Maestru Bašiću u spomen

Maestra Nikolu Bašića upoznala sam kao srednjoškolka, došavši pjevati u najstarije pjevačko društvo u Hrvatskoj. Bio je vrlo temperamentan i osebujan dirigent, baš kao i sadašnji zborovođa maestro Josip Degl'Ivellio. Istodobno je bio i vrlo skroman, mali veliki Čovjek kojeg sam imala čast poznavati. Skladao je i posvetio HPD "Slavulj" neke od najljepših skladbi koje smo često izvodili.

Maestro Bašić nije ravnao samo našim zborom. Vrlo uspješno vodio je i šibensko "Kolo" i Hrvatsko pjevačko društvo "Danica" iz Siska. Dok god mu je zdravlje dozvoljavalo, dolazio je na naše koncerte. Nikada neću zaboraviti koncert u Petrinji na kojem je i on, već dosta narušenog zdravlja i u poznoj dobi, stao pred nas pjevače u ulozi dirigenta. Oči su mu bile ispunjene suzama, a ni nama pjevačima nije bilo lako. Bilo je vrlo dirljivo, jedan od onih trenutaka koje zapamtiš za cijeli život. On je živio glazbu i živio za glazbu. Glazba je bila njegova radost, utjeha i život.
Na današnji dan prije godinu dana ispratili smo maestra Bašića u vječnost. Ono što me vrlo iznenadilo, a uistinu je bilo i neumjesno i žalosno, jest da nitko iz brojnih sisačkih kulturnih udruga i ansambala nije našao za shodno doći na ispraćaj svog sugrađanina, koji i nije bio baš tako anoniman. Mislim da nije bilo glazbenog događanja u Sisku na koje maestro Bašić nije došao, dok god mu je to zdravstveno stanje dozvoljavalo. Jedan od naših ponajboljih orguljaša, gospodin Pavao Mašić, došao je iz Zagreba, ali iz Siska nije mogao doći nitko.
Srećom, došli su oni koji su ga voljeli i cijenili - ljudi koji su zajedno s njime živjeli glazbu, dosta bivših pjevača i onih kojima je maestro bio profesor u glazbenoj školi, kao i članovi HPD "Danica" iz Siska i "Hpd Slavulj" Petrinja, koji su ga ispratili onako kako i dolikuje onome koji je volio glazbu više od samoga sebe - tihom pjesmom za rastanak. Petrinjci su mu otpjevali baš ovu skladbu, "Odlazimo", za koju je tekst napisala još jedna Petrinjka, Marija Horžinek.

Dođe vrijeme da svatko od nas pođe na posljednji put. Tijelo je smrtno i raspadljivo; ono što ostaje jesu nečija djela, nečija ljudska veličina i sve ono što je ostavio u baštinu onima koji su ostali. Maestro Bašić dao je cijeli svoj život glazbi i volio je Petrinju i svoje pjevače. Po tome ću ga pamtiti dok me bude, a vjerujem i svi oni koji su imali čast poznavati ga.
Snivajte mirno u vječnosti, dragi maestro. Vaše note žive, i kroz njih i vi živite.

( meni je ova snimka osobno još teža, jer 2017. nisam mogla putovati niti u Rovinj na državnu smotru zborova, niti u Rim, jer sam se oporavljala iza moje Golgote; tek u srcu i u mislima sam bila sa mojom drugom obitelji, sa mojim Slavuljašima )