Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora

4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro probudila me grmljavina topništva. Tek kasnije sam saznala da je vrlo blizu mjesta u kojem sam četiri godine boravila kao prognanik bio čitav topničko - raketni divizion Hrvatske vojske, koji je pružao topničku potporu tijekom Oluje. Skočila sam iz kreveta i upalila radio, iz kojeg sam čula pjesmu "Moja domovina"; shvatila sam da je krenulo. Pokrenute su tisuće ljudi, koji su mene i sve ostale prognanike trebali vratiti našim domovima.
Bojala sam se, možda čak i više nego kad sam napuštala Petrinju. Krenulo je i više se ne može zaustaviti; ili će me ove detonacije vratiti kući, ili...o tom drugom ili nisam uopće htjela razmišljati. Moj sin je tek završio drugi razred osnovne škole. Kada je sve započelo 2. rujna 1991. u Petrinji nosila sam ga na rukama iz vrtića pod pucnjavom i preletima aviona; dugo je povraćao pri svakoj imalo stresnijoj situaciji i mucao je, sve od pretrpljenog straha. Što ako opet...nisam uopće htjela razmišljati o tome što ako. Krenulo je i bit će onako kako mora biti.
Tada nisam znala da ću svjedočiti briljantno izvedenoj vojnoj operaciji koja je izvedena za svega osamdeset i dva sata, uz minimum žrtava, kako su je kasnije opisivali brojni svjetski analitičari. Nisam znala da sam vrlo blizu toga da odem na grob svog oca; četiri godine nisam mogla zapaliti svijeću na njegovom grobu. Četiri godine nisam osjetila miris lipa svoga grada, jer moj grad u nečijim usijanim glavama nije bio moj i nije pripadao hrvatskom tlu.
Dvije stotine hrabrih ljudi, među tisućama hrvatskih vojnika koji su sudjelovali u Oluji, nisu dočekale završetak. Njihovim je majkama i suprugama u ruke predana zastava; nad njihovim su tijelima ispaljeni počasni plotuni od kojih su u nebo odlijetale ptice i molitve njihovih obitelji.

Pa kada u ove dane ponosa i slave, o dvadeset i petoj obljetnici Oluje, pročitam kolumnu u kojoj stoji - citiram: "... u Oluji nas je bilo tri do četiri puta više nego neprijatelja, ali opet, valja cijeniti srčanost i žrtvu naših momaka, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog ekstremnih uvjeta ratovanja, na ljutom zvizdanu na plus trideset i više stupnjeva Celzija", onda to doživim kao pljuvanje po kostima onih za kojima su ispaljivali počasne plotune i kao pljuvanje po meni, koja sam sa nezemaljskim strahom u duši slušala topništvo i prelete aviona, ne mogavši učiniti baš ništa.
Mene su roditelji naučili da u svakom čovjeku gledam čovjeka i da volim grad u kojem sam odrasla i živjela, u zemlji koja se zove Hrvatska. Gdje je on putem izgubio takav nauk i razmišlja li o tome gdje bi pisao kolumne da nije bilo onih koji su po ljutom zvizdanu bili spremni položiti svoje živote, to je jako dobro pitanje.

Neka mirno snivaju u vječnosti svi oni koji više nikad neće zagrliti svoje najmilije, a dali su živote za svoju zemlju.