04

četvrtak

lipanj

2020

Oluja nad Brezjem

Moja baka po ocu silno se bojala grmljavine. Čim bi primijetila da se od Zagreba valja olujno čudovište prepuno tmastih oblaka zabarikadirala bi se u srednju sobicu svije male, skromne kućice, zamotala se do vrata i molila krunicu. Dok god je nevrijeme trajalo ona bi molila i molila, uvjerena da će njena molitva zaustaviti praskove munja koje su parale nebo. Izlalzila bi van tek kada bi sve potpuno stalo, kada bi se crni oblaci odvukli u daljinu, strašiti neke druge ljude.

Ja osjećam tek jezivu nelagodu kada se nebo rasvijetli prije samog udarca groma pa onda iščekujem gdje će opaliti. Poisključujem sve eletrične aparate, ako je sumrak upalim nekoliko svijeća i onda nema straha od očekivanja gdje će bubnuti, Upalim nekoliko većih mirisnih svijeća i njihova mliječna žuta svjetlost ovija prostoriju i nježnošću i sigurnošću. Moj najdraži frajer poželio je danas prespavati kod mene. Dok sam ja došla s posla kući, najgori dio je već prošao; crni oblaci visjeli su poput poderanih kaputa i tek se povremeno začula potmula udaljena rika groma, Najdraži frajer kaže da mu se više sviđa normalno svjetlo i taman sam u napasti da ugasim svijeće, kadli pored prozora se stvori strašan odbljesak a odmah zatim i grmljavina od koje treperi cijela kuća. Nastavljamo raditi prstima sjene životinja i igrati kaladont, a onda i razgovaramo. Zijeva i priča mi kako je u vrtiću teta svirala gitaru a on pjevao "Tears in Heaven". Pitam hoće li je meni otpjevati sad kad legnemo. Kaže - naravno, to je naša omiljena pjesma, Ušuškavam ga pod njegovu dekicu i liježem pored njega. On pjeva dijelove sa tekstom, a onda ručicama i mumljanjem glumi instrumente. I ja instrumentalno pomažem svom najdražem pjevaču. Kroz prozor sobe i dalje su vidljivi odbljesci munja koji se ipak pomalo udaljavaju i potmiula grmljavina čuje se negdje daleko. Zaspim uz njegovo ravnomjerno, nježno disanje kao puh. Trgnem se malo iza jedanaest, svjesna problema koji nastupa; nisam popila tablete, spavala sam dva sata, a u mraku kroz prozor na hodniku ukazuje se moj dragi neprijatelj, puni mjesec koji će mi noćas možda neznatno zagorčavati život. Pokrivam moje malo veliko blago i ustajem popiti tablete, koje će mi noćas slabo pomoći.

Tako je i u životu; navuku se crni oblaci i krene nevrijeme neslućenih razmjera. Možeš samo bespomoćno čekati dok traje grmljavina i strašna tutnjava. Kada se sve smiri, iza oblaka koji otputuju nebom promoli se sunce ili možda mjesec, donoseći svjetlost i razbijajući tamu kao da je nikada nije ni bilo.
Nijedna oluja ne može trajati vječno. Mora iznjedriti smiraj duše. Mora se sve vratiti tamo gdje je bilo prije nego što je dan počeo tamniti i gubiti svjetlost.

( photo by CDC )

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.