Ocu, s ljubavlju

O njemu mi je nekako najteže pisati, valjda zato što me tako ludo, bezuvjetno volio a umro je tako mlad.
Najviše volim gledati njegove fotke iz mladosti. Tu je onakav kakvog ga pamtim i nosim u sjećanju, tada ga prerana bolest nije dotaknula. Na ovoj mu je kosa još uvijek pomalo divlja i neposlušna, kasnije se šišao vrlo kratko.
Uvijek je nosio košulju, uglavnom bijelu. Uvijek obrijan, uredan, uvijek izglancane cipele u kojima si se mogao ogledati. Sjećam se kako je došao na roditeljski sastanak kada sam išla u prvi razred; bila je zima, vrlo hladno. Stigao u dugom tamnosivom kaputu, bijela košulja, hlače na peglu, friško obrijan i namirisan. Tad već nije bio mršav kao na ovoj fotki, pa sam doma izjavila da ne dolazi u obzir da više dolazi na roditeljske, jer je najdeblji od svih tata. Smrtno se uvrijedio i priopćio da nema namjeru više ići, kad već imam takvo mišljenje o njemu, iako ima i debljih tata koji nisu došli na taj roditeljski.
Krasno je plesao i pjevao. Sva su naša obiteljska okupljanja bila ispunjena glazbom. Nakon što je obolio, nikada ga više nisam čula da pjeva. Kao da je netko ugasio svu radost u njemu.
Meni je uvijek ispunjavao sve želje i hirove. Počne padati snijeg, još se vidi trava, ali ja hoću sanjke i hoću da me drlja na sanjkama po dvorištu, i on se bez riječi penje na tavan, skida sanjke i vuče me po dvorištu. Da ne pričam kako mi je jednom zgodom kupio premalu haljinicu jer ja nisam htjela nijednu drugu osim te, a mame nije bilo s nama da intervenira; na kraju je haljinica završila na mojoj najvećoj lutki, ja je nisam mogla ni zakopčati na sebi. Mamina najčešća rečenica prilikom mojih izvoljevanja bila je - pokvarićeš je skroz, upropastićeš je, zašto joj sve dozvoljavaš ? Nikad nije dobila odgovor na to pitanje. On je i dalje ispunjavao svaku moju želju, bez obzira koliko bila suluda. Jednom je završio na šivanju palca i bolovanju jer mi je skidao nekakvu sjajnu naljepnicu sa ručne kose, navaljivala sam dok je nije počeo skidati i porezao se do kosti.

Kad je sklopio oči u vječnosti, jedan komadić mog srca otišao je zajedno s njim u smrznutu, hladnu zemlju. Bila sam okamenjena od bola. Mislila sam da će s vremenom i godinama koje neumitno prolaze biti lakše. Nisam bila u pravu; godine su mi donijele tek način da živim sa gubitkom čovjeka koji bi za mene učinio sve na svijetu.

Danas je trideset i dvije pune godine kako je zauvijek usnuo. Ostala su mi prekrasna sjećanja na čovjeka koji me zaista bezuvjetno volio, i kod mene probudio očekivanje da ću tako nešto imati i dalje, tijekom života; možda i malo gorčine, jer sam tijekom života shvatila da je njegova ljubav bila jedinstvena i neponovljiva i posebna. Tako voli samo otac.