Prvih dvadeset i pet

Imao je nepunih dvadeset i šest godina kada se 10. svibnja 1995. godine otputio vlakom u Sisak na prvu probu mješovitog zbora najstarijeg pjevačkog društva u Hrvatskoj. Bilo je to teško vrijeme za Petrinjce; četverogodišnjem progonstvu nije se nazirao kraj i bili su razasuti posvuda, kao kad potrgaš ogrlicu pa se perle prospu i gotovo ih je nemoguće više prikupiti i spojiti u nekadašnju ljepotu.

Nekako sam mišljenja da je jedino Petrinjcima moglo pasti na pamet u ratno vrijeme pokrenuti ponovni rad zbora. Pripisujem to silnoj čežnji koju smo svi osjećali za našim lipama, klupama u parku, za našim gradom koji je izranjavan čekao da mu se vratimo. Skupili su se petrinjski pjevači u sisačkom Domu umirovljenika i dočekali mladog Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom, koji je pristao preuzeti umjetničko vođenje zbora. Nitko tada nije ni slutio da će rat ubrzo okončati, da će nastaviti sa probama u svojim starim prostorijama i da će njihov mladi maestro putovati u Petrinju na probe. I tako već punih dvadeset i pet godina.
Josip Degl'Ivegllio izniman je čovjek. Osebujan zborovođa koji je u stanju iz pjevača izvući maksimum na svakom koncertu. Sjajan i plodonosan skladatelj kojeg je vrlo teško izvoditi, jer moram priznati da je puno lakše izvoditi skladbe onih koji ne stoje ispred vas i ne osluškuju svaki šum. Čovjek koji je glas o Petrinji i Hrvatskom pjevačkom društvu "Slavulj" pronio i van granica naše domovine. Zahvaljujući njemu Petrinju su posjetili i glazbom ispunili Gradski zbor Pariza, Cappella Victoria Jakarta iz daleke Indonezije i zbor Siparantum iz Peći. Pod njegovim je vodstvom "Slavulj" pjevao u Rimu, Beču, Ljubljani, Peći, Rogaškoj Slatini, Osnabrucku...da ne nabrajam dalje jer bi potrajalo. Svugdje je sa puno ponosa isticao vrijednost kontinuiteta i rada zbora koji Petrinju svrstava na glazbenu kartu Evrope.
Ono što njegov rad čini još posebnijim jest činjenica da radi sa pjevačima amaterima. Mi nismo profesionalni pjevači, pa ipak smo pod njegovim vodstvom izvodili dijelove Carmine Burane, brojne operne arije, Mozartova i Schubertova djela, iznimno zahtjevne opuse velikog kardinala Bartoluccija i Albe Vidakovića. Pjevali na latinskom, ruskom, španjolskom, engleskom, talijanskom. Uvijek još dalje, još teže, još zahtjevnije.
Maestra Degl'Ivegllija poznajem nekih četrnaestak godina; toliko je vremena prošlo od mog povratka u zbor. Pjevala sam u dosta zborova i slušala izvođenja brojnih drugih zborova, ali nikada nigdje nisam doživjela čaroliju ravnu onoj koja nastane kada on stane pred zbor. Razlog je vrlo jednostavan - on živi glazbu i živi kroz glazbu. Svakom otpjevanom notom i pokretom ruke on kazuje svijetu koliko je glazba moćna i koliko ljepote može unijeti u ljudski život.
Zapravo sa velikom sigurnošću mogu reći da je Dubrovčanin postao i pravi Petrinjac. On već dvadeset i pet godina diše sa Petrinjom.

Maestro, valjda Vam je jasno da ćete Petrinjcem ostati dok god Vam ruke budu moćno oruđe kojim tako sigurno vodite zbor kroz glazbu. Ona nas je i spojila. Tako to mora biti. Samo rijetki sretnu rijetke.

( videozapis nastao je prigodom gostovanja zbora Cappella Victoria Jakarta; meni osobno najljepša Josipova skladba "Ave verum corpus", u izvođenju oba zbora )