Glazba je čudo

Moj najdraži frajer slučajno je otkrio ovaj instrumental; krivi klik mišem i otvorio mu se jedan novi svijet, u kojem je mogao usporediti kako sviraju i zvuče tri velika gitarista. Jeff Beck, koji otvara cijelu priču svojim iznimnim načinom sviranja, pa najdraži Clapton koji naprosto virtuozno "načepi" svoj solo, i onda Doyle Bramhall II koji vrlo nježno vodi ponovo prema Jeffu Becku. Sve se umiruje i postupno blijedi kako pjesma ide prema kraju. Uglavnom ovo sluša zatvorenih očiju i već točno zna kad će krenuti koji gitarist.

- Kako je moguće da oni sviraju gitaru toliko drugačije jedan od drugog? - pita me.
- Zato što svaki od njih drugačije doživljava ono što treba odsvirati - odgovaram.
- Pa da. Zato Clapton onako i "načepi" svoj dio, skroz drugačije svira od ove dvojice. I najbolji mi je, da znaš.
Sad već često slušamo ovo, na njegovo traženje, jer mu se sviđa.

Moj najdraži frajer ne zna koje tektonske potrese u meni izaziva njegovo poznavanje Erica Claptona, Jeffa Becka, Jimmya Pagea. Bila sam nešto malo veća od njega kad sam njihove bravure i solaže slušala sa gramofona, iza zatvorenih vrata bratove sobe. Kasnije kad sam već malo frknula sama sam puštala ono što mi je odgovaralo, alii ipak najviše Claptona i Becka. To je glazba koja je preživjela u meni sve ove godine, glazba koja liječi sve - i radost, i tugu, i bol. Uz nju sve izgleda puno jednostavnije i lakše. Kad vam to sve kažem, onda možete zamisliti koliko sam ponosna na mog sedmogodišnjeg najdražeg frajera, koji pita - mogu li sam birati pjesme? A ja već znam što ide - Cause we ended as lovers, I got you on my mind, Tears in heaven i naravno Layla, njih već zna pjevati. Sada je u fazi učenja skladbe Motherless children Blind Willya Johnsona koju je Clapton obradio, jedan fini gospel blues savršenog ritma i još savršenijih gitara.

Pa kad me noćas oko pola dva u noći probudilo bleketanje neke dječurlije koja su pod dopingom urlajući pjevala najveće uspješnice turbofolka, kroz misli mi je došetao moj plavooki najdraži frajer, koji jedva čeka da nauči svirati gitaru koju je dobio za rođendan, i bez muke otpjeva recimo - no matter how I try my heart just don't see why I can't forget you.
A ja rastem velika do neba, jer sam sigurna da imam glazbenog nasljednika, puno moćnijeg nego što sam ja.
Jer on želi svirati bolje od sve trojice. Tako barem za sada tvrdi.