Četiri jahača Apokalipse

Dug je put od prve do druge fotografije.

Prva je nastala u vrelini lipanjskog juta prije točno tri godine. Iza nje su ostali tek rijetki odbljesci svijesti, okus krvi i ništa više. Razrezana haljina i stravična bol nakon buđenja u svitanje drugog dana. Pokušaji da se sjetiš što se uopće dogodilo. Strah od onoga što se moglo desiti. Puno snage da ponovo prolaziš istom cestom, pored istog mjesta. Čovjek ni ne zna koliko je jak dok ne dođe vrijeme da sam sebi to dokaže.
Druga je nastala danas, u idiličnome zelenilu mjesta u kojem živi naša Kristina. Ugodno druženje, dosta smijeha, načinjanje bolnih tema i vraćanje na smijeh. Pogledima čitamo jedni druge. Nas je sudbina spojila na vrlo poseban način. Preživjeli smo nešto stravično i uspjeli i dalje nositi osmijehe na licu.Velika je to stvar, imati pored sebe troje ljudi koji te razumiju i da ne govoriš puno o onome što se dešavalo. Oni u sebi nose svoju dozu straha i bola i ne daju mu van, baš kao ni ja. Siniša njie želio otići za bolnicu dok sve tri nismo bile izvađene iz one strave, Donosio nam je sve što je trebalo, mene za dan dva izvozio na terasu glumiti da pušim ( zapravo sam samo držala cigaretu u rukama, rebra i sinusi su odbijali suradnju ).Ostali smo zauvijek povezani nevidljivim sponama ljudskosti koja se tako rijetko sretne. Obitelj mora dati bezrezervnu podršku, ali mi znamo kojom smo količinom adrenalina bili našibani onog jutra. Ljudsko je tijelo pravo čudo; ima načina da te drži u šoku da uspiješ istrpjeti neljudske bolove.i da ne gledaš sav užas koji se oko tebe dešava. Nas četvero smo četri jahača Apokalipse koja su nadvladala sve - i bolove, i krv, i silnu nevjericu da smo živi.
Zato se svake godine nađemo za svoj rođendan i slavimo dane što smo tu. Nema tu jadikovanja ni kuknjave; svatko od nas nosi svoj bol i svoje ožiljke najbolje što znade. Ali kad pogledam bilo koga od njih troje, ja zapravo vidim sebe, Ja sam oni i onu su ja. Dijelimo isti put, onaj koji je umalo završio u vrelini lipanjskog jutra. Ne bi se stigli ni pozdraviti sa svojim voljenima.

Divno ih je uvijek vidjeti i susresti. Ovo je naš dan, pa ga provedemo zajedno, slaveći ove dane što smo tu.
Holograme straha smo zakopali i tek ponekad se pojave. Ali brzo nestanu.
Nismo mi ljudi od straha, nijedno od nas. Četiri srca koja kucaju u jednom srcu, zauvijek. I to kucanje odagna strah, svaki put kad iskrsne odnekud.
Nije bilo vrijeme da odemo.