04

nedjelja

listopad

2020

Leteća okolostolna Barbara

Nikad u životu nisam stala na koturaljke, rekli bi Petrinjci na rošule; moderno doba donijelo je naziv role. Sam pogled na kotače ispod nogu na koje bi ja trebala stat pa se kotrljat kod mene je uvijek izazivo neviđeni strah.

Kako godine prolaze, ja sam sve sigurnija da sam se grdno zajebala šta nisam još ko dijete natandrčila te samohotke na kotačima i naučila japarit na njima, a u svrhu lakšeg i bržeg kretanja. Jer moje noge su se sa godinama možda malo izglodale. Sve je dobro dok ne moram puno nešta bavit na hodajuć; al kad moram...e onda je možda malo tarapana.
Pa sam recimo nekad bez ikakvih problema u jednom danu mogla skuhat ajvar sa svom artiljerijskom pripremom; sad je to trodnevlje, prvi dan pranje i čišćenje svega i svačega, drugi dan kuvanje, treći dan uklanjanje vidljivih i nevidljivih nuspojava tipa ribanje ranjgli, namakanje zaflekanih krpa i tak toga. Jednako tako mi nije bilo ništa pripremit neku feštu širih razmjera, znači neko pusto nakuvavanje, pa poliranje bešteka i čaša, skakanje oko stola i pranje svega kasnije.
Recimo danas smo imali roštiljadu gdje ja nisam imala baš ništa sa pripremom i pečenjem mesa. Nagulila krumpir, pripremila pečenu papriku i zelenu salatu, složila stol. Strpala krumpir da se peče i nastojala tu i tamo izać van, ko ono - ne može se bez mene speć meso kako treba. Pa svaki put niz stepenice - uz stepenice i tu raste kilometraža na neslučene razmjere. Kod jednog izlaska sjetila se da bi mogla napravit i malo miješane salate, pa nabrala i malo čeri paradajza na paradajz terasi. Malo je roštilj majstoru pao tanjur sa brusketima pa sam urgentno rezala drugi kruh da se zbrusketira; možda sam pritom malo u brzini prolila maslinovog ulja u sudoper i ničim izazvana ispala mi je vegeta tvist iz viseće kuhinje u naletu brzine. Pripisala sam to brzini rješavanja nepredviđene siuacije. Dok je sve to bilo gotovo ja sam posrtala, života mi moga. Onda sam se najela ko da nisam jela tri dana i moja pokretljivost se pretvorila u nepokretnost. Ostalo je oprat tanjure, beštek, čaše, zdjele, ranjgle, rešetku od roštilja. E to me dotuklo. Nosi biootpad u smeđu kantu, salvete u plavu kantu, hodaj ko mahnita vamotamo.

I sad recimo da sam - kamo sreće - naučila tandrkat na koturaljkama...pa ja bi to sve obletila triput brže. Plus šta bi razjačala i noge i gluteus ( valjda ). Bila bi ko leteća dvorišno - okolostolna Barbara. Brza i sa nogama ko Ronaldo.

( photo by njuškalo )

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.