31
ponedjeljak
kolovoz
2020
Recimo "ne" nasilju
Lovre će kroz koji dan krenuti u treći srednje. Živi sa bolesnim ocem, koji prema pisanju novinara za sina kaže da je samo malo drugačiji. Je li riječ o mladom čovjeku sa posebnim potrebama - teško je reći meni koja ih ne poznajem; a i svaki pravi otac, koji voli svoje dijete, iznaći će riječi koje ga najbolje opisuju. Žive vrlo skromno, od očeve tanke mirovine. Mater, ako se uopće tako može nazvati, otišla je od njih tko zna kad i ostavila ih da se snalaze kako znaju i umiju.
Lovre je brutalno premlaćen od svojih vršnjaka. Kada bih imala priliku, voljela bih čuti što za njih kažu njihovi očevi. Je li moguće hraniti nasilnike i ne prepoznati njihov način ponašanja? Očito jest. Je li moguće znati što rade, a ne poduzimati kao roditelj ništa da izmijene to devijantno, destruktivno i jezivo zlo koje u sebi nose? Možda jest. Je li moguće nakon saznanja što su učinili reagirati ljudski i nastojati pomoći pretučenom mladiću, a njih pokušati preusmjeriti ako je to više uopće moguće? Sigurno jest. Jučer ( ili kad već ) je to bio Lovre, kroz neko vrijeme će to biti netko drugi. Postaće dio crne statistike, jer živimo u sumraku civilizacije, sve sam više u to sigurna.
I koliko god sumrak sve više obavija svijet, ipak postoje oni koji ga rasvijetle, poput krijesnica koje svojim sićušnim tijelima tako jarko rasvijetle mrak ljetnih noći oko Ivanja.
Jedan od njih zove se Antonio Plazibat, kickboksač i bivši K-1 prvak, koji je nasilnicima putem društvenih mreža uputio pitanje kako ih nije sram, pogotovo onog koji trenira kick-boks i ponudio da im besplatno pokaže kako se baca high kick. Blo bi zanimljivo vidjeti kako bi sila završila kad je dohvati puno jača i okrutnija sila. Ostavio je i poruku pretučenom mladiću da mu se javi ako bilo što treba.
Drugi se zove Branimir Mirković, i sigurna sam da za njega puno ljudi nije čulo. On je posjetio Lovru i njegovog oca, ponudio im pomoć i podršku, odnio skroman poklon i ostavio na svom Facebook profilu podatke za sve one koji im eventualno žele pomoći, na bilo koji način.
Obojica su, svaki na svoj način, pokazali da su ljudi, da im je stalo i da su tu, spremni pomoći potrebitima. Svaka čast, dečki; da je više ovakih kao vi sve bi se puno lakše i puno brže rješavalo.
Pa koliki god sumrak civilizacije bio, odaberite biti svijetlom točkicom koja će nečijem životu vratiti nadu u ljudskost i dobrotu. Puno sićušnih točkica stvoriće moćni snop svjetlosti, protiv koje sumrak nema dovoljno moćno oružje.
Najgore je šutjeti i misliti - to nije moj problem. Barem riječju, ako nikako drugačije, valja nama običnim ljudima ustati protiv nasilja nad slabima, nad onima koji se ne mogu braniti. Hoćemo li se konačno kao ljudi zapitati - što ja mogu učiniti da svijet postane bolje mjesto? Hoćemo li konačno reći - sad bi bilo dosta?
komentiraj (21) * ispiši * #
30
nedjelja
kolovoz
2020
Jel ti još nisi gotova
Nikad, al nikad nisam doživjela da se žensko i muško istovremeno uspiju spremit ako se negdje ide.
Mislim to je i logično. Muškarac, da ne velim frajer se istušira, obrije ako baš mora ( svatovi il nedajbože sprovod ), nabaci nekog mirisa, obuče čistu robu, obuje se i on je spreman za lansiranje.
E kod nas to ide malo teže. Za početak treba obavit frizerku. Ako je duga kosa onda peglanje il pundža plus betonaža lakom da izdrži direktan udar groma, ako je kratka kosa fenfrizura plus betonaža lakom isto ko za dugu kosu. Pa lakiranje noktiju na nogama, pa lakiranje noktiju na rukama. Sušenje laka uz neviđene mjere opreza da se ne raspacka, jer aceton se jako često zaboravi kupit il padne iza vešmašine pa se nađe pred idući Uskrs. Pa šminkanje ( krema, podpuder, puder, nadpuder, korektori, maskara, ruž - jednom riječju urnebes na licu ). Tu on već kreće sa pitanjem - jel ti još nisi gotova. Kak ćeš bit gotova kad si se u žurbi naflajbala prije tuširanja. Pa pod tuš držeć glavu ko zvečarka visoko u zraku, jer ako se smoči lice eto situacije - prvo skini sve pa ponovo nanosi sve ( već je nabrojano, da se ne ponavljam ). Iza osobne higijene kreće odabir prnja. On otpuhuje dok vadiš iz ormara robu predviđenu protokolom i pita po drugi put - jel ti još nisi gotova. Da pogled može ubit pao bi mrtav taj tren, jer si na opravi koju si mislila obuć našla flek veličine Španjolske. Znači vadiš dasku za peglanje i ideš prepeglat drugu opravu. On pali teve i štrači i psuje ko kočijaš jer mu je jedan par sjebo cijeli listić. Oblačiš se i sve ide dobro dok ne podereš hulahopke pri natezanju. Druge ne bi našla da ih kruniš. Pali peglu i peglaj hlače i pasent košulju. On krene pitat al ga samo pogledaš pa više ne pita, otvara si pivu i čeka milost sa visina. Konačno se obučeš i obuvaš, krećete van i sjedate u das auto. Vraćate se s pola ulice nazad jer se nemreš sjetit jesi ištekala peglu. On vozi na jednom kotaču, ti šutiš. Ulaziš u stambeni objekt, pegla je ugašena, al pronalaziš njegovu kravatu koju je prebacio prek naslona od trosjeda dok te čeko da se obučeš. Vraćaš se u das auto ko slavodobitnik Sinjske alke i slavodobitno mašeš kravatom; on - umjesto da je manji od makovog zrna - kreće sa verbalnim deliktom jer da kak neće zaboravit kad mu digneš tlak na entu svojim spremanjem. Posvađate se namrtvo do dolaska na svadbu il na sprovod i šutite ko dvije mumije. Ko vas ne pozna, reko bi da su vas velikom greškom stavili za isti stol da sjedite jedno kraj drugog.
A sve samo zato šta nam tajming al nikako nije, i nikad neće bit isti.
komentiraj (18) * ispiši * #
29
subota
kolovoz
2020
Pošeširavanje
Danas popodne sam imala najbolju namjeru krčit garažu. Znači - povadit andrlje koje čeka glomazni otpad ( da ne velim stare tegle od cvijeća, prostirke, nešta slomljenog crijepa od zamjene krovišta i ostale artefakte od neprocjenjive vrijednosti koje svako kućanstvo mora imat ), složit rezervne kolce za paradajz, kojekakve alatljike, sitno za potpalu koje se prosulo dok se skido stari crijep pa je svašta padalo i izmest šutu iz spomenute garaže.
Ukratko - nisam okrčila garažu iz dva krucijalna razloga. Prvi i osnovni bila je paklena vrućina. Izašla sam ja van na plus osamsto i subito odma se vratila u kuću; prvi razlog sam već spomenula, znači jaja bi se mogla peć na betonu, a drugi ne manje važan je kuruza koja je glasno dopirala od susjeda koji je radio nešta, pa mu je trebala glazbena podloga. A ja na "Windows moje stare majke" i slične šlagere dobijem akutni osip i tešku ušobolju. Pa sam se bržebolje vratila u kuću, skuhala kavu i krenula malo rondat po ormarima. Ko da razvrstam neke prnje ostavljene u rubrici "možda ću nosit al sigurno neću".
I nađem u ormaru na najgornjoj polici šta? Šešir. Pa nisam ga stavila na glavu ne sjećam se kad. Ostavim ja prnje i odem probat šešir. Pa ne stoji to meni loše. I odlučim ovjekovječit taj divni trenutak pošeširavanja jednim selfijem. Kad mogu svi drugi, šta influenseri šta neinfluenseri svako malo izbacivat selfi, pa šta ja ne bi? Uzela rejbenke, nariktala šešir i izašla na terasu. Vrućoća za popizdit, al šta sad, kad sam već sve posložila ajmo riješit pa sam mirna. Kud stat? Kraj paradajza neću, da mi ga ne uništi neko urokljivo oko. Pa skidaj plahte sa štrika i nosi ih unutra, smetaju a i suhe su. Pa stani vamo, pa se okreni tamo; kud god okrenem nešta mi smeta - veliki stol, tegle sa cvijećem, oluk, nikako nać mjesta. I onda stanem kraj vrata i napravim portret klimakterične žene sa šeširom, rejbenkama i ćikom, plus jasno vidljiva roleta na vratima od terase.
Sve su to čari naslikavanja kad nisi posvuduša i ne japariš po jahtama i po fensišmensi lokacijama. Ajde nek vidim ko od njih ima ovak nešta na fotki; pa sama roleta ima povijesnu vrijednost, šešir nećemo ni spominjat.
Trebalo mi je sat vremena i litra limunade da se prestanem znojit. Šta znači da sam komforno mogla i krčit po garaži.
Đavlija su stvar ta prokenjavanja sa selfijima. Nema šanse da ih više radim dok ne zahladi.
komentiraj (16) * ispiši * #
28
petak
kolovoz
2020
Malinkonija
Sve se u životu dešava s razlogom. Već dugo ne vjerujem u slučajnosti.
Svi ljudi koje susretnemo, sve situacije u kojima se nađemo imaju svrhu. Da napravimo tek par koraka manje ili više ne bismo susreli one koji su nas zavoljeli, povrijedili, napravili od nas bezličnu kašu. Ili obrnuto. Tek nekoliko koraka manje ili više i život bi nastavio svojim ustaljenim tokom, bez mogućnosti da osjetimo ljubav, bol ili razočaranje. Što god da je razlog, tko god da povlači konce ponekad se grubo poigra a ponekad udijeli neizmjernu sreću. Bitno je znati prepoznati što je pred nama. Ponekad je to nemoguća misija, jer ne prilaze svi otvorena i čista srca. Svijet je pun dvoličnih, neiskrenih ljudi kojima ništa ne znači patnja koju će nanijeti drugima.
Ono što je daleko bitnije jest ostati svoj. Biti tračak svjetlosti i sebi i onima koji vas vole, kojima je stalo jeste li dobro i znate da su uvijek tu za vas. Biti čovjekom i u lijepim i u ružnim trenucima. Smoći snage za osmijeh nakon pada. Odbaciti gorak okus poraza, podići glavu i krenuti dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Živjeti tako da ne budete ničija bol. Živjeti a da niste upoznali ljubav koju ne možete pomilovati ili držati za ruku, a niti jednog trenutka vam nije napustila misli. Živjeti dane obojane smijehom i dobrotom. Živjeti i dosanjati svoje snove čak i onda kada se čini da su neostvarivi i daleki poput mjeseca koji večeras visi nad Brezjem.
Mlačna je kolovoška noć. Uskoro će stići prve jesenje magle, kiša će isprati svaki trag ljeta i uvlačiti nas u studen zimskih svitanja. Možda je to razlog što ne mogu pronaći smijeh večeras.
Sutra će već biti puno drugačije. Vodim najdraže frajere na kazališnu predstavu, već je to dovoljan razlog da se nasmiješim. Oni će obrisati sve loše i sve tuge.
I vama želim neki tako dobar razlog za osmijeh kakav ću sutra ja imati, dok budem uživala u njihovoj radosti.
komentiraj (14) * ispiši * #
26
srijeda
kolovoz
2020
Sandale
Agnes Gonxha Bojaxhiu, puno poznatija pod imenom Majka Tereza, bila je visoka svega 152 centimetra. Sićušna, krhka ženica koja je iz rodnog Skoplja, iz albanske katoličke obitelji, otišla tisućama kilometara daleko, na ulice Calcutte. Njeno lice bilo je posljednje što su od ovog svijeta vidjeli toliki umirući. GladnIma, golima, beskućnicima, osakaćenima, slijepima, gubavcima, svim onim ljudima koji su se osjećali neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu otvoarala je širom vrata svojeg srca i misije koju je osnovala. Od napuštenog hinduističkog hrama, uz pomoć indijske vlade, stvorila je hospicij za neizlječivo bolesne ljude, kojima je tamo pružena prilika da napuste svijet na na način dostojan čovjeku a ne ležeći na ulici. Ukoliko su tako željeli, prije smrti su muslimanima čitali odlomke iz Kurana, hindusima su donosili svetu vodu Gangesa a katolicima davali bolesničko pomazanje. Kolikim je tisućama djece i teško bolesnih, umirućih ona pružila ruku, nahranila ih i previjala njihove stravične rane, i na duši i na tijelu. 1979. primila je Nobelovu nagradu za mir. Kada je umrla, sahranjena je uz najviše indijske državničke počasti. Medaljone s njenim likom i danas u Indiji s ljubavlju nose pripadnici svih religija i boje kože.
Bilo je onih koji su kritizirali njen rad na vrlo ružan način, između ostalog govorilo se i o velikim sumama novca koje su donirane za Misionarke ljubavi a utrošene su tko zna kud. Takvima bi možda trebalo ispričati ovo što slijedi. Kada je krenula u Oslo primiti Nobelovu nagradu za mir, zaustavila se u Zagrebu. Osim svoje redovničke bijele halje, na nogama je imala sandale koje su se raspadale. Monsinjor Mijo Gabrić, koji je dobro poznavao Majku Terezu i pratio ju je na dodjelu nagrade, rekao joj je da ne može ići u Oslo u njima. Jedva su je nagovorili da joj kupi nove. U Bakačevoj ulici, u Astrinoj trgovini, kupili su nekoliko pari sandala od kojih je ona odabrala jedne a ostale su poklonili potrebitima. Stare sandale ostale su u Zagrebu, a zagrebačke je nosila idućih osamnaest godina, sve do svoje smrti.
Pa svi vi koji se usuđujete govoriti o njenom radu i svemu dobrom koje je tako tako nesebično pružala drugima, pogledajte u čemu je ona hodala zemljom. Dok ste vi u svojim toplim i udobnim foteljama tipkali svoja dubokoumlja, ona je previjala gubavce i hranila sirotinju po ulicama Calcutte. Koliko ste vi pari obuće promijenili u osamnaest godina? Stoga niste vrijedni ni da pogledate njene raspadnute sandale, a kamoli da ih obujete.
Vrlo je malo duša poput njene. Bila je tako sićušna tijelom, a tako moćna duhom i vjerom u ono što čini. Danas bi proslavila svoj 110. rođendan. Sigurna sam da negdje među zvijezdama, u onom plavetnilu koje nam je tako strano i nepoznato, ona blista poput najljepšeg dragulja.
( photo by Bitno.net )
komentiraj (22) * ispiši * #
25
utorak
kolovoz
2020
Dnevnik očajne kućanice - usisnotipkava situacija
Krenula jutros očistit filter mog novog ciklonultraturbojakog usisavača. Uputstvo mi navodno ne treba, pa nisam glupa da ne znam pritisnut tipku i izvadit i očistit filter.
Pritisnem tipku; ide ko malo teže al uspijem izvadit i očistit filter. I dok sam vraćala sve nazad tipka se onak ko malo zaglavi. Mislim sjelo je sve na svoje mjesto, al tipka se više nemre mrdnut. Mic vamo, mic tamo, ma kakvi. Ko da ju je zavarilo.
Zovem juniora, kaže on - nema problema, ima uputstvo pa ćemo riješit. Ima uputstvo, samo kud sam ga stavila? Pokrećem potragu neslućenih razmjera, prevrćem sve papire po stambenom objektu, čak gledam i u plavu kantu sa papirom ( ono, da nije samo uputstvo ušlo unutra ) al uputstva nema. Na rubu očaja pronalazim ga među jebenim papirusima od plodina, lidla i katecea.
Pa zajedno probavamo otkočit zakočenu tipku. Nula, zirou, niente; ne mrda i gotovo. E ajde zovi servis. Kaže žena - piše vam u jamstvenom listu da se neispravan proizvod u jamstvenom roku promptno vrati u dućan, bez servisiranja. Stavite sauger u kutiju i odnesite ga zamijenit. Tu se meni mrači pred očima. Jer je kutija šta? Poderana i obitava u plavoj kanti. Junior me gleda pogledom tipa "pa zašto nakon nepuna tri tjedna nemaš kutiju", al ništa ne govori neg zove kapa di tuti kapi od svih dućana, a robne marke gdje je sauger kupljen, da pita jel može bez kutije. Može komforno, samo nek ga donesemo i imaju nam dat novi usisavač.
Odlazi junior po bolesni sauger u sobu i zove me odande. Ja dolazim smorena od potjere za uputstvom i sekiracije oko kutije. Kaže on - a vidi sad. Stisne tipku i podigne jebenu plastiku u kojoj je filter prema gore, čuje se klik i plastika ide van. Reko daj vrati pa ću ja probat. Jesam ja pritisla tipku i krenula povlačit sve se zaglavi. I onda skužim u čemu je stvar. Ja ko ljevak moram pritisnut tipku koja je predviđena za stiskanje desnom rukom, a desnom podizat plastiku koja je predviđena za podizanje lijevom rukom. Pa zaključim, po ko zna koji put, da živim kontra svega, a ponajviše kontra kućanskih aparata. Zar nije dosta šta sve žnore od pegli moram prebacivat preko lijeve ruke da mogu normalno peglat, sad se još moram krivit da lijevom rukom stišćem tipku koja je predviđena za desnu ruku, jer bi lijeva trebala bit zauzeta vađenjem plastike?
Točno mi dođe da ni ne koristim sauger. Ima se metla za skidanje paučine i plašenje onog fantomskog zeca koji manjeg najdražeg frajera ruši po dvorištu, pa na metli nema nit tipki nit plastike. Mahneš vamotamo i skupiš na lopaticu i dekneš u smeće. A sauger u kutiju; dobro, ne originalnu jer je ona u iščekivanju odvoza papira u kanti al neku rezervnu kutiju.
Jer kad poludim mogla bi ga u naletu tjeskobe ko slučajno bacit pod neki kamion da ga satare na atome. Pa da vidim jel mu se onda može zakočit tipka.
Kud me nije rodilo dok nije bilo usisavača, majkosvetabožja.
komentiraj (10) * ispiši * #
24
ponedjeljak
kolovoz
2020
Malo morgen
Nešta si razmišljam kak su zapravo pametne mlađe žene koje si nađu srodnu dušu zvanu sugar daddy. Malo zažmire na zločeste komentare tipa - šta će ti ta zgužvotina u životu, jel studiraš arheologiju i da ne nabrajam dalje, al si osiguraju život.
Doista, to daleko uspješnije funkcionira kod selebritija. Šta će joj sugar daddy koji nema cvonjka u džepu, ni za šalicu kave a kamoli nešta više? Kad već bira onda treba znat odabrat onog koji po mogućnosti može štagod i ponudit i odvest je nekud ( pa ak je baš on nemre odvest da barem plati da nekud ode, recimo na neki vikend u neki fensišmensi spa centar il tak nekud ).
Al idemo od početka. Svi znamo da je jako teško srest srodnu dušu. Zato se možda najbolje prepustit trenutku, da ne kažem trenucima pa od izvjesnog broja ponuđača mora prebrat najsrodnije moguće, znači da je još donekle pokretan, po mogućnosti bez gebisa i da je toliko srodan da može riješit neke krucijalne probleme. Naravno da nije baš sve idealno i srodno, mora se tu štošta i progutat; pa nemre očekivat da će je prihvatit i obitelj i prijatelji i susjedi od srodne duše. Bude tu koječega, al u principu kad se nađe odgovarajući sugar daddy onda se malo ogluši pa čak i zažmiri na jedno oko, ako ne i na obadva. Jer budimo realni, ak ona ima naprimjer trideset a sugar daddy pedeset i neku onda tu malo ima i nesukladnosti u veltanšaungu, pa izgledu, pa svačemnečem. On pamti prve albume Azre, a ona misli da on priča o nekoj curi koja se tak zvala. On je debelo završio neku školu kad je njoj prerezalo pupčanu vrpcu. On možda malo ima ajmo tak reć drugačije definiranu muskulaturu, pa kad se skine u kupaće gaće uvlači zrak dok ne poplavi ko tinta. On je sklon retrovečerima uz neke stare filmove koje je gledo u kinu dok su se još otkidali kuponi na kinoulaznicama, a njoj se ide u gužvu među mlađariju. Da ne idem u velike dubioze, drastične su razlike.
Evo kad bi recimo ja morala nedajbože nać sugar daddya...pa to bi bio spektakl epskih razmjera. Jer moj sugar daddy moro bi imat barem sedamdesetosam. Znači pada u vodu ono pokretan i bez gebisa; jebiga, izglođu se i zglobovi i zubi s godinama, pa nije čovjek kriv šta se rodio puno prije mene a srodna mi je duša. Pa kad obuče kupaće i zaševrlja držeć me pod ruku prema bazenu. Pa kad mi počne pričat o plesnjacima iz doba svitanja civilizacije. Pa sve tako čudnovate zgode ko kod šegrta Hlapića, samo bez ćuke i Crnog čovjeka.
Nije mene mater rodila za pronalaženje takve srodne duše. Moj genetski kod nema dovoljno jaku želučanu kiselinu i središnji živčani sustav, ne bi mogla hendlat to prokenjavanje. Al zato imam kredit koji uredno otplaćujem i znam ić na poso. Usput malo i pišem, sebi za gušt.
Jesam li zato pametnija i bolja, il sam gluplja i lošija - o tom potom. Ostala sam svoja, ovakva kakva sam.
komentiraj (22) * ispiši * #
23
nedjelja
kolovoz
2020
Srećopodizavač
Da vas sad neko pita šta vam treba da budete sretni, sigurna sam da bi barem pola reklo - dobit na Eurodžekpotu; ostali bi možda nabrajali svaštanešta - da me neko voli, da me neko mrzi jer se samo za dobrim konjem praši, da ne moram sutra ić radit....svakakvih bi odgovora bilo.
Al niko se ne bi sjetio serotonina, čiji naziv zapravo asocira na nešta sasvim drugo ( il barem prva četri slova ). Znači serotonin iliti hormon sreće vam treba, ljudi dragi. Bez njega se ništa spektakularno neće desit. Ak nemate dovoljno visoku razinu serotonina, možete se trudit do preksutra bit sretni; ništa nećete postić.
Ima stopedesetšest savjeta kako podić razinu hormona sreće. Jedan glasi - budite na suncu. Pa nikad ne bi rekla da je to povezano. I šta sad kad nema sunca, to znači da trebaš bit sjeban dok se sunce ne pojavi? Naravno da moderna znanstvena dostignuća imaju rješenje i za to - budite u jače rasvjetljenoj prostoriji. Znači kad je oblačno kupit žarulju od hiljadu vata i drijemat ispod nje ko pile dok vas ne preplavi najjači osjećaj sreće ikad.
Dalje kaže - vježbajte. Evo letim. Jer nemam pametnijeg posla neg mlatit sa sobom da bi bila sretna. Pa jel postoji veća sreća od one kad se iskovrneš pred teve navečer, pa ak nema ništa na spomenutom teveu štračiš po društvenoj mreži i lajkaš onima koji i tebi lajkaju ( moraš, nema druge ). A oni spominju brzo hodanje, biciklizam i plivanje; pa kud da to još utrpaš - ajde radit, pa nešta napravi doma ak se baš mora, pa malo nekud među ljude i ode dan. Šta da radim, da spavam na biciklu il u vodi?
Pa još dalje - razmišljajte pozitivno. E ovo mi je oduvijek najdragocjeniji savjet. Eto neću, baš ću namjerno sve gledat loše i crno. Pa i kad sam najbolje volje iskopaću nešta da me ko užasno živcira i bit nadrkana na cijeli svijet.. ( Al kad bolje razmislim, toliko ljudi poznam koji jedino i isključivo samo traže nešta loše šta bi ispričali, bilo o sebi bilo o drugima. I onda im nije jasno kud im je nesto serotonin ko da ga nikad nisu ni imali. )
Pa onda moj najdraži dio - šta treba trpat u sebe e da bi bili sretni? Saću vam prenijet i tu spoznaju. Dakle bademi i kikiriki recimo visoko kotiraju. Ak se do sada niste time prekrcavali, ne znam šta se čeka? Brže pojest barem dvadeset deka. Pa onda crna čokolada, koju ja osobno nemrem ni vidjet a kamoli jest; ajde da je Milka sa mljevenim lješnjacima - to bi moglo proć, i to ona veća. Ova tamna me baca u depresiju. Pa jogurt, pazite molim vas; navodno je dokazano da šta više jogurta potrpate u sebe to ste sretniji. A ja ga jedva mogu pogledat u dućanu na polici. Onda kamenice; pa kud baš one, od svih morskih plodova i ribetina baš kamenice moraju bit srećonoše? To tek ne bi stavila u usta ni pod razno. Kava...e sad smo došli do onog šta može uvijek proć; deknem dvije tri šalice dnevno i isijavam sreću ko nuklearka. I za kraj- zelena salata, špinat il kelj; ajde i to volim pojest, nek barem još nešta osim kave volim, a da mi serotonin naraste brzinom svjetlosti.
Sad sve znate. Da bi bili srećonoša među ljudima samo sljedite ove kratke naputke.
A možete čitat i moje pričuljke. Zapravo sam uvrijeđena šta ih nije stavilo ko podizače serotonina. Možda stave drugi put, umjesto recimo vježbanja il jedenja kamenica.
komentiraj (8) * ispiši * #
22
subota
kolovoz
2020
In memoriam Igor Kačić
Igor Kačić zaslužuje da ga se spomenemo svake godine u mislima i molitvama, poput Jean-Michela Nicoliera i ostalih žrtava bezumne mržnje.
Kad imaš svega šesnaest, onda svijet gledaš kroz čudesni kaleidoskop boja. Zaljubljuješ se pa odljubljuješ, hodaš ulicama koje tako dobro poznaješ i voliš kao da si barem pola metra iznad zemlje i čini ti se da ništa na ovom svijetu ne može pokvariti slatkoću prvog poljupca, okus trešanja koje si krišom ubrao i pojeo kod prvog susjeda, miris i dodir rijeke čije valove tako voliš i svakog im se ljeta vraćaš.
Sve dok ne dođe rat. Onaj čudesni svijet boja gubi se u dimu vatre koja nemilosrdno guta kuću po kuću, u mirisu baruta i kanonadi topova čiji urlik ne prestaje danima. Umjesto da sjedneš u školsku klupu i čitaš uvijek tako dosadne lektire boraviš u podrumu, postajući iz trena u tren sve svjesniji koliko se sve promijenilo, na najužasniji mogući način. Kada na trenutak i uspiješ izaći, gledaš slomljena stabla i mrtva tijela koja leže posvuda poput potrganih lutaka.
Kada rika topova umukne, ukaže se slabašna svjetlost nade da je muci došao kraj. Nažalost, tišina donese nezamislivu patnju, tisuću puta goru od one dok si svjedočio umiranju jednog grada. Tišina donese i smrt, okrutnu i hladnu i bezdušnu, koja te odnese na put bez povratka. Tamo gdje nema poljubaca, trešanja ili rijeke. Tek mrtva vječnost, čijim dijelom si postao.
Pitanje je kako majka preživi kad njenog šesnaestogodišnjeg sina odvoje od nje i povedu ga u smrt? Ne preživi; duša vjerojatno umre istog trena, a raspadljivo tijelo funkcionira automatizmom, zbog onih koji je još trebaju.
Kako preživi šest godina neizvjesnosti u kojima ne zna je li ipak preživio ili je ubijen? Ne preživi; vjerojatno mehanički diše, hoda, jede i radi, zbog onih koji su zajedno s njom preživjeli pakao.
Kako preživi kada je nazovu i kažu da dođe identificirati njegove posmrtne ostatke, i tamo joj daju zlatni privjesak koji mu je kupila? Ne preživi; vjerojatno su oči umrle gledajući ga posljednji put živog, ili su ih isprale sve suze isplakane tijekom šest godina neizvjesnosti i uzaludnog nadanja.
Kako preživi kada joj kažu da su njenog sina tukli i slomili mu svaku kost, a onda ga ubili? Ne preživi; vjerojatno iz svakog kuta izviru sjećanja koliko je puta pao i udario se, a ona je bila tu da ga utješi i umiri... u najjezivijim trenucima njegovog života je nije bilo, i otišao je sam u strašnim mukama.
Kako preživi svaki rođendan i godišnjicu smrti? Ne preživi; njena duša je ionako u stalnom iščekivanju njihovog ponovnog susreta.
Igor Kačić napunio bi četrdeset i četiri godine 23. kolovoza.
Bio je najmlađa žrtva Ovčare.
Imao je samo 16 godina.
komentiraj (11) * ispiši * #
21
petak
kolovoz
2020
Kodni naziv "Al sam se nasekirala"
Palo mi je na pamet da nisam pritefterila slučaj kodnog naziva "Al sam se nasekirala u deemu" od pred tjedan dana.
Znači epidemiološka situacija je poprilično ozbiljna; broj novooboljelih sasvim solidan, al računaš da će onda valjda većina ljudi poštovat socijalnu distancu i minimum nekog normalnog ponašanja. Ono - ja nosim masku pravilno, svi je nose pravilno; ja dezinficiram ruke - svi dezinficiraju ruke; ja ne jašim po ljudima koji su ispred mene - niko ne jaši po ljudima koji su ispred mene etcetera. E pa jako sam se zajebala po tom pitanju.
Znači ulazim u deem s najdražim frajerom, prespavalo dijete kod mene pa smo išli po sladoled i reko svratiću se u deem po neke stvari koje jedino tamo mogu kupit. Maskice imamo, ruke dezinficirali, on zna da ništa ne dodiruje ručicama i sve je pod kontrolom. Pokupim jurišno to šta mi treba i idemo prema kasi. Na pol puta prema nama njurla gospođa kojoj maska zapravo stoji na bradi i govori - citiram - jebemti dućan kroz koji nemoreš proć. Jedva nekak smaknem dijete da ne zapne za njega. Najdraži frajer mi šaptom kaže da zašto ona govori proste riječi; ja sliježem ramenima i odgovaram da je možda malo nervozna, nenaspavana, ko zna. Stajemo u red, ispred nas su dvije mlađe djevojke a iza nas žena sa malom bebom u kolicima i jedna starija gospođa. Kadli eto opet spomenute koja jebe dućan; nije ništa kupila, dakle ruke su joj prazne i umjesto da krene na drugu stranu i izađe iz deema ona kreće u pohod ko jahač apokalipse i laktari redom stariju gospođu, pa ženu s malom bebom, pa krene uhvatit za rame najdražeg frajera da ga pomakne govoreć - de mali samo malo da prođem. Tu ja osjetim da mi očnjaci probijaju usta; eto mene ko iz intervjua s vampirom. Privučem dijete koliko sam mogla prema sebi da ga ne dira i kažem joj vrlo pristojno:
- Žena vaših godina trebala bi se znati odgovorno ponašati u situaciji koju živimo. Zar vas nije sram i nemate li nimalo osjećaja odgovornosti barem prema djeci, ako ne prema odraslima i prodavačima? Umalo ste nas srušili maloprije u hodniku i sad evo opet.
Ona je već kod vrata, pa se važno okreće prema meni i veli:
- Šta je, ti si jedna od onih koja bi vješala ko u srednjem vijeku? Malo morgen.
E pa nije zapravo svjesna da je za dlaku izbjegla kataklizmu. Ko prvo, najdraži frajer je bio sa mnom i nisam ni mogla ni htjela bit iznimno neugodna, recimo da je sustignem i napravim ko drugo. Ko drugo, u srednjem vijeku se nije vješalo neg spaljivalo. Ja ko okorjeli pušač uvijek sa sobom imam kresivo, znači moglo se desit da izađem za njom van i da gori ko rafinerijska baklja; čisto da demonstriram srednjevjekovnu tehniku korištenja vatre u neprehrambene svrhe. Nisam mogla jer da me odvelo u Remetinac iza bakljade ko bi pazio na najdražeg frajera.
Danas u Kauflandu kupovalo šećer ko da šećerna repa više nikad niknut neće, znači tukež i trpanje u kolica da se ima zaliha za idućih četrnajst godina. Otimali pakete jedni drugima. Pa čisto informacije radi, sutra i preksutra su na akciji nivea kreme i neke britvice, pa onda papirnati tanjuri i alufolija i kese za pečenje. To bi isto bilo najbolje otić kupit doživotnu zalihu. Šta fali, kupiš alufolije tristodvadeset komada i imaš i kad se tvornica koja ju je proizvela zatvori. Tak i britvice, isto samo utreseš u kolica pa nek broje na kasi; možda ne bi bilo loše uzet cijelu paletu, da prodavačica na kasi ne mora brojat kolko britvica stane u veća kolica. Kreme za lice baš i nije pametno kupit doživotnu zalihu, one ipak imaju neki rok trajanja pa da za petnajst godina ne dođe do preobrazbe kad kremu proizvedenu 2020. natrackate na lice i ujutro se probudite ko Godzila.
I sve je to već viđeno i opet se čudim ko pura dreku. Možda sa mnom nešta nije kak treba?
komentiraj (5) * ispiši * #
19
srijeda
kolovoz
2020
Mirno snivaj, Tomo
Tako sam umorna. Od loših i tužnih vijesti, od smrti, od odlazaka ljudi koje sam dobro poznavala i bila s njima povezana ljubavlju prema gradu u koji smo utkali naše živote.
Tomo Bešlić jedan je od rijetkih ljudi koje sam uvijek vidjela nasmijane. Kad god bi se susreli njegovo bi lice zabljesnulo osmijehom koji nije stario. Uvijek ljubazan i pričljiv, uvijek isti Tomo kakvog sam poznavala od rane mladosti. Neizmjerno je volio Petrinju; jedino je možda ljubav prema kaktusima nadjačala ono što je u srcu nosio za svoj grad. Kada je ratni vihor zahvatio Petrinju, ostao je bez svojih bodljikavih ljubimaca. Uporan kakav je bio, odnjegovao je novu generaciju kaktusa zajedno sa svojom obitelji. I taj je staklenik nastradao kad je pala granata. Ni to ga nije obeshrabrilo; sagradio je novi staklenik u Žažini i tamo podigao pravo kaktus - carstvo. Prema članku iz 2019. došao je do brojke od stotinu tisuća kaktusa i bio najveći uzgajivač kaktusa u Hrvatskoj.
I pjevanje je bilo Tomina velika ljubav. Koliko je samo puta otpjevao naše petrinjske pjesme, i kao dio Hrvatskog pjevačkog društva Slavulj i kao dio Muškog komornog zbora Matice hrvatske. To je u Petrinji tako, naučiš pjevati čim prohodaš i onda pjevaš cijeli život, jer pjesmom otkloniš sve ono loše i teško što ti život donese.
Tomo se danas pridružio nebeskoj vojsci svih Petrinjaca koji počivaju na zelenim brežuljcima ponad našeg malog gradića. Onoj istoj vojsci koja je za svog života neizmjerno voljela Petrinju i njene ulice i ulićke. Teška bolest je pobijedila u nepravednoj i vrlo kratkoj borbi. Kakvu silnu tugu u srcu od danas nose njegov otac i svi članovi njegove obitelji; valja im se zauvijek oprostiti od sina, supruga, oca i brata, nadasve dobrog čovjeka koji je imao tek pedeset i četiri godine.
Neka mu je laka petrinjska gruda koju je tako silno volio.
( photo - Tomo sa svojim bodljikavcima, 24 sata )
komentiraj (5) * ispiši * #
18
utorak
kolovoz
2020
Kuda ide ovaj svijet?
Možete li uopće pokušati zamisliti traumu koju prolazi desetogodišnja djevojčica, silovana od strane svog ujaka par godina i ostaje trudna? Dovedu je u bolnicu i liječnik joj napravi idemo reći kiretažu, u zemlji u kojoj je pobačaj zabranjen osim u slučaju silovanja, Pa protivnici pobačaja dignu hajku, traže da se liječniku zabrani rad. Jedna od najglasnijih, neka političarka, izrijekom kaže da je desetogodišnjakinji trebalo dovesti trudnoću do kraja, pa napraviti carski rez i dijete dati na usvajanje. Sve se ovo događa u Brazilu. Nažalost, takvih djevojčica ima strašno puno širom svijeta. Trpjeti seksualno zlostavljanje članova najbliže obitelji;
prestrašno je doživjeti ga od bilo koga, ali proživljavati ga sa deset godina...zapravo ostanem nijema na tako nešto. Od nevjerice, od bijesa, od nemogućnosti da osobno zavrnem vratom čudovištu koje ruši dječji svijet snova na tako bestijalan način.
Ne mogu vjerovati da nitko od obitelji ne primjećuje da se sa djetetom nešto dešava. Ne želim vjerovati da ne primjećuju. Kuda to ide ovaj svijet, i postoji li način da se monstrumi jednom zauvijek zaustave? Zar je tako teško donijeti odluku o drakonskom kažnjavanju nepopravljivih trauma koje se nanose djeci? Halo, o djeci govorimo. Strašno je govoriti o silovanju odraslih žena, ali silovanje djece...Na tako nešto ja zamračim. Mislim da mi čudovište iz ruku ne bi oteo vod specijalaca.
Pa možda dobiju par godina zatvora i izađu van, i opet naprave isto. DOKLE VIŠE? Koliko djece treba biti izmrcvareno? Svaka dječja suza pada kao gromada na leđa onima koji ništa ne poduzimaju da zakonom zaštite bespomoćne i najranjivije.
Da mogu, ja bi i padala umjesto mojih najdražih frajera. Da njih ne boli. Svaka njihova modrica ili ogrebotina zaboli me jednako kao njih. Kad je najdraži frajer nagnječio palac vratima ( srećom ne kod mene ), mislila sam da će mi srce otkazati. Onaj majušni palčić, plav i naotečen...radije bi da je meni otpao palac.
Zato ne mogu ni pomisliti koje boli trpe djeca, a ne čini se ništa da im se pomogne i da se zaustave čudovišta koja im nanose bol.
Njihove suze su nijemi vrisak koji se čuje do neba.
Zar je moguće da im ne možemo pomoći?
komentiraj (7) * ispiši * #
16
nedjelja
kolovoz
2020
Ode godišnji
I tak. Moj ljetni godišnji nesto u vidu magle. Jebote, ko da sam jučer otišla na godišnji, a sutra ujutro se trebam dić i krenut radit.
U neka davna vremena, kad bi se vratili s ljetnih praznika, običajno je pravo nalagalo da se na satu hrvatskog jezika odmah piše sastavak na temu "Kako sam provela/proveo ljetne praznike". Pa onda trtljaj i baljezgaj gdje si bio, šta si radio, šta si nedajbože čito il korisno napravio. Da sad moram pisat sastavak na temu "Kako sam provela godišnji odmor", išlo bi otprilike ovak:
Ja sam iskoristila ljetni godišnji odmor, a ko da nisam. Prvih par dana sam se razvlačila nad prvom kavom, pa nad drugom kavom, pa planirala šta ću sve korisno napravit dok sam na godišnjem. Ono, svaštanešta pospremit i okrčit i cijeli ruswaj napravit po kući. Pa sam na dnevnoj bazi mijenjala planove, jer me svaki dan nešta smetalo. Recimo, ak bi taj dan isplanirala prat prozore a pojavi se neki oblačak - obustavljaj akciju "prozori danas moraju bit oprani" jer se sprema nevrijeme koje graniči sa smakom svijeta, pa kud ću prat prozore jer će ih svejedno sjebat kiša. Il ako bi nedajbože isplanirala peglat taj dan, sastavi takva vrućina da ni disat nemreš a kamoli palit peglu pa mlavit s njom i dodatno stvarat osjećaj kipućoće u stambenom prostoru. Špajzu sam kretala pospremat jedno triput i odustajala usljed navedenih meteoroloških uvjeta. U tom planiranju sam stigla do petka, kad sam morala nešta malo i napravit. Pa sam ajde u petak presaugala stambeni objekt i speglala svašta i brisala prašinu i krepala radeć, jer nisam stigla isplanirat kak ću radit.
E onda sam drugi tjedan išla na Kupu kad je dozvoljavalo vrijeme i promišljala o smislu života, a da nije samo planiranje šta bi se moglo skuvat i jel bi se možda moglo štagod radit na temperaturi od četrdesetosam stupnjeva, koja se stvara kad recimo pohaš meso i pečeš pomfri. Krajem drugog tjedna ostala sam osupnuta spoznajom da imam još svega jedan tjedan godišnjeg.
Pa opet sedam dana planiranja na dnevnoj i višednevnoj bazi. Tu i tamo te uhvati da nešta pametno radiš, al onda brže sjedneš dok te ne popusti taj gadni osjećaj. Cijeli tjedan čuvala sam malo jednog malo drugog najdražeg frajera, a išli smo i na Kupu zajedno; to mi je recimo bilo najbolje provedeno vrijeme jer se uvijek puno smijemo i uživamo kad smo zajedno. U petak me iznimno iživcirala gospođa u deemu, al to zaslužuje cijelu jednu priču. I u svemu tome osvanula i današnja nedjelja, koju smo iskoristili za posjet mom bratu. Fini roštilj i prilozi i kolači i kava, i puno prisjećanja na kojekakve davne situacije koje su nas ispunjavale smijehom.
Pa kad sutra ujutro zazvoni alarm, zasigurno će mi najradosniji smiješak obasjat lice, jer konačno je došao taj divni dan da više ne moram planirat i ispijat te puste kave, nego krenut radit.
Od sutra nema više labavo sve do pred Božić. Barem ću se do tada odmorit od planiranja.
komentiraj (13) * ispiši * #
15
subota
kolovoz
2020
Uvod u glodanje i anatomiju
Moja ispaćena roditeljica po vokaciji je bila mesojed, i to ultrajak glodač. Znači, nije bilo šanse da prođe ručak a da ona ne poglođe sve dostupne kosti koje je prije toga kirurški precizno rastavila do pred atomsku strukturu. Naravno da je morala imat podfrkane rukave. Pa mali nožić, pa ruke, pa rastegne pa nategne, pa glođe i srče da nas ostale za stolom sve jeza prolazi. Pa kad skuži da je gledamo ispod oka, samo konstatira da kak je to fino i zdravo i da sam nek je gledamo, ostaće njoj više za glodat.
Osobno sam bila šokirana kad sam skužila da ona može zaklat pile bez da trepne. Navodno je za sve kriva moja baka koja je jednom zgodom otišla nekud, a njoj ostavila u zadatak da skuha pileći paprikaš za ručak. Na upit gdje je pile, odgovor je bio da ga nek prvo ulovi i riješi glave. Pa je jedva nekako to obavila prvi put ( uz svekoliku pomoć jedne susjede, koja joj je pokazala i kak da sve očisti i rastrančira ). Dalje je išlo ko po loju.
Ja sam uvijek zaobilazila te festivale u širokom luku. Ne bi me ni puškom natjerala da sudjelujem u krvoproliću. Naravno da je nabrajala i jamrala da šta ja mislim kasnije u životu, da kak ću danas - sutra kad budem trebala recimo pile za ručak a nema za kupit a kokošinjac pun živadi. Konstatirala sam da se ja i teoretski i praktično odričem sudjelovanja u pohodu na kokošinjac u potrazi za ručkom, i da se ne planiram udavat za nekog ko bi od mene očekivo da čerupam piliće i čistim želuce.
Da izbjegnem ekspoze o nužnosti pružanja ispomoći, znala sam doć kad je već pokojno pile ( nekad i više njih ) bilo očerupano i očišćeno s nutarnje strane, pa eventualno malo čupkat one sitne dlačice, tek toliko da ne ispadne da sam skroz nezainteresirana. I onda ona radi i nabraja - ti vaka ti naka, pa ko da je to neznamtišta sad komplicirano, izvučeš crijeva i baciš ih. Il očistit želudac, evo saću ti ja pokazat...Pa ja s dušom u nosu ponovim po iks osamstoti put da nemrem al nikako ovladat tim plemenitim vještinama i da mogu jedino onak čupkat ko šta čupkam i eventualno razrezat pile na komade. E to mi ne da, jer sam ljevak, da si ne otfikarim ruku u ramenu.
I jedne zgode tandrljamo mi po tim upokojenim pilićima, i opet isto predavanje ko i svaki put; počela padat i neka kišica, ja sva sretna, reko možda me potjera u kuću da se ne prehladim. Ma ništa od toga, al zatupio joj se nož pa da nek joj donesem oštri iz kuće. ( Svi su naši noževi bili uvijek oštri ko katane, mesarska kuća pa je to bilo pod normalno ). I ja s nožem na stepenice, okliznem se i padnem ko iz aviona. Nož odletio u travu, ja se sva stukla, roditeljica me izružila na pasja kola jer da kud padam s takvim nožem u rukama, mogla sam si crijeva rasporit i sasjeć se sva. Pomogne mi da se dignem i potjera me u kuću. Ja više neg zadovoljna, je da boli koljeno i ruka al bar više nisam morala slušat o nužnosti poznavanja najbržeg načina vađenja crijeva.
Kasnije je izjavila da sam ja to sigurno namjerno napravila samo da ne moram bit s njom dok ona čereči neke buduće ručkove. I da nikad od mene neće bit ništa po tom pitanju. I bila je u pravu, ko i uvijek.
komentiraj (5) * ispiši * #
12
srijeda
kolovoz
2020
Suze svetog Lovre
Konačno se može malo lakše disat. Noć donese olakšanje od isijavajuće vrućine koja obavija grad.
Danas bez nakuvavanja ručka, pekli smo na dvorištu jeger i kranjske nataknute na šibe od lijeske. Napravila samo salatu i dobro je ohladila. Doista kasnije popodne sam pokvarila umjetnički dojam, jer sam išla kuvat filanu papriku da iduća dva dana ne razmišljam šta će se jest. Temperatura u kuhinji takva da možeš skuvat jaja držeć ih u sudoperu. Došlo mi na pola kuvanja da zafitiljim ranjglu u živicu, al predobro je mirišalo pa sam odustala. Kasnije iza večere se jedva nakanila oprat suđe jer je i dalje bilo vruće ko u paklenoj jami.
Al zato sam maloprije izašla na dvorište bacit pogled na nebo, večeras prognoziraju otprilike sto vidljivih meteora tijekom samo jednog sata. Ugrizlo me jedno sedam komaraca za pet minuta, al sam zato vidjela dvije zvijezde padalice i ispratila nestajanje njihovog repa u zvjezdani prah. Bavim se mišlju da uzmem deku i legnem na dvorište i gledam zvjezdani spektakl na nebu, samo onda riskiram da me komarci za sat - dva pojedu.
Možda izađem još jednom, tako ih je lijepo vidjeti kad zabljesnu nebom. Izađite i vi; zašto da nam se ne ispuni pokoja želja? Proći će godina dana do idučih suza svetog Lovre, a želja je tako puno.
( photo by novosti.hr )
komentiraj (27) * ispiši * #
11
utorak
kolovoz
2020
Glazba je čudo
Moj najdraži frajer slučajno je otkrio ovaj instrumental; krivi klik mišem i otvorio mu se jedan novi svijet, u kojem je mogao usporediti kako sviraju i zvuče tri velika gitarista. Jeff Beck, koji otvara cijelu priču svojim iznimnim načinom sviranja, pa najdraži Clapton koji naprosto virtuozno "načepi" svoj solo, i onda Doyle Bramhall II koji vrlo nježno vodi ponovo prema Jeffu Becku. Sve se umiruje i postupno blijedi kako pjesma ide prema kraju. Uglavnom ovo sluša zatvorenih očiju i već točno zna kad će krenuti koji gitarist.
- Kako je moguće da oni sviraju gitaru toliko drugačije jedan od drugog? - pita me.
- Zato što svaki od njih drugačije doživljava ono što treba odsvirati - odgovaram.
- Pa da. Zato Clapton onako i "načepi" svoj dio, skroz drugačije svira od ove dvojice. I najbolji mi je, da znaš.
Sad već često slušamo ovo, na njegovo traženje, jer mu se sviđa.
Moj najdraži frajer ne zna koje tektonske potrese u meni izaziva njegovo poznavanje Erica Claptona, Jeffa Becka, Jimmya Pagea. Bila sam nešto malo veća od njega kad sam njihove bravure i solaže slušala sa gramofona, iza zatvorenih vrata bratove sobe. Kasnije kad sam već malo frknula sama sam puštala ono što mi je odgovaralo, alii ipak najviše Claptona i Becka. To je glazba koja je preživjela u meni sve ove godine, glazba koja liječi sve - i radost, i tugu, i bol. Uz nju sve izgleda puno jednostavnije i lakše. Kad vam to sve kažem, onda možete zamisliti koliko sam ponosna na mog sedmogodišnjeg najdražeg frajera, koji pita - mogu li sam birati pjesme? A ja već znam što ide - Cause we ended as lovers, I got you on my mind, Tears in heaven i naravno Layla, njih već zna pjevati. Sada je u fazi učenja skladbe Motherless children Blind Willya Johnsona koju je Clapton obradio, jedan fini gospel blues savršenog ritma i još savršenijih gitara.
Pa kad me noćas oko pola dva u noći probudilo bleketanje neke dječurlije koja su pod dopingom urlajući pjevala najveće uspješnice turbofolka, kroz misli mi je došetao moj plavooki najdraži frajer, koji jedva čeka da nauči svirati gitaru koju je dobio za rođendan, i bez muke otpjeva recimo - no matter how I try my heart just don't see why I can't forget you.
A ja rastem velika do neba, jer sam sigurna da imam glazbenog nasljednika, puno moćnijeg nego što sam ja.
Jer on želi svirati bolje od sve trojice. Tako barem za sada tvrdi.
komentiraj (15) * ispiši * #
10
ponedjeljak
kolovoz
2020
Petrinji, s ljubavlju
Najljepše je i najteže pisati o nečemu što dobro poznaješ, jer je dio tebe. Ja sam naprosto urasla u Petrinju, u svaku njenu travku, i mislim da mi bez Petrinje ne bi bilo života.
Kud god da sam odlazila, nisam mogla dočekati trenutak da ugledam lukove kupskog mosta, a onda i pogled na moj grad. Isto je i sa Brezjem, koje sam toliko puta spominjala i malo u zbilji . malo u šali znala reći da je to akademska četvrt, ali i četvrt koja je dala olimpijskog pobjednika u hrvanju, Vladu Lisjaka, koji je 3. kolovoza 1984. u Los Angelesu pobijedio tadašnjeg svjetskog prvaka i ovjenčao se slavom. Nije mala stvar imati u susjedstvu olimpijskog pobjednika, morate to priznati.
Petrinja danas slavi 780 godina. Stekla je status slobodnog kraljevskog grada 1240. godine. Koliko je samo osvajača i vojski pokušalo pokoriti pitomi gradić na obalama Petrinjčice i Kupe; ona je ostajala i opstajala kad god su joj pokušali zatrti svaki trag. Svaki je put čekala da se vrate oni koji je tako vole. Sve njene ulice i ulićke, kako to Petrinjci vole reći. Njen prekrasni park sa stoljetnim lipama ilirkama, koje su posadili Napoleonovi grenadiri. Sve njene kuće. Svako stablo na nasipu uz Petrinjčicu. Svako ime urezano na kluped, kao spomen na nečiju mladenačku ljubav. Sve duše onih koji počivaju na brežuljcima ponad Petrinje. Njene mirisne vinograde. Sve petrinjske pjesme koje sam naučila još kao dijete. Zelene ruke Kupe koje su me uvijek grlile kao dio sebe. Moje Brezje, vijugavu i malenu ulicu koja čuva svu moju radost i svu moju bol; ono je moja snaga i moja utjeha, što god da se desi. Brezje pamti moje prve korake. Brezje i Petrinja moj su život.
Odvela sam danas u park najdražeg frajera. Obukla haljinu i čak stavila ogrlicu, poklon predivne žene koju volim skoro kao Petrinju. Pokazala sam mu stucke koje izrađuje naš poznati petrinjski lončar, gospodin Stanešić. Vidio je i prekrasne ručne radove gospođe Šešerin, za koju znaju i van granica Hrvatske. Upoznao je našu uvijek nasmijanu ženu koja je šaptač biljkama, gospođu Tanković. Poželio je naučiti raditi magnetiće za frižider, u obliku srca na kojima piše Petrinja i imaju bubamaru za sreću, a radi ih gospođa Krolo. Odabrao je jedan da ga ponese kući za uspomenu na današnje Lovrenčevo.
Grad živi sve dok ga ljudi vole. Petrinji želim da je i generacije koje će doći kad nas više ne bude vole jednakim žarom kao mi.
( fotka iz zraka - bespuća interneta, ne znam tko je autor, znam samo da je meni vidljivo Brezje a to mi je najvažnije; fotka Kupe - posebna Jadranka Ružak Tonković, koja Petrinju voli svim srcem, baš kao i ja )
komentiraj (21) * ispiši * #
09
nedjelja
kolovoz
2020
Dnevnik očajne kućanice - noktologija
Danas popodne poriktala ja malo nokte, malo ljetnog visokog sjaja za pandže kakve dugo nisam imala. Odabrala narandžasti turbonaglosušeći lak, pa opalila preko njega malo šljaštećeg prozirnog, nek se šljašte na suncu, pa ljeto je.
I onda, kad se lak posušio i kad sam se nadivila kak su nokti krasni, krenem skinut navlaku sa madračine sa svog rođenog kreveta, i ciferšlus se ko malo zaglavi. Znojim se ja, možda tu i tamo malo opsujem, jer ak strgam cif madrac komforno mogu bacit, ne znam gdje da kupim cif dužine anakonde ( a tolko negdje je dugačak ovaj o kojem pričam ). Pa mic vamo, mic tamo, i u tom micmic pukne meni nokat na prstenjaku. Do mesa, naravno, nego kak drugačije će puknut. Ja u šoku, pa čemu sam ih pazila i uriktala da bi mi sad ciferšlus od madračine sjebo koncepciju? Ljuta ja ko ris, bubnem navlaku prat i odem kod frendice na kavu. Još me ona pita gdje radim nokte, reko šta ću ić na nokte, pa to su moji rođeni nokti i sama ja to hendlam, jedino mi je jedan puko a žao mi ih sad sve odrezat.
Dođem kući, izmandrljam navlaku da se suši i sjetim se da nisam oprala kantu od smeća. Pa ću časkom to riješit, malo domestosa u mlaku vodu i partviš koji imam u svrhu drljanja po kantama. Operem jebenu kantu, i kad sam išla prolit vodu nekako zamandrljam s kantom i krenem je hvatat i pukne mi šta? Nokat na malom prstu. Do mesa, naravno, da kak drugačije. Tu sam ja opet u blagom šoku; pa jel moguće da skršiš dva nokta na par sati razmaka jebote? E pa moguće je, ja sam živi dokaz da je moguće.
Pa mi opet prošlo kroz glavu kak pametne žene sad dangube kojekuda po fensišmensi vilama i kelje fotke po društvenim mrežama, uz prigodne heštegove, a ja jebem mačku mater skidajuć navlake od madračina i perem zelenu kantu, sveudilj lomeć nokte na navedenim uporabnim predmetima. A poznavajuć mene, sigurno bi se nasmrt dosađivala na Maldivima il u Dubrovniku recimo; tamo mi sigurno ne bi dali da ko gošća skidam navlake sa madračina i perem kante od smeća jer mi je dosadno.
Paradajz terasu i cvijeće sam zalijevala uz neviđene mjere opreza, da bar još malo gledam ove nokte šta su ostali u komadu iza današnjih manevara po šlafcimeru i dvorištu.
Evo prilažem i dokazni materijal, položaj ruke zvan May The Force Be With You. Drage žene, sestre po rukovanju kućanskim aparatima i ostalim gluparijama, ako iznađete način da nokti ostanu cijeli kad se zaglavi cif na navlaci il kad vam počne padat kanta od smeća, molim da mi date detaljnu uputu.
komentiraj (7) * ispiši * #
07
petak
kolovoz
2020
Vjeverac
Sjedimo danas oko pola jedanajst na terasi, najdraži frajeri se igraju, kad čujem ja krši nešta po mojoj lijeski.
Poveselila se, reko - možda je odnekud dobauljala vjeverica, znala sam ih viđat blizu škole. Tu ću ja polako prema lijeski, pa mi sve čudno da tak malena životinjica može savijat grane tom silinom, ko da vepar bere lješnjake. I to sa ceste, s vanjske strane ograde.
Otvorim ja vrata, kadli ugledam vjevericu. Doista nema kitnjast rep; ima naglobež košulju i smeđe hlače, naočale i brkove i jedno sedamdeset kvrga na leđima, i bere moje lješnjake u najlonkesu iz koje viri kruh. Tu ću se ja vjeverici, da ne kažem vjevercu obratit prigodnim riječima:
- Dobar dan, jel vi uvijek tak sabirete plodove za zimu putem do kuće? Ono, s tuđih lijeski? Jel vam treba lojtra il još jedna najlonkesa da časom donesem iz kuće?
Vjeverac prestaje sa branjem lješnjaka, pa me pogleda prek naočala pogledom tipa - šta je, igra mečka, i kaže:
- Pa ubro sam malo samo.
A kesa do pola puna jebote. Reko:
- Pa kak vas nije sram, čovjek u vašim godinama, kud mi kršite po lijeski tud me još i lažete?!
Vjeverac odmahuje rukom i prelazi na drugu stranu ceste i nastavlja šta? Brat lješnjake kod druge susjede, isto s vanjske strane ograde; šta ne bi nabro, očistiće ih doma i spremit da ima krckat za po zimi. Jebe se njemu šta bi i ja možda spremila koji lješnjak, pa imam u dvorištu puno više za ubrat neg šta ih ima s vanjske strane.
Točno mi dođe da mu smjestim pušku. Naime, moja susjeda ima pod prozorima do ceste drvce banane. Pa jel ne bi bilo zanimljivo nakeljit gore visoko pod lišćem kartonskih banana, onak naglozreložute boje, pa nek nosi sa sobom grablje svako jutro da ih može dobavit i nek se plentra po plotu kad misli da nikog nema doma. Ono, banane su najfinije kad su friško ubrane, i to rukom otkinute, po mogućnosti zrele. Jer ove koje beru kojekuda po plantažama zapravo beru skroz zelene, dok dođu brodom taman dozore. A ove bi mogo krenut brat kad ide iz dućana. Šta fali, da mu ne padne kalij dok stigne kući.
Pa nisam ni znala da vjeverci nose košulje i hlače na peglu kad idu spremat lješnjake za zimu, života mi moga.
komentiraj (14) * ispiši * #
04
utorak
kolovoz
2020
Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora
4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro probudila me grmljavina topništva. Tek kasnije sam saznala da je vrlo blizu mjesta u kojem sam četiri godine boravila kao prognanik bio čitav topničko - raketni divizion Hrvatske vojske, koji je pružao topničku potporu tijekom Oluje. Skočila sam iz kreveta i upalila radio, iz kojeg sam čula pjesmu "Moja domovina"; shvatila sam da je krenulo. Pokrenute su tisuće ljudi, koji su mene i sve ostale prognanike trebali vratiti našim domovima.
Bojala sam se, možda čak i više nego kad sam napuštala Petrinju. Krenulo je i više se ne može zaustaviti; ili će me ove detonacije vratiti kući, ili...o tom drugom ili nisam uopće htjela razmišljati. Moj sin je tek završio drugi razred osnovne škole. Kada je sve započelo 2. rujna 1991. u Petrinji nosila sam ga na rukama iz vrtića pod pucnjavom i preletima aviona; dugo je povraćao pri svakoj imalo stresnijoj situaciji i mucao je, sve od pretrpljenog straha. Što ako opet...nisam uopće htjela razmišljati o tome što ako. Krenulo je i bit će onako kako mora biti.
Tada nisam znala da ću svjedočiti briljantno izvedenoj vojnoj operaciji koja je izvedena za svega osamdeset i dva sata, uz minimum žrtava, kako su je kasnije opisivali brojni svjetski analitičari. Nisam znala da sam vrlo blizu toga da odem na grob svog oca; četiri godine nisam mogla zapaliti svijeću na njegovom grobu. Četiri godine nisam osjetila miris lipa svoga grada, jer moj grad u nečijim usijanim glavama nije bio moj i nije pripadao hrvatskom tlu.
Dvije stotine hrabrih ljudi, među tisućama hrvatskih vojnika koji su sudjelovali u Oluji, nisu dočekale završetak. Njihovim je majkama i suprugama u ruke predana zastava; nad njihovim su tijelima ispaljeni počasni plotuni od kojih su u nebo odlijetale ptice i molitve njihovih obitelji.
Pa kada u ove dane ponosa i slave, o dvadeset i petoj obljetnici Oluje, pročitam kolumnu u kojoj stoji - citiram: "... u Oluji nas je bilo tri do četiri puta više nego neprijatelja, ali opet, valja cijeniti srčanost i žrtvu naših momaka, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog ekstremnih uvjeta ratovanja, na ljutom zvizdanu na plus trideset i više stupnjeva Celzija", onda to doživim kao pljuvanje po kostima onih za kojima su ispaljivali počasne plotune i kao pljuvanje po meni, koja sam sa nezemaljskim strahom u duši slušala topništvo i prelete aviona, ne mogavši učiniti baš ništa.
Mene su roditelji naučili da u svakom čovjeku gledam čovjeka i da volim grad u kojem sam odrasla i živjela, u zemlji koja se zove Hrvatska. Gdje je on putem izgubio takav nauk i razmišlja li o tome gdje bi pisao kolumne da nije bilo onih koji su po ljutom zvizdanu bili spremni položiti svoje živote, to je jako dobro pitanje.
Neka mirno snivaju u vječnosti svi oni koji više nikad neće zagrliti svoje najmilije, a dali su živote za svoju zemlju.
komentiraj (14) * ispiši * #
02
nedjelja
kolovoz
2020
Kupanjac
Najdraži frajeri konačno su se vratili s mora. Silno su mi nedostajali; ni razgovori telefonom ni krasne fotkice ne mogu nadomjestiti njihovu silnu energiju i radost koju donesu svaki put kada dođu k meni.
Odlučili smo ih odvesti na Kupu, da malo plivaju i na petrinjskom moru. Mislila sam da manji najdraži frajer neće htjeti ići, ali i on je izrazio želju da ide. Dolazimo po njih; oni su već pod punom ratnom spremom, sa sunčanim naočalama i kapama, torba je nakrcana kao da idemo na Antarktik ( znate i sami - ručnici, bočice s vodom, grickalice, krema za sunčanje, plivalice i maska za ronjenje najdražeg frajera, dinosaur i lav manjeg najdražeg frajera...svašta je unutra ). Pada puno pusa, ipak se nismo vidjeli skoro deset dana. Nastaje blagi incident jer manji najdraži frajer želi nositi svoju dekicu na točkice, bez koje nigdje ne ide. Jedva pristaje da ga dekica čeka doma.
Stižemo na kupalište; nema uopće puno ljudi i sretna sam zbog toga. Slažem ručnike, oni se sami skidaju pa napuhavamo plivalice manjeg najdražeg frajera i krećemo prema Kupi. Malo sam i nakostriješena od brige, jer najdraži frajer zapravo pliva jako dobro, roni i radi kolutove u vodi kao veliki plivač. Ja bi naravno bila sretnija da i on ima plivalice, ali govori mi - ništa ne brini, ja sam uvijek jako oprezan. Dok se ja borim da nataknem plivalice na ručice manjeg najdražeg frajera, ovaj najdraži je već otplivao sa svojom pratnjom, pa roni i pliva i uživa sto na sat.
- Ja ne idem u duboko bez mame - govori mi manji najdraži frajer.
- Pa ni nećemo ići u duboko, samo malo ćemo biti u plićaku.
Gleda me svojim velikim smeđim okicama, pa se sam smoči i brčka i kreće prema svome bratu. Ja sva u čudu, jer inače nije baš od vode i nekog velikog plivanja. Malo ga vrtim u krug, pa se kao malo bacamo ( dignem ga uvis i vratim natrag u vodu, strašno bacanje je to ) a on se smije svojjim dječjim cvrkutavim smijehom i hoće još, i još. Vidim na ušću crnu rodu i želim mu je pokazati.
- Ali ja tamo ništa ne vidim, gdje ti je roda?
Nema nam druge nego polako kroz plićak prema ušću. Izlazimo na pijesak i on konačno vidi rodu.
- Zašto ona stoji u vodi?
- Lovi doručak.
- A što jede roda?
- Pa malene ribice.
- To je fuj. Šta si mi donijela za papati?
- Ono tvoje pecivo sa točkicama ( slanci sa kimom i sezamom i krupnom soli; ima i čips ali ga ne spominjem jer onda čips ide prvi na korištenje ).
- Idemo onda papati.
Maše rodi i idemo van. Za nama dolazi i ostatak ekipe; najdraži frajer jede mali burek, a mezimac svoje točkice.
- Zašto stojiš?- pita me manji najdraži frajer.
- Zato što sam stara i teško mi se ustati sa ručnika - odgovaram.
Najdraži frajer proguta svoj zalogaj i izgovara ono što me uvijek kupi:
- Ti uopće nisi stara. I jako si mi lijepa.
- Jesi, jesi - pridružuje se manji najdraži frajer.
Dok ostatak ekipe karta, mene mezimac plaši dinosaurom kojeg vadi iz torbe. Vidim na pijesku pored vode jarkozelenog krokodila - luftić i kažem:
- Vidi krokodila uz Kupu.
On se okreće, vidi što mu pokazujem i upućuje mi prijekoran pogled tipa - pa šta ti je danas, pa odgovara:
- Ma to je samo luftić, ne boj se.
Idemo još jednom u vodu, uživamo ali baš na najjače. Manji najdraži frajer sad više ne spominje da ne ide u duboko bez mame, šiba s plivalicama samo tako.
Presvlačimo se i polako krećemo doma. Dolazi djevojka koja prodaje sladoled; nažalost sladoleda će biti tek za pola sata.
- Imala sam dobru volju, dečki - kažem.
Najdraži frajer se okreće, pogleda me plavetnilom svojih očiju pa namigne i kaže:
- Ima sladoleda u onoj drugoj špajzi.
Pritom misli na Ledovu škrinju koja stoji pored šanka.
Odlazimo po dva korneta, što drugo.
Jedu ih dok se vraćamo doma, najdraži frajer vaniliju a mezimac čokoladu.
- Ja imam brkove kao vuk - kaže manji najdraži frajer i plaši me jer malo i reži.
Divno ih je gledati i voditi za ručice i smijati se s njima. Svijet se poput kaleidoskopa prelijeva u najljepšim bojama kada su oni tu.
komentiraj (16) * ispiši * #
01
subota
kolovoz
2020
O muškom ogovaranju
"Oni koji žive osuđujući svoje susjede, pričajući loše o njima licemjeri su jer nemaju snage i hrabrosti priznati svoje mane.”
Jorge Mario Bergoglio, da ne velim papa Franjo izrekao je ovu poprilično točnu tvrdnju.
Danas sam, ne htijući to slušati a ležeći na ručniku, odslušala razgovor dvojice mladića. Stajali su udaljeni dva - tri metra, bilo je malo ljudi i hoćeš - nećeš sve se čuje. Pored njih je prošla mlada, zgodna djevojka koju je jedan od njih pozdravio i kratko popričao s njom. Nakon što se udaljila, izgovorio je o njoj gadosti koje pas s maslom pojeo ne bi. Ovaj drugi ga pita - pa otkud znaš, jesi imao nešto s njom; ne, ali mu je pričao frend kojem je pričao frend da je frend...Spletom okolnosti poznajem djevojku, znam da su za nju svi oduvijek imali samo riječi hvale, znam da je sjajna studentica i radi preko student servisa da olakša roditeljima troškove školovanja. Pa je li moguće da je ona zapravo utjelovljenje doktora Jekylla i mistera Hydea? Taj podsmijeh, ta poruga u njegovom glasu, ružnoća koja je isijavala iz svake njegove riječi...toliko bijede već dugo nisam imala prilike vidjeti i čuti. Uvijek sam nekako tračeve pripisivala ženama, ne znam zašto. Trebale su proći tolike godine da čujem golobradog mladića kako pljuje po djevojci za koju je čuo da je netko čuo da je netko pričao, pa da shvatim da su muškarci u stanju izgovarati strašne gadosti. Došlo mi je u djeliću sekunde da se dignem sa ručnika, da mu priđem i pitam ga - jel ti tako uvijek liječiš svoje komplekse? Ono, laješ jer ti je dosadno i nemaš baš pametnijeg posla? Laješ a pojma nemaš je li išta od toga istina, jer ti je pričao frend da mu je pričao frend kojem je pričao frend.
Vrlo je ružno govoriti o nekome takve gadosti. Pa upravo i da su istinite, svatko bira svoj put. Svatko pronalazi sebe na različite načine, ponekad neshvatljive ostatku svijeta. Ali biti toliko jadan da puniš usta osobom o kojoj zapravo izgleda ne znaš ništa...to je najniže na što netko može spasti.
Tako da mislim da je Jorge Mario Bergoglio izrekao nešto vrlo mudro.
( photo by Voices in the Dark )
komentiraj (20) * ispiši * #
