Zapažanja tijekom puta

Kad putuješ busom na dalje, onda baš svašta vidiš i čuješ. Počevši od modnih detalja i frizura, preko neobavezne meljave, pardon razgovora iza svojih leđa ( red Plenkovića, red skidanja flekova od cikle, red skidanja kamenca sa zuba) pa nadalje.

I gledam ja gospođu koja sjedi s moje lijeve strane. Mocart frizura ( znate one lažne lokne sfafuljane na vrh glave uz pomoć dvanajst špangi - možda i koja više, nije mi se dalo brojat). Našminkana je onak, ko više za krunidbu švedskog kralja neg za put busom. Na bluzi ima tolko cvijeća da ti sve dođe da kreneš pomirišat, moleć Boga da je ne opaze pčele negdje vani jer će poduzet akciju niskog preleta a u cilju skupljanja peluda, pa ubadanja kad skuže da je cvijeće pusta farsa.
E sad... čim je bus kreno iz torbe se vade Kviki štapići. Pa vlažna maramica za brisat ruke. Pa krene pljunut žvakaću u vlažnu maramicu, pa joj padne na hlače. Brže miče žvakaću sa hlača, al joj padaju štapići na pod ( srećom loše otvoreni, pa ispala samo dva-tri van). Pa bere štapiće, pa opet dezinfekcija. Pa jede štapiće. Pa vadi Jamnicu od pola litre, koja malo pokipi po krilu dok se otvara. Pa opet vadi maramice da skupi CO2 i tekućinu s hlača. Pa pije. Pa vadi mali špigl i ruž da popravi ono šta je pojela sa štapićima i popila s vodom. Pa opet dezinfekcija. Pa ruž u smatanju busa nalijevo, a uslijed gravitacijske sile, pada na pod. Brže diže ruž s poda, pa opet dezinfekcija.

Znate šta? Smorila me u deset minuta koda sam boksala s Tajsonom. A simultano s njenim muvingom, meni iza leđa odvija se telefonski ekspoze širokog spektra, gdje slušam o terapijskom plivanju i vezi s kompjuterom ( ne pitajte čijem, nemrem se okretat jer pratim šta će ova s lijeve strane još izvadit iz torbe).