Sila Boga ne moli

Kad je umrla moja baka Barbara, imala sam osam godina. Bio je to moj prvi susret sa smrću člana vrlo bliske obitelji.

Govorimo o 1975 godini. Petrinja tada još uvijek nije imala mrtvačnicu, i pokojnik je na posljednji počinak moro bit ispraćen iz kuće. Tako je i moja baka Barbara ležala na odru u svojoj malenoj, skromnoj kući, odmah pored mojeg roditeljskog doma. Sjećam se da me tata odnio unutra, da je vidim. Silno sam se ražalostila, jer sam tada zapravo shvatila što znači riječ smrt; obuku te u novu odjeću, polegnu u usku kutiju i više ne čuješ i ne vidiš nikoga. Odlaziš zauvijek.
Sprovod je tada prolazio cijelim gradom. Lijes sa pokojnikom vozila su mrtvačka kola sa upregnutim konjima, limena glazba cijelim je putem svirala posmrtne marševe i pješice se hodalo do groblja. Od Brezja do groblja tim putem ima hodat barem pola sata normalnim hodom; znači nekih sat ( ako ne i duže ) kad hodaš onako kak se hodalo za mrtvačkim kolima.
Svi su nosili crninu - tatine sestre i braća, sva rodbina i gotovo svi koji su došli na sprovod. Zamislite moj šok kad je mama uzela moj crveni kaputić, sa komadom crnog flora na kragni, i krenula me oblačit. Pa kak ću to nosit, a svi su u crnome? Rekla mi je - ti si malena, djeca ne nose crninu. Stavili smo ti na kaputić crni flor. Ma znam, al kud ste mi baš tu jesen kupili crveni kaputić za zimu ( to nisam izrekla, zbog već toliko puta spominjanog podizanja obrva i mogućeg verbalnog delikta, a i nisu mogli znat šta će se desit kad su mi kupovali kaputić ).
Pa je sprovod kreno. Bila je veljača, i to takva studen da mi je već do izlaska iz Brezja poljubičastilo lice, a hodali smo tek pet - šest minuta. Pa tak još jedno pedesetak minuta do starog ulaza na groblje, gdje nas je dočeko župnik i krenuo sa sprovodnim obredom.
Meni je već negdje na pola puta počelo bit sila...pa piškit. Šta smo bili bliže groblju, to se stvar pogoršavala. I sve je bilo donekle dobro dok smo hodali. Kad smo stali, stvar je zaprijetila kataklizmičnim raspletom. Povukla sam mamu par puta za ruku, nebil se sagnula da joj došapnem s kojim se problemom borim. Prvo se pravila da ne kuži da je cimam. Kad se konačno sagnula, zarežala je - pa jesi ti normalna, šta je sad? Ja joj kažem šta je sad, odnosno da će se ispod mene stvorit lokva ak ubrzo ne ispraznim mjehur. Njoj mrak pao na oči. Srećom je tata skužio da se ima neki problem, i srećom je neki neodgovorni vozač ostavio cisternu baš preko puta ceste, pa me moj spasilac, moj tajo super heroj, podigo i odnio iza nesretne cisterne da riješim svoj problem. Sjećam se njegovog crnog kaputa kojeg sam malo zamazala svojim čizmama dok me nosio; kad sam bila gotova htjela sam mu očistit kaput, a on me podigao sa smrznute zemlje i ponio natrag rekavši - to ćemo čistit kasnije, Majo.
Vratili se u tužnu povorku, ispratili baku do njenog posljednjeg počivališta. Mama me samo krvnički mjerila, jer sam jedino ja imala problem sa nakupljenom tekućinom. ( Mislim, sigurno su ga imali i drugi, al nisu morali cimat mamu da ih vodi nekud. To se samo meni valjda tak moralo dešavat. Jer kad si velik onda sam možeš otić iza cisterne, bez da te neko mora vodit da se popiškiš. )

( photo by Narodni.NET; gotovo identično je bilo i na opisanom sprovodu, jedino na ovoj fotki nema cisterne )