O ljubavi i ljepoti

Kraj listopada i početak studenog donio je kroz godine puno tuge i gubitka u moj život.

U tom sam razdoblju izgubila tatinog mlađeg brata, šutljivog i povučenog čovjeka koji se borio sa svojim demonima najbolje što je znao i umio. Otišao je sa samo četrdeset i šest godina; kako godine prolaze, sve sam sigurnija da je odabrao otići, ne živjeti više, jer je u bolnici potpisao da izlazi na vlastitu odgovornost i nije živ dočekao idući dan. Potonuo je u vječnost jer više nije imao ni snage, ni volje za borbu, pretpostavljam.
U tom sam razdoblju izgubila oca. Baš poput svog brata, ni on više nije imao ni snage ni volje za život. Godine teške bolesti uzele su danak; gasio se poput svijeće i otišao u beskraj sa pedeset i tri godine. Bila, sam okamenjena, bolno svjesna da je zapravo konačno smiren i užasnuta spoznajom da moj sin neće pamtiti svog djeda osim na slikama. Dio mene je zauvijek otišao s njim u onu studenu smrznutu zemlju; toliko je godina prošlo, a ja još uvijek idem k njemu sa bolom jednakim kao prvog dana. On je moja rana koja nikad neće zacijeliti, jer me volio bezuvjetno i neusporedivo sa svim drugim osobama do kojih mi je stalo.
U tom sam razdoblju izgubila i moju strinku, prvu suprugu tatinog starijeg brata, jednu od mojih najdražih žena. Onu koja me tako jako znala stisnuti k sebi i cmoknuti me da lice bridi još dugo poslije poljupca. Nikada od nje nisam čula - ne mogu, neću. nemam vremena. Uvijek je bila tu, kad god je trebalo, i u najtežim trenucima sam znala da se mogu osloniti na nju. Imala je tako težak, trnovit život i sama se izborila za sebe i za svoju djecu. Imala je snage za deset drugih ljudi i divan, topao osmijeh kojim je grlila snažno, jednako kao i rukama.
U tom sam razdoblju izgubila i moju tetu, tatinu sestru, koja je ostala posljednja živa Rossovka, mislim pritom na tattine sestre. Silno sam je voljela, i ona mene. Tako se obradovala svaki put kad bih došla k njoj. Zauvijek ću pamtiti njen crveni ruž, koji je stavljala na usne čim progleda, uz riječi - milo, pa odmah sam si zgodnija, tak bi i ti trebala.
U tom sam razdoblju izgubila i Tašu, hrabru ženu kojoj je zapravo jedina želja bila da izdrži dok njen jedinac još samo malo ne odraste. Bila sam uvjerena da joj bolest ne može ništa, da će njena vedrina i njen biserni smijeh uništiti strašnu bolest, i bila sam u krivu. Došao je trenutak kada tijelo više naprosto nije moglo dalje, izmučeno užasnom patnjom. I sigurna sam da svojim osmijehom rasvjetljava nebo svima onima koji su ostali iza nje, željni njenog glasa, zagrljaja i bisernog smijeha.

Danas sam, idući iz kvartovskog dućana, konačno ušla u dvorište moje susjede i ubrala jednu od najljepših ruža koje sam ikada vidjela. Stara je to sorta, takve više ne možete kupiti. I to je dvorište već dugo pusto, djeca su otišla za svojim životima a ruža je ostala sama poput duha. Odlučila sam je probati zametnuti u svojoj rezidenciji, jer me silno raduje njena ljepota i raskoš njenih latica, koje uvijek nekako ostanu poput pupoljka.

Ljubav i ljepotu valja pokušati sačuvati i zauvijek utisnuti u život i sjećanja.