Deja vu

Jutro kao i svako drugo; uobičajena rutina, osim što znam da ću nešto ranije izaći s posla i sretna sam zbog toga. Sunčano je, ali dosta hladno.

Izlazimo iz Petrinje. Jedem svoje pecivo i sjetim se prekrasne žene koja mi je pružila ogromnu podršku i psihološku pomoć nakon teške prometne nesreće koju smo doživjeli idući istom ovom cestom, samo nekoliko kilometara dalje. Ona je na Veliki petak u još stravičnijoj prometnoj nesreći ostala bez podlaktice i time je okončan njen san o karijeri neurokirurga. Razmišljam o njenoj ljepoti, i tjelesnoj i stostruko više duhovnoj, i o tome kakve joj misli na današnji dan prolaze glavom.
Na oštrom zavoju pred mojim se očima najednom podiže oblak zemlje, gust i gotovo opipljiv bez obzira što sam u automobilu, vide se tek ogromni kotači kamiona - kipera punog zemlje koji izlijeće sa kolnika, mrvi se kabina i stropoštava se na zelenilo proljetne trave. Prosuta zemlja pada posvuda, sliježući se uokolo.
Nisam sigurna mogu li uopće pronaći prave riječi kojima bih mogla opisati što mi je sve u tim sekundama izronilo iz sjećanja. Glas kolege koji govori - što ovaj radi, crnilo automobila koji nas je gotovo odnio na put bez povratka i još veće crnilo koje je uslijedilo u svim satima i danima iza toga. Jutros sam bespomoćno promatrala kako se pred mojim očima dešava strava, a nisam mogla učiniti ništa. Samo strašna sjećanja koja poput demona izviru iz zakutaka podsvijesti. Mislila sam da ću se ugušiti; gorak okus u ustima, silna mučnina i stezanje u prsima. Stravičan osjećaj koji se još više pojačao kad sam pored kamiona ugledala i osobni automobil koji se isprva nije vidio jer je sive boje. Postao je vidljiv tek kad se slegnula prosuta zemlja.
Rasplakala sam se. Gledala ljude koji su pritrčali da vide koliko je ljudi u automobilu i može li vozač kamiona izaći iz smrvljene kabine. Gledala kolegicu s posla koja je nazvala hitnu. Gledala sve to i u glavi imala ponovnu projekciju svog filma, bez načina da ga zaustavim. Shvatila da je puka sreća što je jedno vozilo skretalo sa glavne ceste, pa smo morali usporiti. Inače bi kamion pokosio i nas.

Veliki je petak. Dan muke i smrti Gospodnje. Mene je, po tko zna koji put, podsjetio koliko zahvalna trebam biti na životu koji mi je ponovo dan. Na bljeskovima radosti i ljepote kojoj će jednom doći kraj. Ali ne još.
Ima još puno toga što moram napraviti, izgleda.

( Michelangelova Pieta, najveća bol koja postoji )