O bolu

Vrlo je teško bespomoćno svjedočiti nečijem nezemaljski jakom bolu. Onom koji zauvijek iščupa srce, ali ono i dalje kuca jer mu nije vrijeme da stane. Onom koji zauvijek zaustavi nečiji korak i osmijeh, ostavljajući stravičnu prazninu koju više nikad nitko ne može popuniti. Onom koji zauvijek iz zagrljaja istrgne biće koje bezuvjetno voliš.
Pred takvim bolom ostaješ nijem i ponizan. Ćutiš krhotine svih života koji su bespovratno izmijenjeni, i pitaš se kako je moguće preživjeti tako nešto. Poželiš imati moć vratiti vrijeme unatrag, samo par dana unatrag, i nekom čarolijom postići da sve bude tek nečiji ružan san. Gledaš studeno, sunčano plavetnilo siječanjskog neba, svjestan da baš ništa ne možeš učiniti pred strašnom spoznajom odlaska u vječnost mladog života koji je odlepršao poput smrtno ranjene grlice. Ništa na ovom svijetu ne može se mjeriti s takvim bolom i takvom prazninom; ništa ne može popuniti prazninu i donijeti olakšanje onima koji su ostali iza njega, mrtvi od bola.
Njegovo je tijelo produžilo četiri druga života. Zahvaljujući njemu, netko drugi će moći gledati plavetnilo neba i ćutiti toplinu proljetnog sunca. On će možda tek poput lahora moći dodirnuti one koji su ostali natapati ovozemaljske dane svojim suzama i one koji će se moći nasmiješiti umjesto njega, jer im je on darovao novi život. Nema povratka duši koja ode onkraj duge, tamo gdje se svakodnevno susreću i miješaju noćna tama i prvi pramenovi svitanja.

Upravo zbog toga grlite one koje volite, izgovorite sve neizrečene riječi onima do kojih vam je stalo, zabljesnite svojom radošću svaki novi dan u kojem se probudite. Život je lomljiv poput najkrhkije porculanske figure. Sudbina se znade najokrutnije poigrati i odnijeti ga, kao da nikad nije ni postojao. Imajte uvijek na umu koliko je dragocjeno sve ono što želite dati drugima. Svijetlite poput svjetionika u oluji, i grlite svojom svjetlošću sve one koje volite.
Život je prekratak za bilo što drugo.