Taši, s ljubavlju

Ovo je prvi tvoj rođendan u kojem gledaš stablo svoje drage starice u onostranoj, plavetnoj dimenziji.

Nekako ipak osjećam potrebu da stavim fotku njenog umornog ranjenog tijela, koje je svejedno pronašlo snagu da na samom vrhu krošnje procvjeta snježnobijelim cvjetovima, kojih je nekad bilo puno više. Prišla sam joj vrlo blizu, uhvativši tako i njen nježni slabašni cvat, i cvat voćke koja je odjenula prekrasnu bijelu cvjetnu haljinu kakvu je nekad nosila i naša starica. Vidi se i suncem protkano, prekrasno plavo nebo iznad naše ulice.
Tužna sam jer ti nećeš zagrliti svojim zvonkim smijehom moju čestitku. Tužna sam jer nećeš danas zagrliti svoje najdraže onako kako bi učinila da si još uvijek tijelom ovdje. Tužna sam jer te ne mogu nazvati i nasmijati te, kao nekad.
Isto sam tako bolno svjesna činjenice da si naprosto morala zaspati. Toliko je bola istrpjelo tvoje tijelo da je naprosto vapilo za snom iz kojeg nema povratka. Zato snivaj u vječnosti, mila. Teško je onima koji su ostali iza tebe, ali sam nekako sigurna da negdje u plavetnilu svijetliš jednako kao što si za života svijetlila svojom snagom i ljepotom i osmijehom. Sigurna sam i da tvoj san nije kraj, tek odmor ratnice koja je morala potražiti snagu van nama vidljivog svijeta.

Zato ipak stavljam našu staricu i pišem čestitku tebi koja ćeš me jednom, kada za to dođe vrijeme, dočekati u plavom snu iz kojeg se ni ja neću probuditi.
Nosim te u svojim mislima i srcu, danas možda malo više nego ostalim danima.
Mirno snivaj, Tašo.