22. listopada

22. listopada nekako je za mene poseban datum; donio mi je dva vrlo teška gubitka i bio jedan od najsretnijih dana u mom životu.

Prije tri godine, 22. listopada, u vječnost je otišao čovjek koji mi je pružio ruku onda kada je bilo vrlo teško. U jesen 1991., dok se ratni vihor tek razbuktavao, rekao mi je otprilike - kumica, što god da trebaš samo mi reci. Nemoj se nikom moliti. Samo dođi i reci mi. Ne znam možete li zamisliti koliko to znači u vremenu kada ostaneš bez posla, bez svog grada, bez svega. I uistinu je bilo tako; Kiro je za moju obitelj i za mene uvijek bio tu, u dobru i u zlu. Čovjek velikog srca, tople duše i jedan od najboljih pjevača koje sam upoznala. Koliko smo samo puta od nečijeg rođendana ili imendana napravili neviđeni dar - mar.
Prije dvije godine, 22. listopada, zauvijek je usnula tatina sestra Marija. Ostala je posljednja od desetero braće i sestara, i nekako sam s njenim odlaskom zatvorila knjigu njihovih života. Dok je ona živjela, imala sam osjećaj da su i oni još uvijek živi. Mene je vrlo voljela; koliko sam samo puta kao dijete bila kod nje, koliko me puta nahranila i izljubila. Koliko je suza prolila za svom svojom braćom i sestrama; sve ih je ispratila na ono najteže, posljednje putovanje. Strašno mi je teško pao njen odlazak.
22. listopada prošle godine održana je promocija moje knjige u Petrinji. Kada sam počela objavljivati svoje pričuljke na ovoj skromnoj stranici, nisam ni slutila da će doći vrijeme da ugledaju svjetlo dana u jednoj vizualno vrlo moćnoj knjižici simptomatičnog naziva "Dobro, kome ja pričam?!". Koliko mi je samo puta mama to ponovila tokom mog odrastanja. Ujutro, na dan promocije, otišla sam na grobove mojih roditelja i moje tete i isplakala ocean suza. Trebalo mi je pročišćenje da se ne slomim pod silinom emocija pred onima koji dođu sa mnom podijeliti neke od najljepših trenutaka koje sam doživjela. Mala dvorana Hrvatskog doma bila je prepuna; toliko dobre energije na jednom mjestu rijetko se može sresti. Sve je bilo baš onako kako treba biti, prštalo je smijehom i dobrom glazbom. Za razliku od jutra koje sam debelo okupala suzama, večer sam debelo okupala smijehom.

Sve je to život; ponekad nanese silnu bol, a ponekad oboji dan neizmjernom radošću i ljepotom. Kako godine prolaze, tako naučiš živjeti i dane bola i dane radosti. Naprosto ne ide drugačije; sve se dešava onda kada se treba desiti i onako kako se treba desiti.

( prve dvije fotke su sa prošlogodišnje promocije moje knjižice; treća fotka su današnje plamenocrvene krošnje javora na posljednjem počivalištu brojnih Petrinjaca, i izgledaju baš poput prolaza u nebo, koje nas čeka prije ili kasnije )