Mirno snivaj, Tomo

Tako sam umorna. Od loših i tužnih vijesti, od smrti, od odlazaka ljudi koje sam dobro poznavala i bila s njima povezana ljubavlju prema gradu u koji smo utkali naše živote.

Tomo Bešlić jedan je od rijetkih ljudi koje sam uvijek vidjela nasmijane. Kad god bi se susreli njegovo bi lice zabljesnulo osmijehom koji nije stario. Uvijek ljubazan i pričljiv, uvijek isti Tomo kakvog sam poznavala od rane mladosti. Neizmjerno je volio Petrinju; jedino je možda ljubav prema kaktusima nadjačala ono što je u srcu nosio za svoj grad. Kada je ratni vihor zahvatio Petrinju, ostao je bez svojih bodljikavih ljubimaca. Uporan kakav je bio, odnjegovao je novu generaciju kaktusa zajedno sa svojom obitelji. I taj je staklenik nastradao kad je pala granata. Ni to ga nije obeshrabrilo; sagradio je novi staklenik u Žažini i tamo podigao pravo kaktus - carstvo. Prema članku iz 2019. došao je do brojke od stotinu tisuća kaktusa i bio najveći uzgajivač kaktusa u Hrvatskoj.
I pjevanje je bilo Tomina velika ljubav. Koliko je samo puta otpjevao naše petrinjske pjesme, i kao dio Hrvatskog pjevačkog društva Slavulj i kao dio Muškog komornog zbora Matice hrvatske. To je u Petrinji tako, naučiš pjevati čim prohodaš i onda pjevaš cijeli život, jer pjesmom otkloniš sve ono loše i teško što ti život donese.

Tomo se danas pridružio nebeskoj vojsci svih Petrinjaca koji počivaju na zelenim brežuljcima ponad našeg malog gradića. Onoj istoj vojsci koja je za svog života neizmjerno voljela Petrinju i njene ulice i ulićke. Teška bolest je pobijedila u nepravednoj i vrlo kratkoj borbi. Kakvu silnu tugu u srcu od danas nose njegov otac i svi članovi njegove obitelji; valja im se zauvijek oprostiti od sina, supruga, oca i brata, nadasve dobrog čovjeka koji je imao tek pedeset i četiri godine.
Neka mu je laka petrinjska gruda koju je tako silno volio.

( photo - Tomo sa svojim bodljikavcima, 24 sata )