Recimo "ne" nasilju

Lovre će kroz koji dan krenuti u treći srednje. Živi sa bolesnim ocem, koji prema pisanju novinara za sina kaže da je samo malo drugačiji. Je li riječ o mladom čovjeku sa posebnim potrebama - teško je reći meni koja ih ne poznajem; a i svaki pravi otac, koji voli svoje dijete, iznaći će riječi koje ga najbolje opisuju. Žive vrlo skromno, od očeve tanke mirovine. Mater, ako se uopće tako može nazvati, otišla je od njih tko zna kad i ostavila ih da se snalaze kako znaju i umiju.

Lovre je brutalno premlaćen od svojih vršnjaka. Kada bih imala priliku, voljela bih čuti što za njih kažu njihovi očevi. Je li moguće hraniti nasilnike i ne prepoznati njihov način ponašanja? Očito jest. Je li moguće znati što rade, a ne poduzimati kao roditelj ništa da izmijene to devijantno, destruktivno i jezivo zlo koje u sebi nose? Možda jest. Je li moguće nakon saznanja što su učinili reagirati ljudski i nastojati pomoći pretučenom mladiću, a njih pokušati preusmjeriti ako je to više uopće moguće? Sigurno jest. Jučer ( ili kad već ) je to bio Lovre, kroz neko vrijeme će to biti netko drugi. Postaće dio crne statistike, jer živimo u sumraku civilizacije, sve sam više u to sigurna.

I koliko god sumrak sve više obavija svijet, ipak postoje oni koji ga rasvijetle, poput krijesnica koje svojim sićušnim tijelima tako jarko rasvijetle mrak ljetnih noći oko Ivanja.
Jedan od njih zove se Antonio Plazibat, kickboksač i bivši K-1 prvak, koji je nasilnicima putem društvenih mreža uputio pitanje kako ih nije sram, pogotovo onog koji trenira kick-boks i ponudio da im besplatno pokaže kako se baca high kick. Blo bi zanimljivo vidjeti kako bi sila završila kad je dohvati puno jača i okrutnija sila. Ostavio je i poruku pretučenom mladiću da mu se javi ako bilo što treba.
Drugi se zove Branimir Mirković, i sigurna sam da za njega puno ljudi nije čulo. On je posjetio Lovru i njegovog oca, ponudio im pomoć i podršku, odnio skroman poklon i ostavio na svom Facebook profilu podatke za sve one koji im eventualno žele pomoći, na bilo koji način.
Obojica su, svaki na svoj način, pokazali da su ljudi, da im je stalo i da su tu, spremni pomoći potrebitima. Svaka čast, dečki; da je više ovakih kao vi sve bi se puno lakše i puno brže rješavalo.

Pa koliki god sumrak civilizacije bio, odaberite biti svijetlom točkicom koja će nečijem životu vratiti nadu u ljudskost i dobrotu. Puno sićušnih točkica stvoriće moćni snop svjetlosti, protiv koje sumrak nema dovoljno moćno oružje.
Najgore je šutjeti i misliti - to nije moj problem. Barem riječju, ako nikako drugačije, valja nama običnim ljudima ustati protiv nasilja nad slabima, nad onima koji se ne mogu braniti. Hoćemo li se konačno kao ljudi zapitati - što ja mogu učiniti da svijet postane bolje mjesto? Hoćemo li konačno reći - sad bi bilo dosta?