i onda kada mene više ne bude.
komentiraj (15) * ispiši * #
01
četvrtak
listopad
2020
Ono kad ti i lokdaun dobro stoji
Jel i vama pun kufer silikonskih umetaka, povećanja usta i koječega, posvuduša kojima izolacija služi za pusto objavljivanje selfija sa i bez gaća, sa i bez grudnjaka, sa i bez svačegnečeg?
Meni je, života mi moga. Pa kad mi je ničim izazvana iskočila naslovnica na kojoj je Lenny Kravitz...pa moram priznat da sam poprilično izliječila i očobolju i umor i smetnula s uma sve tvrdnje da tijekom lokdauna se kile samo kelje ko blesave.
Dakle Lenny ima pedesetšest godina, ne govorimo o već toliko puta spomenutim australskim vatrogascima koje bi svaka uzorna domaćica najrađe posjela na heklani miljeić i liječila vidno polje od nula do dvadesetčetri, il izazivala požar svaki drugi dan ( ono - spaljivanje lišća, pa glomaznog otpada koji niko ne odvozi, pa izgore palaćinke i tak sve nešta lakozapaljivo ). Lenny svira - pazi sad - gitaru, bas, bubnjeve i klavijature. Pa jel može bit ljepše nego recimo njega posjest da sjedi na heklanom miljeiću na klaviru, pa da možda tu i tamo malo odsvira nešta. Sve osim bubnjeva dolazi u obzir, barem kod mene; jer ako me boli glava onda džabe šta si Lenny, kućeš mi nabijat po mozgu dok se meni korteks odvaja od baze lubanje usljed pustih bolova.
Osobno bi ga možda neznatno uhranila, ne previše da se ne zapune fuge na pločicama. Sumnjam da je probo jest repiće i kiseli kupus i restani krumpir, možda malo finog zapečenog graha sa čilijem i kiselom paprikom il recimo faširanu štrucu sa jajima u sredini i krumpir salatu. Pa ga posjednem za servirani stol i kad iznesem kuvanje, pa se podbočim i gledam kak nestaje sve iz ranjgli i zdjela. Možda čovjek nije probo ni kompot, jesensko je vrijeme, pa ga dotučem kompotom od suvih šljiva, jabuka i dunja sa daškom cimeta. Eventualno knedli sa šljivama, to je još bolja varijanta deserta koja liječi sva depresivna stanja, jer kad pojedeš pet šest knedla možeš se jedino strovalit na trosjed i varit ko Godzila.
Nakon nekog vremena možda ne bi više smio sjedit na klaviru da ne propadne kroz njega, al dobro - ko kaže da mora sjedit na klaviru, ima stolaca i tabure i trosjed pa nek sjedi gdje stigne.
Možda bi ga malo i nagovorila da se ošiša i obrije, dok srče paradajz juhu sa rižom; pa ajde samo malo skrati te lasi i bradu da ti ne ostaje riža po njoj, bićeš puno zgodniji, skuvaću ti sutra paštašutu za prste polizat.
Znači definitivno postoje i muškarci koji sa pedesetšest mogu izgledat ko milion novaca. Pa vi vidite kolko se isplati stalno ponavljat kak godine nose svoje, kak se u izolaciji samo ždere, kak je piva najbolji čovjekov prijatelj a ne pas i tak dalje.
Nekima i lokdaun jako dobro stoji.
( photo by MSN )
komentiraj (21) * ispiši * #
