Petrinji, s ljubavlju

Najljepše je i najteže pisati o nečemu što dobro poznaješ, jer je dio tebe. Ja sam naprosto urasla u Petrinju, u svaku njenu travku, i mislim da mi bez Petrinje ne bi bilo života.

Kud god da sam odlazila, nisam mogla dočekati trenutak da ugledam lukove kupskog mosta, a onda i pogled na moj grad. Isto je i sa Brezjem, koje sam toliko puta spominjala i malo u zbilji . malo u šali znala reći da je to akademska četvrt, ali i četvrt koja je dala olimpijskog pobjednika u hrvanju, Vladu Lisjaka, koji je 3. kolovoza 1984. u Los Angelesu pobijedio tadašnjeg svjetskog prvaka i ovjenčao se slavom. Nije mala stvar imati u susjedstvu olimpijskog pobjednika, morate to priznati.
Petrinja danas slavi 780 godina. Stekla je status slobodnog kraljevskog grada 1240. godine. Koliko je samo osvajača i vojski pokušalo pokoriti pitomi gradić na obalama Petrinjčice i Kupe; ona je ostajala i opstajala kad god su joj pokušali zatrti svaki trag. Svaki je put čekala da se vrate oni koji je tako vole. Sve njene ulice i ulićke, kako to Petrinjci vole reći. Njen prekrasni park sa stoljetnim lipama ilirkama, koje su posadili Napoleonovi grenadiri. Sve njene kuće. Svako stablo na nasipu uz Petrinjčicu. Svako ime urezano na kluped, kao spomen na nečiju mladenačku ljubav. Sve duše onih koji počivaju na brežuljcima ponad Petrinje. Njene mirisne vinograde. Sve petrinjske pjesme koje sam naučila još kao dijete. Zelene ruke Kupe koje su me uvijek grlile kao dio sebe. Moje Brezje, vijugavu i malenu ulicu koja čuva svu moju radost i svu moju bol; ono je moja snaga i moja utjeha, što god da se desi. Brezje pamti moje prve korake. Brezje i Petrinja moj su život.
Odvela sam danas u park najdražeg frajera. Obukla haljinu i čak stavila ogrlicu, poklon predivne žene koju volim skoro kao Petrinju. Pokazala sam mu stucke koje izrađuje naš poznati petrinjski lončar, gospodin Stanešić. Vidio je i prekrasne ručne radove gospođe Šešerin, za koju znaju i van granica Hrvatske. Upoznao je našu uvijek nasmijanu ženu koja je šaptač biljkama, gospođu Tanković. Poželio je naučiti raditi magnetiće za frižider, u obliku srca na kojima piše Petrinja i imaju bubamaru za sreću, a radi ih gospođa Krolo. Odabrao je jedan da ga ponese kući za uspomenu na današnje Lovrenčevo.

Grad živi sve dok ga ljudi vole. Petrinji želim da je i generacije koje će doći kad nas više ne bude vole jednakim žarom kao mi.

( fotka iz zraka - bespuća interneta, ne znam tko je autor, znam samo da je meni vidljivo Brezje a to mi je najvažnije; fotka Kupe - posebna Jadranka Ružak Tonković, koja Petrinju voli svim srcem, baš kao i ja )