O smislu

Veliki je petak. Dan muke i smrti Sina Božjega. Od sinoć su zavezana zvona i tišina će obavijati svijet do nedjelje.

A o čemu većina ljudi razmišlja u ovo vrijeme kuge modernog doba? Evo o čemu - u koji dućan otići jer je najmanji red za ulazak unutra. Nebitan je smisao blagdana koji dolazi. Daleko je bitnije natrpati frižidere jajima, francuskom, mladim lukom i mesinom, i kupiti sve potrebno za napeći par kila kolača.
Čitam brojne komentare po raznim portalima, svi su nešto jako ogorčeni na odluku da dućani rade duže ovaj vikend, ali ogorčeni su samo u komentarima. I dalje će jurišati u dućane jer su zaboravili kupiti dva čokoladna zeca i crvenu farbu za pisanice.
Možete li vi uopće zamisliti koliko su umorne te žene koje tamo rade? Svaki kupac očekuje ljubaznost i da ga se dočeka osmijehom, doista ispod maske, i brzo posluži. Neprekidno pune police koje se prazne brzinom svjetlosti i dižu na stotine kilograma svojim rukama. Bore se sa onima koji ne žele na ulasku dezinficirati ruke ili staviti rukavice dok prepipavaju i voće i povrće. Direktno su izložene mogućnosti zaraze, jer ljudi kupuju kao da nikad više kupovati neće.
Reći ćete - pa i drugi rade. Istina; i ja danas popodne idem na posao jer smo podijeljeni u timove. Ali u moj ured neće ući na stotine ljudi. Doći ću i odraditi ono što trebam, sigurna u ta četiri zida. Reći ćete - izloženi su i liječnici i medicinsko osoblje. Istina; ali oni se nažalost bore sa suzbijanjem kuge koja nas je snašla i svim hitnim slučajevima, ne pune frižidere kartonima mesa i jogurta i police kutijama banana i jabuka.
Jednako je tako i farmaceutima. I kod njih su redovi vani, svaki čovjek koji uđe ima svoju priču i svoje potrebe. Koliko sam samo vidjela onih kojima je i netko drugi mogao iz ljekarne donijeti neke Andole ili Lupocet, ali eto radije idu sami jer ne žele nikoga smetati.

Ali vratimo se na prodavačice. Obzirom da im je radno vrijeme opet produženo, možemo li ne komentarima nego djelom pokazati solidarnost s njima? Možemo li ne odlaziti u dućane iza 17 sati? Kad već moraju biti tamo, da odahnu od svega. Da na miru napune police i ne strepe zbog svakoga tko je ušao u dućan a nije htio dezinficirati ruke. Da barem ta tri sata skinu maske i rukavice. Da popiju šalicu kave, i one je zaslužuju. I njih kod kuće čekaju njihove obitelji. Možemo li im na taj način pokazati da cijenimo njihov rad? Jer liječniku se mora ako je situacija takva, bolest ne pita. Ali bez pušleka mladog luka i trideset deka sira se može živjeti.

Možemo li pokazati da unatoč svemu nismo zaboravili smisao blagdana koji je pred nama?
Smisao Uskrsa puno je dublji od stampeda po dućanima. Pokažimo da nam je stalo do drugog čovjeka.

( photo by Just Watch )