Zbogom starom morskom vuku

Splitski festival u davna se vremena gledao pod obavezno. Tevei nisu bili u boji, nisu bili veličine pola zida, ali pjesme koje su izlazile iz te magične kutije bile su sjajne. Bila sam mala djevojčica, ali još uvijek pamtim izvođenje pjesme "Galeb i ja", koju je davne 1975. na Prokurativama otpjevao mršavi mladić sa naočalama velikih okvira. Melodija koja ulazi pod kožu, upečatljivih riječi i još bolje izvedbe.
Takav je ostao do kraja. Sve su njegove pjesme upečatljive, moćne, uvijek izvedene sa puno emocija. On nije morao glumiti da radi ono što voli; glazba je bila njegov život i njegov trag u beskraju. Toliko je toga dao izvodeći svoje skladbe, i sam sebi i nama običnim ljudima koji smo tek upijali njegov glas i bezvremenske melodije koje je jedino on mogao tako otpjevati. Ima ih toliko da je zapravo nemoguće odabrati najdražu. Meni je ipak nekako najljepša baš ova; jer sledi krv u žilama pa je natjera da brže kola, jer svakom porom osjetiš svaku riječ i svaku notu.

Zbogom starom morskom vuku koji je otišao u vječnost. Tijelo je smrtno i raspadljivo i mora otići. Ostaje neizbrisiv trag i sjećanje na njegovu pjevačku veličinu, na njegov sjajan smisao za humor, na ljepotu glazbe koju je prenosio slušaocu svaki put kad bi sjeo za klavir.