Mr Slowhand Rules

Eric Clapton ima posebno mjesto u mom životu. Kada sam tužna, kada sam uništena, kada sam sjetna, kada sam radosna - njegova sjajna glazba i način na koji svira prenesu me u neki sasvim drugi svijet.

Ja sam rasla slušajući Claptona. Sa strahopoštovanjem vadila ploče iz omota i slušala i slušala i opet slušala. Nikad kraja, nikad dosta. Sjećam se kako sam u progonstvu 1992. naletjela na kasetu albuma "Journeyman" u sisačkoj robnoj kući, pa se prvo rasplakala ko godina sjetivši se da mi je i ta LP ploča ostala doma, pa kupila kasetu i slušala je danima, A strana pa B strana. Još uvijek je imam, doista ne slušam je više jer sad postoji YouTube pa mogu slušati kad i koliko poželim sve što je Clapton ikada snimio ili odsvirao.
Layla je moj prvi odabir, uvijek. Način na koji je svira ja ne mogu ni opisati, nema tih riječi; psihodelija koja raste i sve je jača kako pjesma ide svom kraju, način na koji je pjeva...neopisivo. Samo zažmiriš i slušaš, u nekoj drugoj dimenziji, u mislima koje se slažu onako kako se trebaju složiti.

Za sve u životu dođe vrijeme, uvijek. Prije ili kasnije.

Wiener Stadthalle, 6. lipnja 2019. To je najbliže što ću mu ikad biti, zajedno sa još šesnaest tisuća duša. Neki se snovi ili želje ipak mogu ostvariti.