Mami, s ljubavlju

Ovo mi je jedna od najdražih majčinih fotografija. Crno bijela je, pa se ne vidi prekrasno zelenilo njenih očiju; ja ga vidim vrlo jasno kad god pomislim na nju. Uvijek sam nekako žalila što nisam na genetski dar dobila takve oči.

Bila je u svemu posebna, iznimna žena koja se glasno smijala, glasno pjevala i glasno plakala. Sve što je činila bilo je ravno iz srca, ona naprosto nije znala ni mogla drugačije. Sve što je govorila bilo je ravno iz duše. Ostavila mi je toliko prekrasnih uspomena, toliko trenutaka u kojima sam mogla prepoznati koliko je lijepa izvana i iznutra, bez obzira što ju je život toliko izranjavao. Nikada je nisam čula da se žali, da očajava, da govori da nešto ne može. Čak i u najtežim trenucima hodala je visoko podignute glave, kao da se smije udarcima sudbine, kao da joj želi reći - ja mogu sve podnijeti, ništa mi ne možeš.
Nikada na posao nije otišla u hlačama, uvijek u nekom zgodnom kostimu ili haljini, vrlo malo našminkana; bila mi je tako lijepa. Još se uvijek sjećam njenog smeđeg zimskog kaputa koji joj je prekrasno stajao. Hodala je uspravno, za razliku od mene, kratkim i lepršavim korakom ( doista, bila je i puno niža od mene, ja i da hoću ne mogu tako hodati ). Bila sam silno ponosna na nju, na sve ono što je postigla tijekom svog života samo zato jer je bila borac, jedan od najvećih koje sam ikada upoznala.
Pekla je najfiniju mađaricu koju možete zamisliti, mislim da je imala osam ili devet kora, i uvijek ju je rezala ukoso pa sam se mogla ogrebati za one fine slatke okrajke koji nisu išli na plavi stakleni tanjur za kolače. Nedjeljom je kuhala najfinije ručkove; i sada, kad god poham meso, sjetim se njenih pohanaca, restanog krumpira i krckave kristal salate i vidim je kako popravlja neposlušni pramen kose koji nikad nije htio stajati iza uha dok se užurbano kretala po kuhinji.
Bila je pravi šoumen, nikakvo slavlje ili obiteljsko okupljanje nije prošlo a da nije došla doma promuknuta i bosa, stopala naotečenih od plesanja. Bila je puna života i smijeha i radosti, unatoč i usprkos svemu.

Najteže mi pada što sam kroz godine izgubila boju njenog glasa i smijeha. Sutra će biti devetnaest godina kako je njen glas i smijeh utihnuo zauvijek. Nije utihnula ljubav koju i danas nosim u srcu za nju, nisu utihnula moja sjećanja, nije utihnulo sve dobro koje mi je pružala svakim svojim udahom. Sutra možda uspijem prizvati neku vedru priču s njom u glavnoj ulozi; danas sam preplavljena tugom jer je mogu susresti samo u sjećanjima i snovima, i zagrliti samo u mislima.